Ipak Srbi

[Mrkalj]

... je tema o ljudima srpskog porekla koji su svoje stvaralaštvo utkali u kulturu drugih naroda.

Izvolite!

 

[Mrkalj]

Šandor Petefi

[TABLE="class: infobox_v2 vcard, width: 22"]
[TR]
[TH="class: entete personne, bgcolor: #B0C4DE, colspan: 2"]Šandor Petefi
[/TH]
[/TR]
[TR]
[TD="colspan: 2, align: center"]
Šandor Petefi[/TD]
[/TR]
[TR]
[TH]Datum rođenja:[/TH]
[TD]1. januar 1823.[/TD]
[/TR]
[TR]
[TH]Mesto rođenja:[/TH]
[TD]Kiškoroš (Austrijsko carstvo, danas Mađarska)[/TD]
[/TR]
[TR]
[TH]Datum smrti:[/TH]
[TD]31. jul 1849.[/TD]
[/TR]
[TR]
[TH]Mesto smrti:[/TH]
[TD]Šegešvar (Austrijsko carstvo, danas Mađarska)[/TD]
[/TR]
[/TABLE]
Šandor Petefi (mađ. Petőfi Sándor; Kiškereš, Mađarska, 1. januar 1823 — Šegešvar, 31. jul 1849, Mađarska (danas Sigišoara, Rumunija)) je mađarski pesnik i jedan od vođa nacionalnog pokreta 1848.
Biografija

Izvod iz knjige rođenih (Petefi muzej u Kiškerešu)


Otac mu je bio Srbin Stevan Petrović, majka mu je bila Slovakinja Marija Hruzova, a Šandorovo kršteno ime je Aleksandar Petrović.[SUP][1][/SUP]. Smatra se najtalentovanijim i najboljim mađarskim lirskim pesnikom 19. veka. Još kao gimnazijalac je počeo da piše i objavljuje poeziju.
U burnim godinama koje su potresale veći deo Evrope, veoma se isticao kao vatreni mađarski nacionalista, pobornik republike i pristalica revolucije. Godine 1848. došao je na čelo peštanske omladine i ubrzo postao ideolog mađarske revolucije za otcepljenje od Habzburške monarhije i osamostaljenje Mađarske. Međutim, ubrzo su mađarski plemići preuzeli rukovodstvo i ušli u dogovore sa austrijskim dvorom o povlasticama i ustupcima. Revolucionar Šandor se pridružio pobunjeničkoj vojsci koja je krenula u rat protiv habzburških trupa. Na nesreću po pobunjenike Rusija se aktivno uključila u događaje podržavši bečki dvor, a u nameri da se uguši revolucionarni republikanizam. Petefi je najverovatnije poginuo 1849. u bici kod Šegešvara, mada je ispravnije reći da mu se tu izgubio svaki trag.
Njegova poezija je imala veliki uticaj na južnoslovenske pesnike, posebno na Đuru Jakšića i Jovana Jovanovića Zmaja. Najpoznatija dela su mu Petefijeve pesme, Apostol i Vitez Janoš.
Danas most u Budimpešti nosi njegovo ime.
Reference

• ^ Sándor Petõfi. Kirjasto.sci.fi. Pristupljeno na dan 7. 12. 2010.

 

[Mrkalj]

...

SRPSKI ŠTRAUS

Jovan Ivanović, Srbin iz Temišvara doživeo je izuzetan trijumf na istoj pariskoj svetskoj izložbi kompozicijom DUNAVSKI TALASI, kao član rumunske delegacije




Svetska popularnost njegovih „Dunavskih talasa“ ne jenjava ni danas ....

Endi Vilijams

Andy Williams - The Anniversary Song (The Anniversary Waltz)

Inače, Ivanovićevi Dunavski talasi u Srbiji se tradicionalno sviraju kao svadbeni valcer.

 

[Mrkalj]

E, sad, može da se diskutuje o tome da li je sledeća ličnost utkala svoje delovanje u kulturu ili pak nekulturu Hrvata, ipak, ovaj Srbin nosi titulu oca hrvatske nacije. Naravno, reč je o Anti Starčeviću:

Ante Starčević
(23. maj 1823 — 28. februar 1896.) bio je hrvatski političar, provincijalni književnik i publicista i, zajedno sa Eugenom Kvaternikom, osnivač Hrvatske stranke prava[1]. Bio je član nacional-šovinističke organizacije Pravaški pokret[2], poznati srbofob[3] i rasista. Danas se u Hrvatskoj često naziva i Otac domovine.[1]

U jesen 1845. godine završio je gimnaziju u Zagrebu i odlazi u sjemenište u Senj, a odatle u Peštu na studije teologije[1]. Godine 1846. dobija titulu počasnog doktora filozofije [5] u Pešti i tada odlučuje da se ne posvetiti svešteničkom poziv[1]u.

Godine 1851. konkurisao je bez uspeha za mesto profesora matematike na beogradskom Liceju, pišući molbu na ćirilici i potpisujući se kao „doktor mudroslovija“ (filozofije).[6] Nakon neuspelog pokušaja da dobije mesto predavača na Univerzitetu u Zagrebu radi u advokatskoj kancelariji g. Šrama sve do 1861. godine kada je godine izabran za velikog beležnika Riječke županije, ali je 1862. godine suspendovan i kao protivnik režima osuđen na mesec dana zatvora[1]. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao predstavnik Rijeke[1]. Za zastupnika u Hrvatskom saboru biće biran ponovo 1865, 1871, i od 1878. godine do kraja života[1].

U Hrvatskom saboru je bio zagovornik hrvatske nezavisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim vezama Hrvatske sa Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje nacionalističke Stranke prava, koju je osnovao sa Eugenom Kvaternikom[1]. Na njenom čelu je ostao do svoje smrti.[7]


Otac Ante Starčevića Jakov bio je Bunjevac, katolik poreklom od hercegovačkih Starčevića, a majka mu je bila Srpkinja Milica Bogdan iz Široke Kule. "Antin otac, Jakov, na sajmu u Gospiću ugledao je Milicu iz Široke Kule i htio ju je ženiti – ili ona ili nijedna druga, ali njegov otac mu to nije dopustio. Tako je Miličin otac udao kći u Ostrovicu, nekom Čorku. Muž joj ubrzo umrije, brak je bio bez djece, i odmah je poletjela Jakovu Starčeviću u zagrljaj, koji je strpljivo čekao, a ona sada nije bila u vlasti vlastitog oca. U sretnom braku rodila su se brojna djeca, među kojima je i Ante."

'Što se tiče Ante Starčevića, možda on i ne bi razvio onakvu otrovnu ideologiju da su mu Srbi uslišili molbe. On je odmah po završenim studijama podneo molbu zagrebačkoj pravoslovnoj akademiji da ga angažuje za nastavnika. („Hrv. List" od 8. VIII. 1939.). Kad tu nije primljen, obratio se 20. avgusta 1851. godine „Visokokneževskom popečiteljstvu“ u Beogradu sa molbom da ga primi za katedru matematike na beogradskoj visokoj školi. U toj svojoj molbi Starčević ne kaže da je Hrvat, već doslovice veli: „…držim dosta napomenuti samo to, da sam rodom Ličanin“. Na kraju molbe, koja je primljena pod brojem P. 981 od 30. VIII. 1851. godine u Beogradu, Starčević uverava srpsku vladu, da će „riječju i činom“ odgovoriti očekivanju visokog popečiteljstva, pa završava: „Visokog popečiteljstva ponizan sluga Antun Starčević doktor iz mudroslovlja."' (V. Rajičević, Hrvati u svetlu istorijske istine, 1944)

Ostatak je istorija.

Starčević nije bio anonimni političar, već vođa jedne od dve najuticajnije stranke svog vremena i poslanik Hrvatskog sabora. Bio je dobro primljen u hrvatskom društvu, što je dovelo do produbljivanja jaza između Hrvata i Srba[19]. Bilo je i drugačijih gledišta, te je poznati filolog Tomo Maretić pisao „Starčević je paklenom mržnjom mrzeo Srbe i tu mržnju tri decenije ulivao u veliki deo Hrvata“[20].

Negirao je da Srbi uopšte postoje kao narod, i dao je lozinke "Srbe o vrbe" i "Za Srbe sjekiru"[3].

Takođe Starčević je smatrao da na Balkanu živi samo jedan narod - Hrvatski[21]
Vikicitati „Od Triglava do Soluna živi samo jedan narod - narod Hrvatski“

Osim prema Srbima, Starčević nije krio mržnju prema Jevrejima. Između ostalog, o njima je govorio ovako: »Židovi ... su pasmina, izuzev koje iznimke bez svakoga morala i bez svake domovine, pasmina koje svako udo podano je samo dobitku osebnu, ili onome svojih rođaka«. Pustiti Jevreje da učestvuju u javnom životu je po Starčeviću kobno: »U čašu najbistrije vode baci mrvu blata, pa se sva voda bude zamutiti«. Na sličan način su po Starčeviću Jevreji »premnogo pokvarili i rastrovali narod francuski«.[22]

Slovence je smatrao planinskim Hrvatima[1].

Bosanske muslimane naziva najčistijom hrvatskom braćom[23].



http://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Анте_Старчевић&oldid=5457759

 

[vujadin]

E, sad, može da se diskutuje o tome da li je slědeća ličnost utkala svoje dělovanje u kulturu ili pak nekulturu Hrvata, ipak, ovaj Srbin nosi titulu oca hrvatske nacije. Naravno, rěč je o Anti Starčeviću:

Ante Starčević
(23. maj 1823 — 28. februar 1896.) bio je hrvatski političar, provincijalni književnik i publicista i, zajedno sa Eugenom Kvaternikom, osnivač Hrvatske stranke prava[1]. Bio je član nacional-šovinističke organizacije Pravaški pokret[2], poznati srbofob[3] i rasista. Danas se u Hrvatskoj često naziva i Otac domovine.[1]

U jesen 1845. godine završio je gimnaziju u Zagrebu i odlazi u sjemenište u Senj, a odatle u Peštu na studije teologije[1]. Godine 1846. dobija titulu počasnog doktora filozofije [5] u Pešti i tada odlučuje da se ne posvetiti svešteničkom poziv[1]u.

Godine 1851. konkurisao je bez uspeha za mesto profesora matematike na beogradskom Liceju, pišući molbu na ćirilici i potpisujući se kao „doktor mudroslovija“ (filozofije).[6] Nakon neuspelog pokušaja da dobije mesto predavača na Univerzitetu u Zagrebu radi u advokatskoj kancelariji g. Šrama sve do 1861. godine kada je godine izabran za velikog beležnika Riječke županije, ali je 1862. godine suspendovan i kao protivnik režima osuđen na mesec dana zatvora[1]. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao predstavnik Rijeke[1]. Za zastupnika u Hrvatskom saboru biće biran ponovo 1865, 1871, i od 1878. godine do kraja života[1].

U Hrvatskom saboru je bio zagovornik hrvatske nezavisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim vezama Hrvatske sa Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje nacionalističke Stranke prava, koju je osnovao sa Eugenom Kvaternikom[1]. Na njenom čelu je ostao do svoje smrti.[7]


Otac Ante Starčevića Jakov bio je Bunjevac, katolik porěklom od hercegovačkih Starčevića, a majka mu je bila Srpkinja Milica Bogdan iz Široke Kule. "Antin otac, Jakov, na sajmu u Gospiću ugledao je Milicu iz Široke Kule i htio ju je ženiti – ili ona ili nijedna druga, ali njegov otac mu to nije dopustio. Tako je Miličin otac udao kći u Ostrovicu, nekom Čorku. Muž joj ubrzo umrije, brak je bio bez djece, i odmah je poletjela Jakovu Starčeviću u zagrljaj, koji je strpljivo čekao, a ona sada nije bila u vlasti vlastitog oca. U sretnom braku rodila su se brojna djeca, među kojima je i Ante."

'Što se tiče Ante Starčevića, možda on i ne bi razvio onakvu otrovnu ideologiju da su mu Srbi uslišili molbe. On je odmah po završenim studijama podneo molbu zagrebačkoj pravoslovnoj akademiji da ga angažuje za nastavnika. („Hrv. List" od 8. VIII. 1939.). Kad tu nije primljen, obratio se 20. avgusta 1851. godine „Visokokneževskom popečiteljstvu“ u Beogradu sa molbom da ga primi za katedru matematike na beogradskoj visokoj školi. U toj svojoj molbi Starčević ne kaže da je Hrvat, već doslovice veli: „…držim dosta napomenuti samo to, da sam rodom Ličanin“. Na kraju molbe, koja je primljena pod brojem P. 981 od 30. VIII. 1851. godine u Beogradu, Starčević uverava srpsku vladu, da će „riječju i činom“ odgovoriti očekivanju visokog popečiteljstva, pa završava: „Visokog popečiteljstva ponizan sluga Antun Starčević doktor iz mudroslovlja."' (V. Rajičević, Hrvati u svetlu istorijske istine, 1944)

Ostatak je istorija.

Starčević nije bio anonimni političar, već vođa jedne od dve najuticajnije stranke svog vremena i poslanik Hrvatskog sabora. Bio je dobro primljen u hrvatskom društvu, što je dovelo do produbljivanja jaza između Hrvata i Srba[19]. Bilo je i drugačijih gledišta, te je poznati filolog Tomo Maretić pisao „Starčević je paklenom mržnjom mrzeo Srbe i tu mržnju tri decenije ulivao u veliki deo Hrvata“[20].

Negirao je da Srbi uopšte postoje kao narod, i dao je lozinke "Srbe o vrbe" i "Za Srbe sjekiru"[3].

Takođe Starčević je smatrao da na Balkanu živi samo jedan narod - Hrvatski[21]
Vikicitati „Od Triglava do Soluna živi samo jedan narod - narod Hrvatski“

Osim prema Srbima, Starčević nije krio mržnju prema Jevrejima. Između ostalog, o njima je govorio ovako: »Židovi ... su pasmina, izuzev koje iznimke bez svakoga morala i bez svake domovine, pasmina koje svako udo podano je samo dobitku osebnu, ili onome svojih rođaka«. Pustiti Jevreje da učestvuju u javnom životu je po Starčeviću kobno: »U čašu najbistrije vode baci mrvu blata, pa se sva voda bude zamutiti«. Na sličan način su po Starčeviću Jevreji »premnogo pokvarili i rastrovali narod francuski«.[22]

Slovence je smatrao planinskim Hrvatima[1].

Bosanske muslimane naziva najčistijom hrvatskom braćom[23].



http://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Анте_Старчевић&oldid=5457759

Интересантно.

 

[Mrkalj]

Ante Starčević, drugi deo

Dvorski Cincarin Miroslav Krleža je u vreme dok su na Golom otoku krv pišali zbog mnogo manjih gluposti, imao tu slobodu da je mogao pismeno da radi na rehabilitaciji Ante Starčevića, čoveka na čijoj se ideologiji temeljilo Pavelićevo pravaštvo.

Krležin stav svodi se na rečenicu:"Starčević je jedina hrvatska divlja džukela koja je zapenušalo lajala protiv svih civilizacijskih tekovina, kada su svi ostali samo režali".


Miroslav Krleža: Panorama pogleda, pojava i pojmova, 1.-4., Sarajevo, «Oslobođenje», 1975.

(str. 444- 446)

ANTE STARČEVIĆ

LUCIDNOST

Koliko god to paradoksalno zvučalo, ipak je istina: najlucidnija naša glava, koja je našu stvarnost promatrala s najpreciznijom pronicljivošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za čitavo jedno stoljeće književno i govornički najplastičnije, jeste glava Staroga Ante Starčevića. Bio je to čovjek, koji je jasno gledao bezizlaznu »krivuljaču« hrvatske politike i, braneći »žlicu našeg mora« i stopu gladnog našeg primorja od madžarske grofovske bagre, on je kroz nekoliko decenija pljuvao po našim pripuzima, šuftovima i huljama, po nitkovima i varalicama, krivokletnicima i opsjenarima, koji tjeraju našu »seljačku marvu« da brsti trnje pod tuđinskim, madžarskim i bečkim zastavama. U sveopćem bezglavlju i bezakonju devetnaestoga stoljeća, između bunjevačke dogmatike, krpa, zakrpa, prikrpa i sveopće kulturne »kerpljačine«, mučen ubitačnim slutnjama, Starčević je gledao madžarske pre predene "tate slobode", urotu naše gluposti, krštenu našu dijetenklasnu živinu, nakot, blago, marvu i prokletu pasminu našeg prošlog stoljeća u magnatskim sur kama, gdje prodaju narodne interese za bijedne peštanske stipendije, a kao Starčević tu našu stvarnost nije gledao tako jasno nijedan naš umjetnik onoga vremena. 1933

MRZITELJ AUSTRIJE

Starčevića je anektirala ultramontana desnica, crno-žuta mafija, najperfidnija i najgluplja od svih u našoj novijoj političkoj historiji, a između tolikih drugih naših spomenika i Starčević očekuje svoje pranje. Starčević je zamrzio Austriju zbog jedne, po vojničkim oblastima nepravedno odsječene graničarske ruke, a ta odsječena graničarska ruka bila je pravoslavna, dakle srpska. Starčević je volio da se »utopi u slavjanskome moru« više nego da krepa pod kopitom »germanskoga kerda«. On se usprotivio uvođenju njemačkoga jezika u naše škole, on se usprotivio da se na Harmici podigne spomenik Jelačiću, koga je smatrao narodnom sramotom, mizerijom i sažaljenja dostojnom kreaturom. On je pozdravio hiljadugodišnjicu kijevske biskupije telegramom, koji je bio zaplijenjen, i u Skerlićevoj ocjeni toga čudaka ne bi trebalo mnogo mijenjati, čovjek, koga je formirala jedna nepravedno odsječena pravoslavna ruka, imao je više moralne fantazije nego sveukupna naša inteligencija sve do ruske revolucije i austrijskog sloma, a naročito pak ona, koja se isključivo time pak ona, koja se isključivo time i bavila da siječe ruke na temelju Starčevićeva programa. 1947

SNAGA JEZIČNOG IZRAZA

Sve je kod Starčevića ostalo verbalna pobuna državnopravnog, jednostranog manijakalnog saborskog govornika, ali da je on, promatran iz današnje retrospektive, jedini temperamenat i jedina glava, koja je umjela da se uzdigne do proročke snage jezičnog izraza, to je nesumljivo. U mračnom klupku samostalaca, praktičnika, domorodaca, rodoljuba, ilira, nazovipoštenjaka i narodnjaka, u sveopćem siromaštvu, pokvarenosti, žalosti, pijanstvu i bijedi madžarskog robovanja, pun gnušanja i gađenja nad tim trubilima, što črčkaju gluposti pod naoblačenim madžarskim nebom, zaglušen od govedarskog čavrljanja naših otimača i lopova u plemićkoj surci, on je gledao naše sive smrdljive dronjke stvarnosti jasno, i u tom "čehanju čunja" našega prošlostoljetnog politikantstva, on je prezirao sve povukodlačene fantome naše stvarnosti, i taj svoj prezir izražavao glasno i smiono decenijima. 1933


U rehabilitaciji Ante Starčevića je Krleža i uspeo:

У Просветиној Малој енциклопедији из 1978, под одредницом "СТАРЧЕВИЋ, Анте" стоји:

A ono što je za treskanje glavom o zid je činjenica da se u Beogradu i danas igraju Klempajevi; doduše, to je taj beogradski šarm koji je imala i Merlinka - funkcioniše.

 

[Pumpaj Dinstanović]

A sto li je nego to?

Zabludjeli ekstremista, moralna nizina od covjeka, koja nije za Hrvate nista kvalitetno ostavila, vec je samo potpuno zavedeni nacionalisti dizu iz groba, praveci citavu naciju budalom, umjesto da ostane tamo gdje mu je mjesto - u bespucima najvece mizerije...Da je Starčević tada živio i radio u Srbiji to što je činio, ostao bi manje zapamćen i uticajan od srpskih autohtonista tipa Milojevića, zahvaljujući jakoj kritičkoj školi.
U Hrvatskoj je vrlo opasno razbijati tako neke mitove, zato što tamošnji ljudi padaju u neke zablude koliko su oni s druge strane Drine mnogo ekstremiji i imaju još gore nacional-romantičarske zablude, a ustvari nisu ništa bolji. No, iskreno se nadam da će uskoro, kada HR uđe u EU i kada dođe do jednog prosvećenja, doći i do pada starčevićevskoga mita...

 

[Petar BSK]

Mislim da je prikladniji naziv teme- izdajnici svoga naroda.
Ipak ima tu i izuzetaka...
Mislim da je ovde klasicni primer Mehmed Pasa Sokolovic.

Srbin iz Hercegovine je zbog derviskog sistema ( danak u krvi) dospeo do Carigrada,gde je postepeno napredovao i stigao do najviseg ranga posle sultana - velikog vezira ( moderni premijer).
Obnovio je pecku patrijarsiju i za partijarha postavio svog brata Makarija.

 

[sakatilo1]

Omer Paša Latas....
http://www.google.rs/url?sa=t&rct=j...sMQWyJAbqUTPe3xfw&sig2=Q3UUA45sLhqnxOf4ez32dQ MIloradovići.....

 

[Bren]

Petar Preradović, hrvatski pesnik.

 

[Mrkalj]

Samo u periodu od 1543. do 1612. godine, Srbi su Osmanskom Carstvu dali 13 velikih vezira, sedam njihovih zamenika, 23 vezira, osam admirala (kapudin-paša), brojnim guvernerima provincija i s bezbroj velikih defterdara (šefova finansija) i najviših administrativnih službenika.



Hasan-paša Predojević rođen je kao Nikola Predojević, pravoslavni Srbin poreklom iz Bileće u Hercegovini.

Gazi Hasan-paša Predojević je bio peti beglerbeg Bosne i to od 1591.-1593. godine. Spada u najslavnije osmanske vojskovođe 16. vijeka, dok je poznat u Bosanskoj historiji kao osvajač Bihaća. Safvet-beg Bašagić za njega kaže da je zaslužan i da je bio veliki i neustrašiv junak. Po njegovim pothvatima i osvajanjima dobio je počasni naziv gazi-junak.

Porijeklo Gazi Hasan-paše
Prema nekim izvorima rodom je iz Lužaca kod Sanskog Mosta, a po drugima je porijeklom iz Klobuka Hercegovine. Muvekkit u svojoj istoriji Bosne piše da potječe iz sela Lušci, u kadiluku Majdan. Bio je kršćanin, po imenu Niko Predojević, i kad je prešao na islam dali su mu ime Hasan (lijep, ljepotan). Osmanske ga hronike ipak bilježe kao Hersek (Došen?!) Hasan-paša, što znači da je bio porijeklom iz Hercegovine. Osmanski istoričari, koji su savremenici njegova vremena, Pečevija i Čatib Čelebi isto navode da je porijeklom iz Hercegovine. Poznato je i to da se još za vremena kneza Pavla u Hercegovini spominje u dokumentima Vlah Predojević. Predojevići se smatraju da su porijeklom vlasi, i da su nekada stanovali u okolini Bileće. U 16. vijeku bosanski begovi su počeli naseljavati Krajinu i Liku Vlasima, te se može pretpostaviti da je Hasan-paša Predojević ipak rođen u Lušcima kod Sanskog Mosta, ali da su mu preci došli iz Hercegovine. I danas žive Predojevići u Sanskom Mostu / glavica Predojevića, kod Lušci Palanke.

Osvajač Bihaća 1592. godine
Po svoj prilici on je s Derviš-pašom Bajazidagićem došao u Carigrad kao adžami-oglan u atmejdan saraje i s njime skupa se obrazovao na državne troškove. U dvoru je obnašao čast sokolara i čakirdži-baše. U početku vlade Murada III (vl. 1574-1595), imenovan je sandžak-begom u Segedinu u Mađarskoj. Na tom položaju je ostao sve do 1591. godine, kada je te godine postavljen za Bosanskog beglerbega. Dok je bio sandžak-beg Segedina istakao se u mnogim vojnim pohodima, a bio je i ratoboran. Pored ratobornosti imao je na sultanovom dvoru i veliku zaštitu dvojice zemljaka: velikog vezira Osmanskog carstva Sijavuš-paše i carskog prvog savjetnika Derviš-paše Bajazidagića. Ova dvojica visokih osmanskih dostojanstvenika faktički su omogućili Hasan-paši da vojne odluke može donositi samostalno. Čim je došao u Bosnu, nakon kratkog vremena on se našao sa vojskom pred zidinama Siska, ali ga nije mogao uzeti, pa se s vojskom tada preko Gradiške vratio u Bosnu. Poslije pohoda naredio je bio gradnju tvrđave na ušću Petrinjčice u Kupu, današnje Petrinje. Još dok se tvrđava gradila, Hasan-paša je izvršio vojnu mobilizaciju, te poče napadati u pravcu Bihaća. U tim vojnim akcijama on osvoji Sokolac, Ripač, Izačić, Šturlić i Blagaj na Korani. Napokon 10. juna, Hasan-paša je poslao prethodnicu svoje vojske na Bihać, a sam je došao 13. juna, 1592. godine. Prvo je pokušao nagovoriti zapovjednika Josipa Lamberga da predadne Bihać bez borbe, ali kad je dobio negativan odgovor, on je naredio artiljeriji da tuku grad sa svih strana. 19. juna, nakon artijerijskog granatiranja i pješadijskih juriša, Bihać se predao. Hasan-paša je nakon osvajanja dobro utvrdio Bihać, jer je znao njegovu stratešku važnost. Okolicu Bihaća je naselio vlasima početkom 1593. godine. U vrijeme osvajanja Bihaća bosanski namjesnik je pod svojom vlašću držao veću teritoriju nego što ju je imao ijedan srednjovjekovni bosanski vladar. To je prostor koji se potezao od Šapca do Jadranskog mora i od Zvečana do Virovitice.

Bitka kod Siska 22.06.1593. godine
Poslije osvajanja Bihaća, Hasan-paša s četama kod Petrinje prelazi Kupu i napada brojna hrvatska mjesta, te tako dolazi do bogatog plijena. Da bi onemogućio Hasan-pašino napredovanje hrvatski ban Toma Erdodi s velikim vojnim snagama kod Bresta sačeka Hasan-pašu. U ovoj bitki Hasan-paša je ponovo pobijedio, a na bojnom polju ostade oko 2.000 hrvatskih oficira i vojnika, a 200 ih sa šest topova zarobi. Nakon toga ratne zarobljenike, topove i 22 neprijateljske zastave Hasan-paša posla u Carigrad. Tokom cijele zime 1592/93. godine, Hasan-paša je vršio vojne pripreme za osvajanje Siska. U proljeće sa 20.000 vojnika, Hasan-paša je pokrenuo vojsku na Hrvatsku, u planu da osvoji Sisak. U međuvremenu on je bio očekivao vojnu pomoć iz Carigrada, koju mu je obećao veliki vezir Sijavuš-paša. Dok se na bosanskim granicama ratovalo, došlo je do vojne pobune u Carigradu, te sultan smijeni velikog vezira, a na njegovo mjesto dođe Kodža Sinan-paša, porijeklom albanac. Sinan-paša je tada bio s Hasan-pašom u neprijateljstvu. Iz želje da započne rat sa Austrijom da bi se proslavio, a sigurno i zbog zavidnosti prema Hasan-paši, on naredi Rumelijskoj vojsci da stane, koja je u međuvremenu već bila blizu. Ta odluka je uticala na Hasan-pašu, i vidjevši da pomoć niotkuda ne dolazi, a ionako je već stigla austrijska vojska u pomoć Sisku, on ne želeći se povuć s bojnog polja, naredi svojoj vojsi da krene na neprijatelja. S njim su bila sva četverica sandžak-begova Bosanskog ejaleta: hercegovački, zvornički, kliški i krčko/lički. Hasan-paša je noću 19. juna sa krčkim sandžak-begom, starim Gazi Memi-begom, koji je predvodio pješadiju, prešao na lijevu obalu Kupe i opkolio Sisak. U naredna dva dana pridružio im se i ostatak vojske. Hasan-paša je krenuo u opći napad 22.06.1593. godine. Bitka je vođena u uglu koji čini Odra na ušću u Kupu. Tu je za pet sati bitke osmanlijska vojska, uz velike gubitke, potisnuta na rijeke. Uski i slabi mostovi su popustili pa su se brojni pješaci i konjanici utopili, među njima i sam Hasan-paša Predojević. Pored Bosanskog namjesnika, smrtno su stradali stari Gazi Memi-beg, Zvornički sandžak-beg Sinan-beg i dvojica unuka sultanije Mihrimah i Rustem-paše Opukovića, Hercegovački sandžak-beg Mehmed-beg, Kliški sandžak-beg Mustafa-paša Sultanzade i oko 7.000 vojnika. Bitka kod Siska je započela Osmansko-Austrijski rat koji će trajati 13 godina od 1593.-1606. godine.

Zadužbine Hasan-paše Predojevića
Iza Hasan-paše je ostala samo džamija u Polju kod Bileće, koju je on dao sagraditi 1572. godine, još dok je bio Segedinski sandžak-beg. Podignuta je na lokalitetu Plitine, kod sela Grabovice. Kvadratnog je tlocrta sa dograđenim sofama koja od sjeverne strane zatvara zid. Bila je pokrivena četverostrešnim krovom pod pločom. Džamija je bila srušena u toku drugog svjetskog rata, ali su joj se dijelovi zidova i četvrtasta kamena munara kvadratnog tlocrta održali sve do posljednjeg rata 1992-1995./postoji foto/

Današnje turbe kraj kapetanove kule u Bihaću sagrađeno je na temeljima drvenog još starijeg turbeta, iz vremena osvajanja Bišća. Legenda kaže, da je kapetan svake noći nakon što su na tom mjestu ukopana dvojica u borbama za Bihać poginulih velikih junaka, sa kule vidio svjetlost. Naredio je da im se sagradi turbe,u znak vječnog sjećanja na njih, smatrajući da je i to mjesto - turbe - postalo svetinja. Današnje turbe izgradile su vlasti Austrougarske. U kosturnici pored turbeta crkve i kule nalaze se kosti plemića sahranjivanih do tada u crkvi svetog Ante, a prenešenih iz džamije Fethije. Među njima i ostaci plemića Izačića.

 

[Mrkalj]

Petar Preradović, hrvatski pesnik.

Preradović je Srbin, pesnik srpskog jezika i ilirske ideje, ideje koju je on shvatao kao hrvatsko-srpsko bratstvo. Pesma Car Dušan je nostalgični vapaj za srpskim carstvom:

Car Dušan (1851.)

U polnoćno jednoć doba
Dušan car se rieši groba,
Strese s sebe prah umrli
I poprimi duh svoj vrli.

Prek' krajeva gleda ravnih
Iz vremena svojih slavnih,
Mjeri gore, polja, šume,
Rieke, luge, staze, drume.

Sve nalazi kao prije,
Prom'jenilo ništ' se nije.

Raduje se car Dušane,
Za životom željno plane,
Te dozivlje k sebi vilu,
Posestrimu negda milu:

»Posestrimo mila moja,
Nemam mira ni pokoja,
Željan sam ti živjet opet
I na priestol svoj se popet;

Kaži der mi, što je moje,
Što l' od carstva propalo je?«

Razumiv ga posestrima
Za desnu ga ruku prima
I obidje raku s njime,
Pa mu veli: »Pobratime,

Obidjosmo carstvo tvoje,
Sve ostalo propalo je!«

Zapanji se car Dušane,
Od žalosti u grob pane,
Nit ga želja više sjeti,
Da bi htjeo oživjeti.

 

[Mrkalj]

Mojsije Mojo Baltić, napomene iz biografije

Srbin Mojsije Mojo Baltić, krajiški upravni oficir i privredni stručnjak (Gora kod Petrinje, 19.2.1804. - Zagreb, 31.10.1897.). Osnovno školovanje završava u Glini a vojnu školu u Petrinji (1825.). Školovanje nastavlja u Gracu gde se upoznaje s Lj. Gajem.

Ferdo Šišić ("J. Štrosmaјer i južnoslovenska misao. I deo, Beograd 1922. SKZ." str. 136) navodi da јe Gaj 1827, prešao sa Bečkog univerziteta u Grac. Dalje Šišić kaže: "Dok se u Beču niјe baš ni s kim družio, u Gracu upozna... i neke Srbe, a među njima i Glinjanina Moјu Baltića..." Sam Gaј piše potom: "On meni otkri nutarnju vriјednost čistoga našega narodnog јezika, koјi јe јedini dostoјan općega imena ilirskoga. Trudom njegovim јa kao rođeni Zagorac naučih poznavati azbuku (ćirilicu, Šišić) i valjanim izgovorom izgovarati čist јezik. S njim prvom čitah narodne pјesme srpske po Vuku izdane i dokučih i osјetih neprocјenjivost njihovu."

Oko 1835. dolazi iz Graca u Petrinju gde radi kao štapski ađutant Druge banske pukovnije. Tu širi ilirske ideje, pomaže osnivanje Muzičkog zavoda (1841.), čitaonice (1842.) i petrinjske ekspozutire privrednog društva u Zagrebu (1843.). Već 1838. piše Lj. Gaju o odjecima ilirskog pokreta na području Druge banske pukovnije.

Godine 1848. novi ban J. Jelačić poziva ga u Zagreb dajući mu kao dobrom poznavaocu krajiške problematike mesto u upravi Vojne krajine. Imenovanjem za člana banske vlade, Mojsije Baltić je postao prva srpska politička ličnost u Zagrebu. http://www.srbi-zagreb.hr/clanak.php?id=12470 Baltić je jedan od Jelačićevih bliskih saradnika.

Bio je i jedan od pokretača časopisa "Pozor" (1860) zajedno s Bogoslavom Šulekom (istaknutim lingvistom slovačkog porekla). Pored Ivana Trnskog pomaže Šuleku da što više narodnih reči uđe u Šulekov Njemačko-hrvatski rječnik. Poznati kovač neologizama, Šulek, kaže u predgovoru Rječniku: »Stvar je naravna; od godine 1853, kad je izišao na svetlo prvi svezak ovoga rečnika, napredovali smo svi u poznavanju narodnoga jezika, a bome i ja. Reči, izprva za nevolju kojekako skovane, bile su od onda boljimi zamenjene; a mnoge uzajmljene reči bile su opet povraćene, jer se je našlo pravih domaćih.«

Tako je još jedan Srbin, Mojsije Mojo Baltić, preteča Đure Daničića, pomogao da ilirci "prigrle" srpski jezik. U mladosti je pomagao Gaju, u starosti Šuleku...

Zrcadlo (autor članka).

 

[Mrkalj]

Svetozar Borojević (1856-1920)

Svetozar Borojević, Vitez od Soče
​

Piše: doc. dr. sc. Hrvoje Gračanin

Svetozar Borojević (njemačka inačica prezimena glasi Boroević) proslavljeni je austrougarski ratovođa iz 1. svjetskoga rata, jedini Južni Slaven u Austro-Ugarskoj Monarhiji koji se dovinuo do čina feldmaršala (vojskovođe) i bio odlikovan najvišim carskim (austrougarskim i njemačkim) odličjima. Svojim je ratovodstvenim genijem spašavao austrijske bojišnice od sloma. Osobito se istaknuo na Soči, uspješno vodeći obrambene bojeve protiv Talijana, što mu je donijelo zvučni nadimak - Lava sa Soče.

Svetozar Borojević rodio se u graničarskoj obitelji u selu Umetiću, nedaleko od Kostajnice, tada dijelu Vojne krajine, na zapovjednom području Druge banske pukovnije. Datum rođenja nije siguran, no vjerojatno je 13. prosinca 1856. godine. Otac Adam Borojević bio je desetnik u 4. umjetničkoj satniji, a majka Stana rođena pl. Kovarbašić od Zborišta bila je kći graničarskog natporučnika Adama pl. Kovarbašića i rodom iz plemićke graničarske obitelji iz sela Bojna kod Gline. Svetozar Borojević je po majčinu rodnom mjestu uzeo 1905. pridjevak "od Bojne", stekavši temeljem odlikovanja pravo na plemićki naslov.

Sin jedinac poginuo

Kršten je u pravoslavnoj crkvi, po svoj prilici parohijskoj crkvi u selu Mečenčani, gdje mu je otac obavljao vojnu službu. Unatoč podrijetlu, Svetozar Borojević se, stasavši, opredijelio za hrvatstvo i do kraja života se smatrao Hrvatom, pa ga s pravom svojatati mogu i Hrvati i Srbi. Godine 1859. obitelj se preselila u Zrin nakon što je otac bio promaknut u časnika i imenovan zapovjednikom mjesta. U Zrinu je Svetozar stekao osnovnu naobrazbu. Godine 1865. upisao je nižu vojnu realku u Srijemskoj Kamenici, a četiri godine poslije Višu vojnu realku u Köszegu. Postavši 1872. kadet i desetnik u 52. ugarskoj pukovniji u Pečuhu, nastavio je vojno školovanje u kadetskoj školi u Libenauu kod Graza (1872.-1874.) i u Ratnoj školi u Beču (1881.-1883.). No, nije pohađao znamenitu Terezijansku vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu, čiji su pitomci bili predodređeni za najviše vojne dužnosti i činove. Redovno napredujući u službi, prošao je činove poručnika (1875.), natporučnika (1880.), glavnostožernog satnika (1886.), bojnika (1892.), potpukovnika (1895.) i pukovnika (1897.). Na sebe je pozornost svrnuo 1878. godine sudjelujući s 52. pukovnijom u zaposjedanju Bosne i Hercegovine. Tada je primio i svoje prvo odlikovanje - Križ za vojne zasluge. U karijeri mu je dodijeljen impresivan broj odličja i priznanja, među ostalim - i Velekriž Željezne krune s ratnim uresom (1914.), Velekriž Leopoldova reda s ratnim uresom (1914.), Križ za vojne zasluge 1. reda (1915.) i Zapovjednički križ Reda Marije Terezije (1917.).

Do 1883. službovao je u jedinici, nakon toga je pridjeljivan kao stožerni časnik u postrojbama u Sarajevu, Plzenju, Mostaru i Košicama. Godine 1887.-1891. predavao je taktiku, vojnu organizaciju i ratnu povijest na Terezijanskoj vojnoj akademiji, a 1891. u zbornoj časničkoj školi u Košicama. Napokon je 1896. dobio prvo samostalno zapovjedništvo, nad 3. bojnom 17. (kranjske) pješačke pukovnije. Već 1898. postao je načelnik stožera 8. vojnog zbora u Pragu. Godine 1904. unaprijeđen je u generalbojnika i imenovan zapovjednikom 14. pješačke brigade u Petrovaradinu. Na čelo VII. domobranskog okružnog zapovjedništva u Zagrebu došao je 1907., a nagodinu je bio promaknut u podmaršala. Potom je od 1912. zapovijedao 6. vojnim zborom u Košicama. Na toj je dužnosti dobio čin generala pješaštva (1913.) i dočekao 1. svjetski rat.

Vodeći 6. zbor ratovao je na istočnom bojištu u Galiciji, a u rujnu 1914. godine povjereno mu je zapovjedništvo 3. armije koja se povlačila pred Rusima. Ustalivši bojišnicu, odbio je zimi 1914./1915. godine ruske nasrtaje na karpatske prijevoje i u poznatoj Uskrsnoj bitki 1915. godine spriječio ruski prodor preko Dunava u Ugarsku. Potkraj svibnja 1915. godine preuzeo je 5. armiju (1917. je preimenovana u Sočansku armiju) koja je čuvala talijansku bojišnicu. Tu je odbio 11 napada višestruko brojnijih talijanskih četa, a u dvanaestoj je bitki u listopadu 1917. godine prešao i u protunapad. U feldmaršala je promaknut 1. veljače 1918. godine.

Raspadom Austro-Ugarske više nije bilo moguće održati bojišnicu i Borojević se povukao u Korušku. Ponudio je caru Karlu I. da će svojim postrojbama spriječiti proglašenje republike u Beču, ali je odbijen, a da car o toj ponudi nije bio niti obaviješten. Umirovljen je u prosincu 1918. Stavio se na raspolaganje i novostvorenoj Državi SHS, ali su ga se kao habsburškog lojalista (nazivali su ga "žuto-crnim generalom" po bojama carskoga grba) nove vlasti odrekle. Zaplijenjena mu je imovina, a zbog obraćanja Državi SHS ostao je i bez austrijske mirovine, pa je skromno živio od ušteđevine i naknade koji su dobivali nositelji Reda Marije Terezije. Sa suprugom Leontinom von Rosner, kćeri austrijskog pukovnika kojom se oženio 1899. i imao sina jedinca Friedricha (poginuo je 1918.), isprva je kraće boravio u Beču i potom u Klagenfurtu ili u njegovoj okolici. Umro je 23. svibnja 1920. u klagenfurtskoj bolnici uslijed moždanog udara. Pokopan je na gradskom groblju, a 1921. njegovi su posmrtni ostaci premješteni u Beč i položeni u arkadama Središnjeg bečkog groblja, što je platio rascar Karlo I.

Tvrdoglavi 'Vitez od Soče'

Svetozar Borojević je bio darovit vojskovođa, ali i osoba teške i uznosite naravi. Ozbiljan i čelične volje, tražio je potpuni posluh i strogu stegu, oštro kažnjavajući ponašanje koje je smatrao nedostojnim vojnika (pijanstvo, osornost prema civilima). Iako niskog stasa, ulijevao je strahopoštovanje, a u provedbi svojih planova bio je odlučan i tvrdoglav, pa su mu mnogi zamjerali brutalnost i bezobzirnost. Čete su ga rijetko mogle vidjeti, a nikada se nije pojavio na prvoj crti bojišnice. Dok su trajale borbe, spavao je malo ili nimalo. Odani vojnici zvali su ga „naš Sveto", a oni kojima nije bio drag „hrvatski glavonja". U Austro-Ugarskoj je bio poznat kao "Vitez od Soče". Taština ga je u prvi mah stajala naslova baruna, na koji je imao pravo dobivši Red Marije Terezije, jer je zatražio da mu se odmah dodijeli grofovstvo, pa nije dobio ništa. Ipak, čini se da mu je Karlo I. naknadno potvrdio barunski naslov budući da mu on stoji na nadgrobnom spomeniku.

 

[Mrkalj]

Milan "Emil" Uzelac imao je životnu priču koja ima nekoliko dodirnih tačaka sa Starčevićevom.


Milan Emil Uzelac bio je hrvatski vojnik i vojni zapovjednik koji je bio vodeća ličnost u zrakoplovstvu Austro-Ugarske, Kraljevine SHS (Jugoslavije) i NDH. Bio je pravoslavne vjeroispovijesti.[1]

Mladost i školovanje
Uzelac je rođen 26. kolovoza 1876. godine u selu Komoran, u Mađarskoj, tada u Austro-Ugarskoj. Rodom je iz seljačke obitelji podrijetlom iz Vrhovina u Lici. Emil je odrastao u okolici Karlovca, gdje je završio realnu gimnaziju, a potom je upisao vojnu školu. Dana 18. kolovoza 1888. godine završio je tehničku vojnu akademiju opkoparstva (inženjerije) i topništva u Beču.

U činu poručnika ušao je u 2. inženjerijsku pukovniju i službovao u Puli i Trstu. U Zadru je radio kao inženjerijski tehnički stručnjak. Nakon završenog studija elektrotehnike, upisao je pomorsku akademiju u Trstu i stekao čin poručnika trgovačke mornarice. Kao časnik trgovačkog broda plovio je u New York.

Karijera i službovanje u Austro-Ugarskoj
Nakon dvije godine ušao je u zapovjedništvo inženjerije i služio u Celovcu. U čin bojnika promaknut je 1. svibnja 1908. godine. Na prijedlog generala Krobatina, bojnik Uzelac postaje zapovjednik Odjela zračnih brodova (Luftschifferabteilung). Od svog postavljenja na dužnost 24. travnja 1912. godine pa sve do kraja postojanja Monarhije, Uzelac je bio jedini istinski zapovjednik Austro-ugarskih zračnih snaga. Nakon četiri tjedna Uzelac je položio pilotski ispit, a odmah zatim je nastavio obuku za ratnog pilota. Zvanje „feldpilota“ stekao je već u kolovozu.

Njegova zadaća bila je vrlo teška jer je utemeljio zrakoplovstvo u državi ograničenih industrijskih kapaciteta i s nedostatkom sirovina, u uvjetima nerazumijevanja vojnih vlasti i birokratiziranoga vojnog i državnog sustava. Za postignute rezultate, Uzelca je car i kralj Franjo Josip odlikovao vojničkim križem za zasluge 1912. godine. Zbog modernizacije zrakoplovstva i značajnom doprinosu istom, odlikovan je brojnim domaćim i savezničkim odličjima.

Osim letenja avionom, također je letio balonom, a 15. svibnja 1914. godine izdana mu je čak diploma Vođe slobodnih balona Austrijskog aerokluba. Pri izvođenju svoje prve petlje (lupinga), 7. studenog 1916. godine, doživio je havariju i završio u bolnici, iz koje je izišao čim je došao k svijesti.

Vodio je zračne snage sve do kraja Prvog svjetskog rata. Dana 1. svibnja 1918. godine, napokon je promaknut u čin general-bojnika. Kad je zapovjedništvo reorganizirano 1. listopada 1918. godine, formalno je degradiran jer je njegovo mjesto zapovjednika zrakoplovstva preimenovano u mjesto zamjenika zapovjednika zrakoplovstva.

Službovanje u Kraljevini SHS
Emil Uzelac se nakon rata vraća u domovinu. Neko vrijeme živi u Petrinji, a 1920. godine pozvan je u vojsku Kraljevine SHS, kojoj i pristupa. Srpnja iste godine postavljen je za načelnika novoustrojenog Odjela za vazduhoplovstvo pri Ministarstvu vojske i mornarice, što je zapravo bila dužnost zapovjednika zračnih snaga. Bio zadužen za reorganizaciju i modernizaciju zrakoplovstva.

Upravo njegovom zaslugom, mnogi hrvatski letači iz zračnih snaga Austro-Ugarske Monarhije ušli su u zrakoplovstvo nove države.

Iako je postavio temelje novom zrakoplovstvu, ustrojivši ga iskustvima austrougarskih zračnih snaga, prisilno je umirovljen ožujka 1923. godine kao nepotreban. Ostao je u Jugoslavenskom ratnom zrakoplovstvu sve do njegovog raspuštanja 1941. godine.

Službovanje u NDH i poslijeratni period
Nakon toga ulazi u Zrakoplovstvo NDH u činu počasnog generala, odmah nakon osnivanja NDH 10. travnja 1941. godine, u okviru Hrvatskog domobranstva.[2] Radio je na izgradnji zračnih snaga, u čemu svojim iskustvom i autoritetom dao važan doprinos. Dana 25. studenog 1941., u 74. godini, otišao je u mirovinu. Uživao je golem ugled u tadašnjoj hrvatskoj državi, ali i izvan njezinih granica. Dana 21. i 22. kolovoza 1942. godine, povodom njegova 75. rođendana i 30. obljetnice pilotskog zvanja, u Zagrebu je priređena svečanost na kojoj su se okupili brojni njemački, madžarski i hrvatski ratni zrakoplovci iz Prvog svjetskog rata.[3]

Preživio je kraj rata i slom hrvatske države, ali je nakon rata zatvaran i preživljavao torture. Potom je živio u Zagrebu i Petrinji. Umro je 7. siječnja 1954. godine u Zagrebu u 87. godini života u tadašnjoj FNRJ, a pokopan je na groblju Mirogoj.[4]

 

[Pumpaj Dinstanović]

Mislim da je prikladniji naziv teme- izdajnici svoga naroda.
Ipak ima tu i izuzetaka...
Mislim da je ovde klasicni primer Mehmed Pasa Sokolovic.

Srbin iz Hercegovine je zbog derviskog sistema ( danak u krvi) dospeo do Carigrada,gde je postepeno napredovao i stigao do najviseg ranga posle sultana - velikog vezira ( moderni premijer).
Obnovio je pecku patrijarsiju i za partijarha postavio svog brata Makarija.

Nije on to izvršio, no Rustem-paša Opuković. Mehmed-paša je tek čitavu deceniju kasnije postao veliki vezir, a Pećka patrijaršija je bila stvorena 1557. godine, za vrijeme vezirovanja Rustem-paše. Teško i da je uopšte bio rođeni brat Makarijev; vjerovatno mu je bio neki malo dalji rod.

I prije bismo mogli reći Srbin iz Bosne...a i njega bi isto mogao nazvati izdajnikom svoga naroda, pogotovo ako se ima na umu koliko je Srbima samo napakostio.

P. S. Mogli bi i Rustem-pašu dodati...

 

[Sreten Žujović]

Славене ако би могао нешто више о Мехмед Паши Соколовићу да напишеш.

Врло мало знам о њему, а у основној смо слушали само хвалоспеве.

 

[Bren]

Taj Milan Uzelac je nažalost bio Srbin.
General genocidne NDH, jedan od najvećih srpskih izdajnika(i rekao bih mnogo štošta gore).
Ali ima ih još nažalost:
Mihajlo Lukić, Slavonija
Savo Besarović, Sarajevo
Čolaković, semberija
Savo grujić, srem
Đuro Dragičević, Kalesije(negde oko Žepča)
Jovan Iskrić, Mađarska
Fedor Dragojlov, Vojvodina
Lavoslav Milić
...
A ima i gorih.
Na sramotu svih nas Srba.

 

[Azathoth]

Zar nije bio neki Srbin iz Mađarske koji je pričao kako se neće smiriti dok svi Srbi ne nestanu, ili nešto tog tipa?

 

[Pumpaj Dinstanović]

Славене ако би могао нешто више о Мехмед Паши Соколовићу да напишеш.

Врло мало знам о њему, а у основној смо слушали само хвалоспеве.

Sto se tice pitanja samih Srba, dovoljno je naglasiti da je Srbima pod Turcima mozda bilo najgore u vrijeme njegova vezirovanja. Onovremeni srpski izvori svjedoce o velikom zapustenju koje je zahvatilo Srpsku crkvu i krivicu svaljuju poglavito na Sokolovica za to nasilje nad Srpstvom.
Npr. Mehmed-pasa Sokolovic je pitanje velikog deficita rijesio bukvalnim ogoljavanjem Srpske crkve, da ostade samo gola sirotinja...negdje 1567/8. godine, kada su i izdata 2 fermana koja su zavela novi rezim odnosa prema Srpskoj crkvi i dovela do jedne velike otimacine...

 

[Bren]

Zar nije bio neki Srbin iz Mađarske koji je pričao kako se neće smiriti dok svi Srbi ne nestanu, ili nešto tog tipa?

To je Šandor Petefi.

 

[Azathoth]

Petefi je pričao da se neće smiriti dok svi Srbi ne nestanu? Nije mi poznato da je on bio toliko ekstreman, a i mislim da bih zapamtio ime da je on u pitanju.

 

[Pumpaj Dinstanović]

U pravu je Azatoth; bio je neki Srbin koji se borio za Lajosa Kosuta il' tako nesto...

 

[Konstantin Veliki]

ekstremiji[/I] i imaju još gore nacional-romantičarske zablude, a ustvari nisu ništa bolji. No, iskreno se nadam da će uskoro, kada HR uđe u EU i kada dođe do jednog prosvećenja, doći i do pada starčevićevskoga mita...

Pa neznam sto se nadas toliko u EU, Bugari kao nasi susedi tretiraju njihove Turke i druge Muslimane kao stoku, a EU po tom pitanju nista nije uradila.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Pa neznam sto se nadas toliko u EU, Bugari kao nasi susedi tretiraju njihove Turke i druge Muslimane kao stoku, a EU po tom pitanju nista nije uradila.

Prema samim Turcima postoji ogroman animozitet unutar same EU; islamofobija je nesto sasvim drugo.
Sem toga, Bugari su prerano usli u EU; napravljen im je politicki ustupak iako nisu ispunjavali tehnicke uslove.

Naravno, preduslov je i da i sama Srbija udje u EU, a bogami i BiH!