U
UNE
Gost
nek nestanu siptari:Narod koji Srbi nazivaju Arbanasima, stranci većinom Albancima, a oni sami sebe Šćipetarima, poreklom je sa Kavzaka. U antičkom vremenu i ranom srednjem veku poznata je zemlja na Kavkazu pod imenom Albanija. Tako su je nazivali stranci, ali ne i njeni stanovnici, baš kako i danas zovu Albaniju u Evropi koju njeni stanovnici nazivaju Šćiperija-Šćipnija. Džems Boker kaže:"Oni se zovu Šćipetari, što znači brđani".
Albanija na Kavkazu nalazila se na istočnim padinama te planine do Kaspijskog mora, u pokrajini Širvan, što pripada savremenim Azerjbedžanu i dragestanu. Severno od Albanije nalazila se zemlja Alana, severno-zapadno su bili Iberi, a zapadno i južno preko reke Kur-Jermeni. Postojao je jedan grad po imenom Albana na obali kaspijskog mora između savremenih gradova Divičija i Derbenta.
Po imenu tog grada zemlja u njegovom zaleđu dobila je ime Albanija. Beker kaže:"Tamo je druga Albanija - savremeni dagestan - na Kavkazu i neki pisci smatraju da su njeni stanovnici isti narod i njihovi istoimenjaci u Turskoj. "Izvesno je da postoji velika sličnost između Toska u Albaniji i Čerkeza sa Kavkaza.
Stanovnici Albanije su ostali poznati u istoriji kao prost narod lovaca i stočara koji su trgovali putem trampe. Po djednim zajedničkim kraljem imali su 12 lokalnih vođa, a govorili su 26 različitih dijalekata. Njihovo glavno verovanje bilo je u boginju meseca čiji je kult bio orgijskog tipa.
Kada je Aleksandar Veliki osvajao Aziju, pred njega je izišao neki vladar Albanije i upoznao ga o krševitoj ovoj zemlji koja Aleksandra nije iteresovala. Neko vreme Albanija je bila zemlja "klijent" Rimske Imperije. Iako je nestalo ime Albanija, albanski narod nije nestao na Kavkazu. I danas se tamo nalaze vrlo brojni Albanci koji sa ovim u na Kosovu i Metohiji imaju svoja zajednička etnička obeležja, kao što su jezik, lična imena, narodna nošnja i amtropološke karakteristike.
U osmom veku Arapi su zaposeli zemlje oko Kaspijskog mora i iza Kavkaza. Arapski kalifat je u tim zemljama došao u sukob sa hazarskim kaganatom. Arapi su bili zaštitnici islama, a hazari Mojsijevske vere, pa je njihov sukob, pored drugih, imao i verski karakter.
Hazari su nametnuli Albancima vrlo teške dažbine pa su oni stali na stranu Arapa i većim delom primili islam. Hazarski vojskovođa u ratovima sa Arapima bio je kaganov sin Bardžil. Kada je ušao sa vojskom u Albaniju 730. godine naredio je da se samo muslimani pobiju. Ta Bardžilova naredba naterala je Albance da beže i da traže spas kod Arapa.
Na Sredozemnom moru vođene su česte borbe između Arapa, kao predstavnika islama i Romeja - Vizantije , kao predstavnika hrišćanstva. Arapi su oteli od Romeja veći deo Sicilije i deo južne Italije, pa da bi ojačali islamsko stanovništvo u ovim zemljama, doveli su deo stanovništva iz Kavkaske Albanije koje je izbeglo ispred Hazara. Borbe između Arapa i Romeja na Siciliji trajale su dugo vremena od 827. do 878. godine.
Ustanici Srbi
Sicilija je podeljena na dva dela, islamski i hrišćanski deo, pa otuda i naziv dve Sicilije. Hrišćani su bili potisnuti u severo-istočni deo ostrva. Romeji su na tom delu ostrva držali znatne vojne snage. Uspeli su 980. godine da osvoje deo arapske Sicilije i na tom prostoru preuzeli su tamošnje Albance. Jedan deo tog naroda preveli su u hrišćanstvo.
Vizantijski car Vasilije drugi zauzeo je dvadestih godina 11. veka Novi Epir. To je približno teritorija savaremene Albanije ukome su živeli Srbi i delimično Grci. Vizantijski vojni starešina Tihomir, Srbin iz Beligrada, podigao je ustanak 1040. godine s namerom da protera vizantijsku vlast iz Novog Epira.
Tihomirovi ustanici bili su Srbi koji su uz pomoć Srbije proterali vizantince iz Novog Epira. Zbog toga je vizantijska carica Zoe sa svojim ljubavnikom Konstantinom devetim poslala brojnu vojsku u napad na Srbiju, u jesen 1042. godine. Pravac napada je išao kroz Epir u savremenu Albaniju koja je tada većim delom bila teritorija Srbije.
Tadašnji mladi car Srbije Vojislav potukao je do nogu u dve bitke, vođene na teritoriji savremene severne Albanije, vizantijsku vojsku. Ovaj težak poraz u ratu sa Srbijom izazvao je nerede i pobune u Vizantiji. Jedan od pobunjenika bio je i vizantijski vojni zapovednik na Siciliji po imenu Đorđe, zvani Manijak. Pošto on gine a njegovi vojnici Albanci nisu mogli da se vrate na Siciliju, oni zamole Srbe da im dozvole da ostanu tu gde jesu. Srbi su im dozvolili da se nasele u predelima oko mesta Rabana na padinama planine Jablanice, severo-istočno od savremenog Elbasana. O tim događajima imamo svedočanstva vizantijskih pisaca, savremenika.
Tekst Ane Komnine
Po mestu Raban Srbi su doeseljenike nazivali Arbanasima-Rabanasima, stranci su ih zvali Albancima po Albaniji na Kavkazu. Kada Ataliota pominje Albance 1078. godina naziv aih stanovnicima Rabana-Arbanon. Tako isto čine i drugi vizantijski istoričari. Jovan Skilica, i Ana Komnina. Ona piše to ime prema srpskom izgovoru - Raban.
Srednjovekovni pisac Magius Patavius je znao da su Šćipetari poreklom iz Azije i nazivao ih je "decom Kavkaza". U Srbiju su stigla samo četiri plemena sa Kavzaka i to: Gege, Toske, Jace -Liape - i Šamide. Gege su "Gosk" ili "Gog" kod jermenskih geografa. Šamide su azijski Šumiksi, naseljeni oko Rabana i na podnožju planine Jablanice, Albanci su se psotepeno širili napasajući svoja stada po srpskim selima i obroncima planina.
Tako su živeli kroz ceo srednji vek, gajeći stoku za svoje srpske gospodare i za svoje potrebe. Kao profesionalni stočari zaštićeni su zakonom iz 1330. godine, a zatim i zakonom cara Dušana iz 1349. godine. Po tim zakonima, Arbanasi su mogli da se slobodno kreću po planinama i bogatim pašnjacima, ali im nije dozvoljeno da prisvajaju pašnjake i zemlju.
O knezu Progonu
U takvim uslovima života, Arbanasi nisu mogli imati svoju političku ili versku vlast, pošto nisu imali ni svoje teritorije. Neki albanski savremeni istoričari zastupaju tezu da se krajem 12. veka pojavila prva arbanaška država i kažu:
Oko 1190. Njen prvi suveren kažu bio je kenz Progon; 1190-1198. godine i da je bio podržan od starešina mesta. Od početka kneževina je obuhvatala gotovo polovinu savremene severne Albanije. Da, postajao je knez Progon kao knez predela Rabana, ali kenz je bio Srbin i njegova kneževina u Srbiji.
Knez Progon se nije ni po čemu razlikovao od ostalih srpskih kneževa toga doba. Imao je dva sina, Ivana 1198-1206 i Dimitrija 1206-1216. Vojni zapovednik kneza Progona, sa zvanjem vojvoda, bio je takođe Srbin - Andrija Vrana. Pa ni posle raspada srpske Imperije nije na teritoriji savremene Albanije nastala nijedna arbanaška država."
Povrh svega toga, zemlja koju su Srbi tada poseli nije ni uzeta od Albanaca, nego od vizantijskih i romanskih vlasnika ili njihovoga zavisnog ili kakvog drugog, slobodnog ratarskog stanovništva.
Jedna opšta odredba Dušanovog Zakonika govori da nema posebnih i slobodnih vlaških ili albanskih teritorija: "Planine što su po zemlji Carstva mi, što su planine careve da su caru, a crkvene crkvama, a vlasteoske vlasteli".
Oblast Kosova i Metohije naseljena je Srbima još od njihovog dolaska u srednjobalkansko područje tokom 7. veka. Težnje prvih srpskih država, Raške i Duklje, bile su da okupe i organizuju plemena srpskog naroda prema njihovoj stvarnoj rasprostranjenosti. U 11. veku južnoslovenski ustanci su karakteristični jer zahvataju široku zonu od Dunava do Makedonije; Kosovo se tu javlja kao naročito aktivna oblast oslobodilačke borbe i sudara sa vizantijskom vlašću.
Pomeranje granica ka jugu ne može se posmatrati kao naseljavanje Srba na Kosovu, već kao ujedinjenje oblasti koje je već davno pre toga nastanjivao srpski narod. Stoga su neprihvatljiva i sasvim proizvoljna tvrđenja nekih albanskih pisaca da je "širenje srednjovekovne nemanjićke države prema jugu prouzrokovalo i etničko strujanje na Kosovu i Metohiji.
Predstava o etničkoj karti Kosova i Metohije u srednjem veku tu je sasvim pogrešna i netačna, kao što je u osnovi pogrešno omeđivanje srpskog etnikuma u ranom srednjem veku na teritoriji Raške države. Međutim, etnička stvarnost kosovske oblasti u srednjem veku kako sam Nemanja i njegovi sinovi i prvi biografi, Sava i Stefan, gledaju na pripojene teritorije, među kojima i na kosovsku oblast. U arengi Hilandarske povelje 1198. godine Nemanja veli da je, "obnovio svoju dedovinu i većma utvrdio" da je "podigao propalu svoju dedovinu i stekao", pa navodi šta je to stekao "od morske zemlje" "od Arbanasa", "od grčke zemlje".
Arbanaska zemlja je za njega samo Pilot, dok je kosovska oblast ovde predstavljena nazivom Lab sa Lapljanom i navedena u kategoriju "grčke zemlje". Isto to pominje Sava u žitiju despot Simeona: Nemanja je "obnovio dedovinu i većma utvrdio" i "podigao propalu svoju dedovinu i stekao" pojedine oblasti "od pomorske zemlje" "od Rabna" i od "grčke zemlje". Prema tome, kosovsko-metohijska oblast je u svesti i svedočanstvu prvih Nemanjića krajem 12. veka srpska zemlja, koja je to bila i pre nego što je otuđena nasiljem, te je pripajanje i sticanje ovih krajeva samo obnova, restitucija srpske baštine.
Osvrnimo se na istorijske izvore, u ovom slučaju srednjovekovnim srpskim poveljama, srpski karakter kosovske oblasti za razdoblje poslednjih godina 12. do kraja 14. veka je neosporno dokazan i nesumnjiv. To su sledeće povelje: Hilandarska Stefana Nemanje iz 1198, Žička Stefana Prvovenčanog oko 1220, Svetostefanska ili Banjska povelja kralja Milutina iz 1313-1318, Gračanička povelja kralja Milutina iz 1321-1322, Dečanska povelja kralja Stefana Dečanskog iz 1330, Aranđelska kralja Stefana Dušana iz 1348. Povelje sadrže bogate, određene i pouzdane podatke o starosrpskim imenima.
Neosporna je istorijska činjenica da se na širokom području Kosova i Metohije od ranog srednjeg veka do propasti srpske države čuva kontinuitet srpskog naroda te da su sve zemlje severozapadno, severno i severoistočno od linije Skadarskog jezero-Komovi-Prokletije-Šara bile naseljene homogenim srpskim stanovništvom. Sigurno je i to da je u osnovi kosovskog stanovništva ležao prvobitni sloj Srba, koloniziranih u razdoblju od 7. do 12. veka, a da se on u nemanjićkoj državi, u povoljnijim i mirnijim političkim, socijalnim i ekonomskim uslovima stalno osvežavao i umnožavao migracijama srpskog naroda sa raznih strana, pre svega iz raških i zetskih predela.
Uopšte se ne dovodi u pitanje srpski karakter cele oblasti, jer se ukupan procenat demografske zastupljenosti nesrpskog elementa kreće oko 2%, pa i to pretežno u zapadnim delovima kosovsko-metohijske oblasti, u planinskoj zoni.
Činjenica je da Arbanasi sve do novijeg vremena nisu nikada činili većinu stanovništva na Kosovu i Metohiji. Ni u vizantijskim izvorima nema pomena Arbanasa na današnjoj srpskoj teritoriji. Skoro sva toponimija na ovim prostorima je slovenskog odnosno srpskog porekla. Svi izvori pokazuju da su u prvim decenijama turske vlasti u ovom delu Srbije u ogromnoj većini živeli pravoslavni Srbi kakvo će stanje ostati sve do kraja 17. veka.
jel dosta ovo da se malo zabavljate citanjem?![]()
HAJDE DA SE KLADIMO DA NI TI NE VERUJESH U OVO SHTO SI NAPISAO?!!
hahahahahhahah...hihihihihihihihi


