Hladnokrvna ubistva u čuvenim romanima

Poli46

Stara legenda
VIP
Poruka
92.180
Iako su priče koje poznajemo još od prvih sačuvanih tekstova uvek govorile o bitkama,
osvajanjima, samoodbrani, nemanima protiv kojih se morao boriti čovek, te se stoga
veličalo junaštvo, upravo je odvajanje velikih junaka i opisivanje njihovih podviga
ukazivalo na činjenicu da se oružja hvatao samo onaj ko je za to bio na određeni
način predodređen.

Ubica je nekad za hladnokrvno ubistvo morao da ima poseban psihofizički sklop,
nešto što bi se moglo nazvati kombinacijom genetske, biološke predodređenosti i
uslova u kojima se ličnost razvijala.

Ono što nam nudi novija literatura (uznemiravajuće knjige s kraja XIX, zatim literatura
čitavog XX veka, a pogotovo romani pisani u XXI veku u koji smo tek zakoračili), jeste
prikaz razvoja određenog potencijala koji bilo kog, naizgled mirnog i uklopljenog,
građanina
(koji nikad nije imao nikakvih problema sa zakonom) može dovesti u poziciju
da hladnokrvno ubije drugog čoveka, bez afekta ili potrebe za samoodbranom.

ubica.jpg


Raskoljnikov​

Jedan od najvećih romana ruske i svetske književne baštine, Zločin i kazna Fjodora
Mihajloviča Dostojevskog
, prikazuje nam jedno planirano, razumski pravdano i teoretski potkovano ubistvo.

Student, nihilist Raskoljnikov, nakon „smrti Boga“ razmišlja, čak i piše tekstove o čoveku
koji se može uzdići nad masom drugih, prosečnih ljudi. Takav čovek ne mora da poštuje
ista pravila koja odvajkada važe za većinu „običnih“, slabih ljudi. On planira ubistvo,
razumom važe i premerava razloge za i protiv: razum mu odobrava smaknuće nepotrebne
i nemoralne starice. Njegov motiv nije novac (iako ga on navodi kao motiv), jer nakon
ubistva mladić uopšte ne poseže za sakrivenim plenom.

U knjizi su najjeziviji upravo oni delovi u kojima njegova „teorija“ o velikom čoveku
pokušava da racionalizuje izvršenje ubistva (tog i svakog drugog). Protivteža tim
momentima su ljubav, žrtvovanje za druge, porodični odnosi, nesebično prijateljstvo,
poverenje.

Iako razumski ne podleže pod pritiskom griže savesti, postoji nešto dublje – podsvest,
ili su to arhivirani ostaci vaspitanja, veza sa porodicom koja je očuvana.
Ljubav prema nekome „radi“ unutar njegovog duha i izaziva bunilo. On se ne može
prepuštati plemenitim osećanjima, budući da je podigao ruku na drugo ljudsko biće.
On mora prvo okajati svoj postupak.
 
Karamazovi

Ivan Karamazov
u još jednoj maestralnoj knjizi istog autora, ludi nakon što je
zamišljao oceubistvo.
Ako bismo mnogo pojednostavili, mogli bismo reći da ubica nije onaj ko je potegao oružje i razmrskao starčevu glavu (makar mu motiv bio novac ili osveta za godine poniženja i služenja) nego su ubice sinovi – Ivan i Dmitrij, oni koji su želeli starčevu smrt.
Zato jedan ludi, a drugi odlazi na robiju. No, i u jednom i u drugom, uz sve pokušaje racionalizacije („jedan će gad pojesti drugog gada“), ipak postoji griža savesti, postoje „ograde“ koje definišu te likove kao ljude. Oni nisu hladnokrvne ubice.

Merso

Kamijev Merso u Strancu već na početku knjige govori o čudnom nedostatku tuge usled smrti roditelja.

Možemo li taj nedostatak proglasiti dovoljnim da ga nazovemo neizlečivo bolesnom individuom, ili ćemo, posmatranjem velikog broja ljudi, što u okruženju, što putem savremene umetnosti, primetiti i priznati da je sve veći broj onih koji su rano raskinuli veze s matičnom porodicom, usled čega se izgubio i veliki deo prisnosti?

Matična porodica danas u razvijenom svetu nije ništa drugo do skup ljudi koji žive
na istom prostoru. Veći deo dana su zapravo negde drugde, u školama, na radnom mestu – gde se prava porodična vezanost nikad nije ni razvila.

Usled toga, smrt člana porodice je kao smrt bilo kog stranca. Usled toga, svaki
je čovek stranac, jer ne postoji mehanizam da se bilo ko približi i preskoči granicu.
Možda se taj mehanizam (porodične i svake druge bliskosti, sposobnosti
za ostvarenje bliskih odnosa) mora aktivirati u najranijim godinama, u ljubavlju ispunjenom porodičnom gnezdu.
No, to su samo pretpostavke. Ono što vidimo je da se Merso ne unosi istinski ni
u kakve odnose, da sam ne bira odnose, da ne zna reći ni da ni ne
 

Selinov Bardami​

meta.jpg

Ovom junaku velikog Selinovog romana, neko je u jako mladim godinama ugurao pušku u ruke.

Dobrovoljno je otišao, reći će neki, no to je veliko pitanje: da nije bilo rata koji je zapremio gotovo čitavu stvarnost, da nije bilo određenog pritiska sredine, pa i neobuzdane mladosti koja nema gde da istroši svoju snagu, da li bi to bilo tako,
da li bi Bardami krenuo nakraj sveta da traži sebi neki rat u kome će ubijati ili
biti ubijen?

Nakon učešća u velikom ratu izgubljena je psihofizička ravnoteža i pomeren uvid u vrednost pojedinačnog ljudskog života. Bardami je nakon toga u stanju da u velikom broju situacija razumski izanalizira situaciju, oceni uloge određenih aktera, odvoji
dobro i zlo, ali nije u stanju da deluje – čak ni kad vidi i čuje tuđu patnju, čak i kad
su mu kao lekaru tuđi životi u izvesnom smislu povereni.

Pomiren sa sudbinom (a sudbina je ovde ne neka viša sila koja upravlja nego splet okolnosti kojim ljudi, pojedinačno i u zajednici, sistematski urušavaju sve vrednosti,
rade jedni protiv drugih, ponižavaju se, ubijaju ili dozvoljavaju da drugi umiru,
naizgled bez da sve to ima ikakvog smisla), on jednako ravnodušno vidi tuđu,
a i svoju potencijalnu pogibiju.

Prisustvujući tuđem (samo)ubistvu, još jedino žali što nema snage da kao taj junak pošteno umre.

Vargino Trunje

Knjiga Trunje poljskog spisatelja Kšištofa Varge prikazuje nam još jednog u nizu
likova koji razumski hladno analiziraju svet oko sebe.

Rastući u kući bez ljubavi, pod paskom licemernih roditelja i zastarelih pravila, on
će se obreti u svetu profita, lažnih vrednosti, bezvredne savremene umetnosti, nezdravih odnosa među ljudima, i što je najgore – nemogućnosti pronalaženja
ljubavi ni u čemu
.

Nema prijateljstva među kolegama, tu je samo strah od otpuštanja i nezdrava konkurencija. Brak je polje gde se najlakše može videti da je nemoguće ostvariti normalnu vezu – porodica je nešto pokidano u svojoj osnovi. Već brak njegovih
roditelja prikazuje da je to veza bez ljubavi, koja se održava samo na tradicionalnim
ali ne manje nezdravim principima.

Odnos prema detetu je odnos sprovođenja moći roditelja. Crkva ne donosi utehu. Načinom na koji je organizovana, samo odbija moguće vernike.
 

Knjige o nemogućnosti ljubavi​

Može se reći da je to knjiga o nemogućnosti ljubavi, i to je možda žanr, iako nedefinisan, kojem pripada sve veći broj savremenih romana (autora kao što su
Erlend Lu, Gonsalo Tavareš, Karl Uve Knausgor, Amos Oz, Jahim Topol, i dr.)

Radi se o autorima koji danas pišu, i postavljaju dijagnozu vremena u kome žive.
Nije li zabrinjavajuće što se značaj čovekovog života u svim tim knjigama prikazuje
kao nešto umanjeno? Ono što doživljavaju počinioci stravičnih dela bliže je radoznalosti nego afektu.
žena-u-biblioteci.jpg

Ne radi se ni o ljubomori, ni o velikom novcu, ni o životnoj ugroženosti. Nije u pitanju nikakva granična situacija u koju je doveden glavni junak čiju sudbinu pratimo. Ili možda granična situacije danas jeste pretnja gubitka posla, iako to još ne znači finansijsku propast, smrt od gladi ili slično?
Umetnici rade ono što mogu – upozoravaju. No, pitanje je da li umetnost može doći
do dovoljnog broja ljudi, i ima li kao nekad katarzično i životvorno dejstvo. Možda je neophodno osmisliti jednu novu vrstu humanizma, koji bi u sebi objedinjavao i religijsko-mitske stvarnosti, no za takav poduhvat potrebno je da čitav duhovni svet,
ljudi od nauke, religije i umetnosti, udruže svoje snage.

Piše: Jadranka Milenković

https://kultivisise.rs/hladnokrvno-ubistvo-u-knjizevnosti/
 

Selinov Bardami​

meta.jpg

Ovom junaku velikog Selinovog romana, neko je u jako mladim godinama ugurao pušku u ruke.

Dobrovoljno je otišao, reći će neki, no to je veliko pitanje: da nije bilo rata koji je zapremio gotovo čitavu stvarnost, da nije bilo određenog pritiska sredine, pa i neobuzdane mladosti koja nema gde da istroši svoju snagu, da li bi to bilo tako,
da li bi Bardami krenuo nakraj sveta da traži sebi neki rat u kome će ubijati ili
biti ubijen?

Nakon učešća u velikom ratu izgubljena je psihofizička ravnoteža i pomeren uvid u vrednost pojedinačnog ljudskog života. Bardami je nakon toga u stanju da u velikom broju situacija razumski izanalizira situaciju, oceni uloge određenih aktera, odvoji
dobro i zlo, ali nije u stanju da deluje – čak ni kad vidi i čuje tuđu patnju, čak i kad
su mu kao lekaru tuđi životi u izvesnom smislu povereni.

Pomiren sa sudbinom (a sudbina je ovde ne neka viša sila koja upravlja nego splet okolnosti kojim ljudi, pojedinačno i u zajednici, sistematski urušavaju sve vrednosti,
rade jedni protiv drugih, ponižavaju se, ubijaju ili dozvoljavaju da drugi umiru,
naizgled bez da sve to ima ikakvog smisla), on jednako ravnodušno vidi tuđu,
a i svoju potencijalnu pogibiju.

Prisustvujući tuđem (samo)ubistvu, još jedino žali što nema snage da kao taj junak pošteno umre.
Putovanje nakraj noći i Smrt na kredit su mi među omiljenim romanima, Selin je izuzetan.
 
Paradoksalno, takav literarni prosede samo jos vise potcrtava nevidljivo prisustvo ili prosto potrebu za ljubavlju.:)
U filmu ga najvise nalazim kod reditelja i scenariste Pola Srejdera, on to bas suptilno radi, da i ne osetis njega u tome... :)
"Plavi grom", "Ljudi macke", "Taksista", "Nevolja" s Nik Noltom, te "Uteha stranaca" s bizarnim cetvorouglom
na tragu cuvene "Ko se boji Virdzinije Volf",gde se radnja upravo zavrsava bizarnim ubistvom kao prinetom zrtvom
nekakvom iracionalnom antickom bozanstvu ljubavi, mozda Bahusu mozda i ne..
kao ona dilema kvantnih fizicara da li je macka u kutiji mrtva ili ziva...
so f.cked up... :cool: :confused:
:think::heart:
 

Back
Top