- Poruka
- 10.509
Da li je riječ „četnik srpska ili su je Srbi pozajmili od „braće" Hrvata?Prema Hrvatskoj enciklopediji: riječ četnik označava pojam: "Četnici su pripadnici ili članovi srpske vojne organizacije s izrazito nacionalističkim šovinističkim velikosrpskim ciljem" (Hrvatska enciklopedija, 2000).
Piše Dr.Nadan Filipović
Bez ikakve posebne želje za komentarisanje ovakvog navođenja u biti netačne i politički pregrijane definicije riječi „četnik", mislim da je dozvoljeno iznijeti i jedno drugačije argumentirano mišlenje.
Riječ "četnik" u stvarnosti i nije srpskog, već hrvatskog porijekla. Prema fra Luji Plepeiu naziv "četnik" odnosio se na hrvatske ustanike koji su polovinom sedamnaestog stoljeća „četovali" u okolini Drniša (turski Dernish) i sukobljavali se sa Turcima. Poznatije četovođe tih hrvatskih četnika bili su franjevci fra Nikola Ružić i fra Šimun Brajinović, župnik crkve u Petropolju. (fra Lujo Plepei, Iz naše prošlosti, Petrovopolje, Gradac 1/1999). Hrvatski četnici su u stvarnosti bili pod direktnom naredbom generalnog mletačkog providura Leonarda Foskole, onog istog što je 31.marta 1648. godine komandovao vojskom sastavljenom od Mlećana i domaćeg stanovništva kad je od Turaka preoteta i zauzeta tvrđava Klis. Zauzeće Klisa smatra se jednim od najvećih mletačkih uspjeha u Kandijskom ratu. Mlećani su naoružavali hrvatske četnike i davali im novčane nagrade za svaku dobro izvedenu akciju protiv Turaka.
Nakon tih davnih događaja izraz „četnik" nije se koristio u hrvatskom jeziku. Taj su hrvatski naziv kasnije „pozajmili" Srbi, kad su se srpski četnici pojavili u drugoj polovini devetnaestog stoljeća, kao pripadnici manjih neregularnih grupica civila, naoružanih samo lakim naoružanjem. Oni su se ubacivali na turske teritorije, napadali civilno stanovništvo, vršili zločine i pljačke i opet bježali u kneževinu Srbiju. Tradicija četništva se nastavlja u Balkanskim ratovima, te u Drugom svjetskom ratu, a svakako i u neuspješnoj „junačkoj" agresiji srpskih vojnih i paravojnih hordi na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kojom će se dugo godina „ponositi" veliki procenat nebeskog naroda. Baš u tom zadnjem ratu (ako bogda da je zadnji!) četnici su ponovo pokazali svoje zločinačko lice koje je nezanemarljivom dijelu srpskog nacionalnog korpusa s obje strane Drine donijelo epitet genocidnog naroda. Taj epitet mnogi ljudi nerado koriste, no jasno je da je pridjev „genocidan", izveden iz imenice „genocid". Na papiru skoro zaboravljene sudske presude jasno je naznačeno ko je jedini počinio genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, kao i gdje je genocid počinjen. No, izgleda da o žrtvama genocida koji je proveden na teritoriju cijele Bosne i Hercegovine jedino vode računa preživjeli srodnici, odnosno članovi familija masovno poklanih. Naše malokalibarske bošnjačke političare, ako se uvjetno tako mogu i nazvati predobro plaćeni manekeni i frazeri, genocid proveden nad „njihovim narodom" sve manje interesira.
Piše Dr.Nadan Filipović
Bez ikakve posebne želje za komentarisanje ovakvog navođenja u biti netačne i politički pregrijane definicije riječi „četnik", mislim da je dozvoljeno iznijeti i jedno drugačije argumentirano mišlenje.
Riječ "četnik" u stvarnosti i nije srpskog, već hrvatskog porijekla. Prema fra Luji Plepeiu naziv "četnik" odnosio se na hrvatske ustanike koji su polovinom sedamnaestog stoljeća „četovali" u okolini Drniša (turski Dernish) i sukobljavali se sa Turcima. Poznatije četovođe tih hrvatskih četnika bili su franjevci fra Nikola Ružić i fra Šimun Brajinović, župnik crkve u Petropolju. (fra Lujo Plepei, Iz naše prošlosti, Petrovopolje, Gradac 1/1999). Hrvatski četnici su u stvarnosti bili pod direktnom naredbom generalnog mletačkog providura Leonarda Foskole, onog istog što je 31.marta 1648. godine komandovao vojskom sastavljenom od Mlećana i domaćeg stanovništva kad je od Turaka preoteta i zauzeta tvrđava Klis. Zauzeće Klisa smatra se jednim od najvećih mletačkih uspjeha u Kandijskom ratu. Mlećani su naoružavali hrvatske četnike i davali im novčane nagrade za svaku dobro izvedenu akciju protiv Turaka.
Nakon tih davnih događaja izraz „četnik" nije se koristio u hrvatskom jeziku. Taj su hrvatski naziv kasnije „pozajmili" Srbi, kad su se srpski četnici pojavili u drugoj polovini devetnaestog stoljeća, kao pripadnici manjih neregularnih grupica civila, naoružanih samo lakim naoružanjem. Oni su se ubacivali na turske teritorije, napadali civilno stanovništvo, vršili zločine i pljačke i opet bježali u kneževinu Srbiju. Tradicija četništva se nastavlja u Balkanskim ratovima, te u Drugom svjetskom ratu, a svakako i u neuspješnoj „junačkoj" agresiji srpskih vojnih i paravojnih hordi na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kojom će se dugo godina „ponositi" veliki procenat nebeskog naroda. Baš u tom zadnjem ratu (ako bogda da je zadnji!) četnici su ponovo pokazali svoje zločinačko lice koje je nezanemarljivom dijelu srpskog nacionalnog korpusa s obje strane Drine donijelo epitet genocidnog naroda. Taj epitet mnogi ljudi nerado koriste, no jasno je da je pridjev „genocidan", izveden iz imenice „genocid". Na papiru skoro zaboravljene sudske presude jasno je naznačeno ko je jedini počinio genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, kao i gdje je genocid počinjen. No, izgleda da o žrtvama genocida koji je proveden na teritoriju cijele Bosne i Hercegovine jedino vode računa preživjeli srodnici, odnosno članovi familija masovno poklanih. Naše malokalibarske bošnjačke političare, ako se uvjetno tako mogu i nazvati predobro plaćeni manekeni i frazeri, genocid proveden nad „njihovim narodom" sve manje interesira.
