HLEB OD MOLERA I STRAH OD AFRODITE

kojote

Elita
Poruka
18.639
Kao gimnazijskog pesnika, već na glasu, zamoli me jedan moler, oženjen i otac sitne dece, da mu uz pristojnu nadoknadu pišem ljubavna pisma. Identitet dame nije hteo da otkrije. Samo mi je rekao boju očiju (zelena) i kose (plava), adjektive bez kojih - u mojoj koncepciji - nije bilo moguće napisati pismo.
Polupismeni moler, divovskog izgleda i snage, tražio je da njegovu obožavanu uporedim s Afroditom, jedinom grčkom boginjom za koju je čuo. U početnu priču uneo sam još nekoliko motiva i likova iz grčke mitologije: lepu Jelenu, zbog koje će moj nalogodavac započeti novi trojanski rat, Herkula (posebno), Erosove strele, žrtve i molitve svemoćnom Zevsu.
Posao mi je izgledao poprilično apsurdno (zamislite molera, s krečom u kosi, kao da ga stalno seru golubovi, i mene kako sedimo u uglu kafane i birkamo ljubavne reči, dok oko nas galame pijanci: ja izgovorim rečenicu koju treba da napišem, on je, uz neznatne korekcije - obično traži da pojačam imenice adjektivima, po mogućnosti u superlativu - odobrava).
No, u krajnjem slučaju sve me se to nije mnogo ticalo: važno je da je moj klijent bio zadovoljan i da je redovno i pristojno plaćao.
Moram, doduše, priznati da nisam imao jasnu predstavu o tome kako bi ta pisma zaista trebalo da izgledaju, jer do tada još nikom nisam napisao nijedno. Bila su to, u neku ruku, moja prva ljubavna pisma.
Vremenom sam se uživeo u svoj posao. Unapred sam smišljao čitave delove i pokušavao da opštim tematskim mestima (vernost, večnost, prolaznost) udahnem nešto od molerovog ili svog života. Sudeći po molerovim novim korekcijama, veza sa tajanstvenom plavušom je napredovala: najpre su došli opisi nežnih šaputanja, milovanja i poljubaca, a onda strasnih zagrljaja i valjuškanja. Moler je, na kraju, tražio da opisujem telo njegove dragane, izraz lica, sjaj očiju, mekoću usana, krike i jecaje u trenucima ljubavnog sladostrašća.
- Vrišti kao da umire, reče mi. Ponekad me stvarno preplaši.
: Da napišem to, predložih.
- Može, ali da zvuči lepo.
: Kako misliš?
- Mene pitaš? Ti si pesnik a ne ja.
Nekako sam se snašao. Ne sećam se šta sam tačno napisao, ali sam verovatno njene sladostrasne uzvike oporedio s urlikom vetrova i hukom morskih talasa, naravno onih s grčkih obala.
Kopkalo me je ko je molerova dama? Neka seljančica, nepismena kao i on? Ili neka od udatih gradskih žena,
koju je osvojio divovskom (herkulovskom) pojavom i snagom dok joj je krečio stan?
Moler nije hteo da se oda, što je - s obzirom na njegov porodični status - bilo i razumljivo.
Uz pomoć drugara, koji su počeli da uhode molera, nekako sam saznao ko je njegova Afrodita. :)
I iznenadio se. Bila je medicinska sestra, odnedavno doseljena u naš grad, možda neznatno starija od mene, solidno građenog tela i lepuškaste plavokose glave.
Nikad nisam otkrio da li joj je moler slao pisma poštom ili lično uručivao za vreme ljubavnih sastanaka u njenom sobičku na periferiji. Počeo sam da krišom osmatram devojku kojoj sam napisao prva ljubavna pisma. Shvatio sam da mi se dopada i da sam se, nesvesno, zaljubio u nju. Ljubav kojom je obasipala molera pripadala je na neki način meni. Ja sam je zaslužio, svojim pismima.
Jednom sam uvrebao priliku da joj posle bioskopske predstave priđem u parku.
: Oko mesta Homerovog rođenja sporilo se sedam grčkih državica. Oko tvog bi se sporilo svih sedamdeset i sedam... , počeh.
Ona se iznenađeno trže i odmače, a onda me pažljivo pogleda i priđe mi.
- Ti si taj..Oduvek sam predosećala da se iza tih pisama krije drugi. Upravo sam te tako i zamišljala: mladog, nežnog, pametnog...
: Kako sam ja tebe zamišljao, znaš iz pisama...Iako te nisam poznavao, mislim da nisam pogrešio kad sam te uporedio s Afroditom.
Ona molerska prostačina ne zaslužuje da ti čisti cipele. Ljubavi moja!
- Kuš, balavče! prekide me žena i žurno ode...


Mislim, šta reći...
 
7.gif
 
...videću, hoće li ona da prepozna "dolazak mojih"...

Žena me napušta. Pakuje stvari.
I ja sam nju nekoliko puta napuštao, ali sam joj se uvek vraćao. Mećutim, ona se neće vratiti...
Ostaje nam još da popijemo kafu i popušimo cigaretu.
Na vrh torbe kao poslednju stvar stavlja englesko-srpski rečnik.

- Znaš, nikad ne bih mogla da vodim ljubav sa strancem. Mislim, mogla bih, ali to ne bi bilo to... , kaže mi.
: Zašto? pitam je, videći u onom što je rekla tračak nade da se može predomisliti i promeniti odluku.
- Zbog jezika! - kaže.
Čudno! Znam da odlično govori engleski. Korektno i piše na njemu.
- Ne bih mogla voditi ljubav s nekim ko ne zna moj jezik... , dodaje.
: Kao da se tada mnogo govori, primećujem.

Žena me sažaljivo pogleda, uzme torbu i polazi.
Na vratima se okrenu: - Valjda ništa nisam zaboravila! Zbogom!
 
...čita antologijski izbor poslovica i izreka. Ne pročita više od desetak.
U izrekama je so svih romana, i napisanih i nenapisanih, kaže ona. Na nama, čitačima, ostaje da tu so vratimo u more, tamo gde je i bila. A pošto je more nepregledno, jednu jedinu izreku može svako ilustrovati na bezbroj načina, zavisno od svojih pripovedačkih sklonosti i stilskog opredeljenja.
No, to njeno pričanje priča na osnovu čuvenih izreka ne treba shvatiti doslovno. Ono bi se moglo porediti sa pričama koje vam se odmotavaju u glavi dok putujete (bilo kojim prevoznim sredstvom) i kroz prozor posmatrate pejzaž ili dok slušate muziku koja vam se dopada.
Razumljivo je da takve priče predstavljaju samo skice ili ideje za prave, u klasičnom značenju te reči, prozne celine.
Žena ih smišlja ćuteći i nikad ne pokušava da ih zapiše. Ponajviše zbog neadekvatnog jezika, jer se one, kao snovi, nikad ne mogu ispričati u autentičnom obliku.
Cela istorija književnosti i nije drugo nego pokušaj da se dođe do tog prvog bića i oblika priče, do melodije tog još neizgovorenog jezika. Vrhunska dela se najviše približavaju tom idealu, ali nikad nisu uspela da ga osvoje.
Možda u toj činjenici leži i naša potreba da i dalje želimo da pišemo - pored toliko već napisanih knjiga koje nam stoje na raspolaganju.
 
Osim toga imas forum "poezija" ili "knjizevnost" ili tako nesto... Proveri.
Mislim, mogu i ja da napisem koju pesmu, pa u sta ce se onda pretvoriti LJ&S...

Pitaj Amfibiju, i ja se bavim poezijom... Koja definitivno ima veze sa sexom, vise nego ljubavlju...
 
...Ružni snovi ili buka u kući. Jastuk je zgužvan i natopljen znojem. Pored mene ulegnuto i već ohlađeno mesto nekog ko je tu spavao. Kažem nekog, jer zaista ne zaslužuje da je imenujem. Glava joj je uvek teška kao olovo. Usta večito suva. Usna duplja joj se završava dubokim grlom. Stalno je peče.
Prikupljam snagu da ustanem. Pored kreveta razbacani delovi odeće, svlačene u hodu. U dnevnoj sobi na podu leže prazne boce, nedopijene čaše vina, pepeljara puna opušaka.
Strava jutra.
Često je obuzeta njome. Stravom jezive tišine i usamljenosti. Htela bi da zgrabi telefon i zovne bilo koga, ali shvata da nema nikog normalnog koga bi mogla pozvati. U ovo doba...
- Hoću takva, kakva sam, raščupana i razmazane šminke, da istrčim na ulicu i upadnem u prvi bife ili odem na železničku stanicu. Potrebni su mi ljudi, njihova lica, glasovi, vonj!
I gle, u sudoperi nešto zvekne. Na gomili prljavih tanjira čuči golub i kljucka ostatke hrane.
- Mali moj...krene prema njemu, s namerom da ga pomiluje, ali on se uplaši i odleprša kroz prozor.
Dobro je. Oživela je. Uključuje radio, stavlja vodu za kafu i pripaljuje cigaretu.
 

Back
Top