Zadimljeni obrazi izgubljenog vremena
tapkajuće sledi i ja tebi svojstvena...
otvaram kišobran, a magla gusta, neprohodna
obavija svome danu umorna stopala.
Zar samo lutajuća kiša tvoga neba sam bila,
utopljenički vapaj svojih smrznutih krila,
zar istrgana tvojim nemirnim oblacima
čistu krv iz kaleža prerezanih žila sam pila?
Zar samo prazno srce od tebe sam postala,
neiskrena rijeka tužnih i turobnih shvatanja?
Zar niska ogrlice bačene na tlo!…rasute perle
prazan kolosjek, vlak bez povratka…?