Znam da kada ne bismo čitali prevode bili bismo uskraćeni za izvanrednu književnost mnogih pisaca i naroda ALI...čitam Platoovo izdanje Vilijema Blejka ( sa leve strane pesma na engleskom, sa desne prevod na srpski ) i primećujem da su autori nemali broj puta zarad postizanja rime žrtvovali smisao tj. prevod na srpski znači nešto drugo i odnosi se na nešto drugo. S obzirom da je autor mistik postavlja se pitanje kako čitalac koji ne zna dobro engleski uopšte može da shvati šta je dotični hteo da kaže...
Postoji li rešenje za ovaj problem osim da poznajete barem deset stranih jezika?
Kvalitetni prepjevi, i to je to.
Ne znam kako netko tko ne poznaje jezik izvornika dobro može profitirati natucajući
po izvoru.
Tko osim jezičnoga genija može čitati poeziju s više jezika, pa bili i tzv. svjetski ?
A kamoli "mali".
Dao sam već primjer -po meni- vrlo dobrog prepjeva Shakesperaea
na hrvatski, kojeg je kompletnoga preveo Mate Maras. Za srpske čitatelje
naravno potpuno razumljiv, pa dajem skupa tri soneta, na engleskom i hrv. prijevod, pa ocijenite. Po meni, prijevod je taman dobar kao i izvornik
Sonnet 2.
When forty winters shall besiege thy brow,
And dig deep trenches in thy beauty's field,
Thy youth's proud livery so gazed on now,
Will be a tattered weed of small worth held:
Then being asked, where all thy beauty lies,
Where all the treasure of thy lusty days;
To say within thine own deep sunken eyes,
Were an all-eating shame, and thriftless praise.
How much more praise deserved thy beauty's use,
If thou couldst answer 'This fair child of mine
Shall sum my count, and make my old excuse'
Proving his beauty by succession thine.
This were to be new made when thou art old,
And see thy blood warm when thou feel'st it cold.
Sonet 2.
Kad ti čelo stegne četrdeset zima,
I poljem ljepote prokopa ti jarke,
Gorda odora te mladosti, sad divna,
Bit će dronjak podrt bez vrijednosti svake.
Tad, upitan gdje se sve ljepote kriju,
Gdje su ti sva blaga krjepkih dana stala,
Reći, u nutrini upalih očiju,
Sramotna je grižnja i zaludna hvala.
Koliku bi hvalu ljepota ti zbrala
Da možeš odvratit: »Krasno čedo moje
Račun će namirit i pravdat me stara« —
Jamčeć da mu lijepost nasljedstvo je tvoje!
Kad si star, to znači biti snova sazdan,
Vidjet vrelu krv kad ćutiš da je mrazna.
Sonnet 5.
Those hours that with gentle work did frame
The lovely gaze where every eye doth dwell
Will play the tyrants to the very same,
And that unfair which fairly doth excel:
For never-resting time leads summer on
To hideous winter and confounds him there,
Sap checked with frost and lusty leaves quite gone,
Beauty o'er-snowed and bareness every where:
Then were not summer's distillation left
A liquid prisoner pent in walls of glass,
Beauty's effect with beauty were bereft,
Nor it nor no remembrance what it was.
But flowers distilled though they with winter meet,
Leese but their show, their substance still lives sweet.
Sonet 5.
One ure što su s blagim marom tkale
Ljupki zor do kojeg svako oko plovi,
Bit će prema njemu nasilnice jalne
I poružnit ono što krasotom slovi;
Neumorno vrijeme vodi ljeto prema
Grozomornoj zimi da ondje nastrada:
Mraz stinuo sok, već bujna lišća nema,
Ljepota pod snijegom i pustoš svud vlada.
Kad ni jedna ljetna ne ostane kap,
Žitka sužnjica u zidima od stakla,
A s ljepotom otet i ljepote slap —
Ni nje, ni spomena da je išta takla.
Al tiješteno cvijeće, premda zimu sreta,
Gubi samo privid; bit mu vazda cvjeta.
Sonnet 12
When I do count the clock that tells the time,
And see the brave day sunk in hideous night,
When I behold the violet past prime,
And sable curls all silvered o'er with white:
When lofty trees I see barren of leaves,
Which erst from heat did canopy the herd
And summer's green all girded up in sheaves
Borne on the bier with white and bristly beard:
Then of thy beauty do I question make
That thou among the wastes of time must go,
Since sweets and beauties do themselves forsake,
And die as fast as they see others grow,
And nothing 'gainst Time's scythe can make defence
Save breed to brave him, when he takes thee hence.
Sonet 12.
Kad brecaje brojim što kazuju vrijeme,
Videć blistav dan u groznoj tonut noći;
Kad promatram kako ljubica jur vene
I crni se prami srebre u sjedoći;
Kad vidim bez lišća stabla uznosita,
Stadima na žezi doskorašnji osjen,
A sva ljetna zelen na nosila zbita,
Svezana u snoplje, s bijelim krtim osjem;
Tad me o ljepoti tvojoj muče dvojbe
Da ćeš s onim minuti što vrijeme smiče,
Jer se milja i ljepote sami drobe
I mriju čim vide kako drugo niče;
Ništa ne odoli vremenitoj kosi
Već porod, da njoj u grabežu prkosi.
.
. Potrebno je uskladiti original sa prepevom
.
)
