Alfred Hičkok rođen je 13. avgusta 1899. u Lejtonstounu, London, u porodici irskih katolika kao drugi sin i najmlađi od troje dece piljara (po nekim izvorima trgovca živinom) Vilijama Hičkoka i Eme Džejn Hičkok (rođene Vilan). Hičkok se neko vreme školovao u katoličkom internatu u Londonu. Jednom je izjavio da je u detinjstvu bio usamljen i prezaštićen. Kada je imao 14 godina, umire mu otac i mladi Alfred napušta koledž svetog Ignjatija da bi se upisao u pomorsko-inžinjersku školu. Nakon što je uspešno diplomirao postaje crtač planova i dizajner oglasa u jednoj kompaniji.
Nekako u to vreme Hičkok se počinje interesovati za fotografiju i uskoro počinje raditi na filmu. Godine 1920. dobija posao u filmskoj kompaniji Gejnzboro Pikčers kao dizajner i pisac međunaslova za neme filmove. Godine 1925. producent Majkl Bolkon daje mu priliku da režira svoj prvi film „Vrt zadovoljstva“.
Zahvaljujući brojnim mogućnostima koje je pružala nova umetnost te njegovom nesumnjivom talentu, Hičkok je munjevito napredovao. Njegov treći film Stanar : Priča o londonskoj magli (verzija slučaja Džeka Trboseka) nastaje 1927. i njime Hičkok stiče ugled majstora trilera. U filmu nepoznati počinilac ubija atraktivne plavuše, a sumnja pada na novog stanara (glumi ga Ajvor Novelo) u kući jedne prosečne londonske porodice. Radi se o prvom pravom „hičkokovskom“ filmu u kojem je obrađen motiv "pogrešnog čoveka."
Godine 1926. Hičkok se ženi sa Almom Revil, bliskom saradnicom, i dve godine kasnije dobijaju ćerku Patrišu. Alma je bila Hičkokov najbliži saradnik. Napisala je scenarije za nekoliko njegovih filmova i učestvovala je kao asistent reditelja u svim njegovim filmovima.
Godine 1929. Hičkok započinje rad na Uceni, svom desetom filmu koji postaje prvi britanski zvučni film.
Majkl Bolkon ponovo angažuje Hičkoka 1933. godine. U tom periodu Hičkok snima šest izuzetno uspešnih trilera režiranih detekcijskom metodom i često s elementima špijunskog filma: Čovek koji je suviše znao (1934), Trideset i devet stepenica (1935), Tajni agent (1936), Sabotaža (1937), Mlad i nevin (1937) i Gospođa koja nestaje (1938 ). Od svih navedenih filmova, Trideseti devet stepenica se smatra najboljim filmom Hičkokovog ranog perioda.
Hičkokov sledeći veliki uspeh bio je Gospođa koja nestaje iz 1938. godine, inteligentno napravljen film brzog ritma u kojem se zaplet bazira na potrazi za dobroćudnom starom Engleskinjom (Dejm Mej Viti) koja misteriozno nestaje iz voza na putu za izmišljenu državu Vandriku (sa neskrivenim aluzijama na nacističku Nemačku). Hičkokov talenat i uspeh navedenih filmova privlače pažnju Holivuda pa ga producent Dejvid O. Selznik ubrzo poziva da snima u Sjedinjenim Američkim Državama.
Rebeka iz 1940. prvi je Hičkokov američki film, iako se radnja odvija u Engleskoj a film je snimljen po romanu engleske književnice Dafni du Morije. U filmu se prikazuju strahovi i sumnje mlade neveste koja dolazi u veliku seosku kuću na osami i mora se suočiti sa duhovima prošlosti oličenim u liku njene mrtve prethodnice. U filmu se diskretno naglašava i potencijalni lezbejski odnos među ženskim likovima. Film je 1940. godine dobio Oskara za najbolji film.
Osobeni smisao za humor Hičkok zadržava i u svojim američkim filmovima, ali sada suspense (napetost) postaje njihov zaštitni znak. Zbog večitih Selznikovih finansijskih problema te Hičkokovog nezadovoljstva malom kreativnom kontrolom nad filmovima koje je režirao, Hičkok je bio prisiljen da često radi za veće studije, mnogo češće nego što je dobijao priliku da pravi filmove po svom ukusu. Ranih 40-tih godina Hičkok snima žanrovski raznovrsne filmove u rasponu od romantične komedije Gospodin i gospođa Smit (1941) do mračne i uznemirujuće "Senke sumnje" (1943).
Senka sumnje, Hičkoku jedan od najomiljenijih filmova, predstavlja nam mladu Šarlotu "Čarli" Njuton (Tereza Rajt), koja sumnja da je njen obožavani ujak Čarli Spenser (Džozef Koten) ubica. Radnja je postavljena u idilično provincijsko okruženje u kojem dominira lik superiornog ali u biti monstruoznog "svetskog čoveka". Podstaknute maestralno postavljenim likovima, briljantnim dijalozima te čestim korišćenjem zatamnjenja, generacije teoretičara filma su se bavile psihoanalitičkim potencijalima i aspektima filma među kojima i Žak Lakan i Slavoj Žižek. Film takođe skreće pažnju na jedan od Kotenovih poznatijih filmova, Građanina Kejna.
Začaran se bavi u to vreme pomodnom psihoanalizom i sadrži slavnu scenu sna koju je osmislio Salvador Dali. Ta scena je zapravo samo deo originalno zamišljene duže scene koja je trebalo da traje nekoliko minuta, ali je u montaži skraćena pošto je zaključeno da bi mogla da uznemiri publiku.
Ozloglašena (1946), spaja na filmu dvoje u ono vreme vrlo popularnih glumaca: Ingrid Bergman i Kerija Granta. Zaplet sa nacistima, uranijumom i pejzažima Južne Amerike uz vešto doziranje napetosti i inventivno korišćenje filmskih sredstava i postupaka poslužio je mnogim kritičarima da Ozloglašenu proglase Hičkokovim remek-delom. Okosnicu zapleta čini motiv krijumčarenja uranijuma što je bilo dovoljno CIA-i da stavi Hičkoka pod nadzor.
Konopac (njegov prvi film u boji) snimljen je 1948. godine. Ovde Hičkok eksperimentiše sa tzv. desetminutnim kadrom (vidi Teme i sredstva). U glavnoj ulozi pojavljuje sa Ferli Grejndžer a film je zasnovan na istinitom slučaju (Liopold i Loub) iz dvadesetih godina prošlog veka. Konopac se smatra prvim gej filmom koji je snimljen u holivudskim studijima.
Radnja filma U znaku jarca smeštena je u Australiju devetnaestog veka i u njemu se takođe koristi navedeni postupak, ali mnogo diskretnije. Da bi snimio ova dva filma, Hičkok je zajedno sa Sidnijem Bernstajnom osnovao svoju produkcijusku kuću koja je ubrzo propala velikim delom zahvaljujući i ovim neuspešnim filmovima.
U filmu Nepoznati iz Nord-ekspresa (1951) (po romanu Patriše Hajsmit gde je jedan od scenarista bio i slavni Rejmond Čandler) Hičkok kombinuje najbolje iz svih svojih do tada snimljenih filmova. U vozu se slučajnu susreću dva muškarca i dogovaraju se kako da uklone osobe koje im smetaju. Jedan od njih, na nesreću, shvaća dogovor isuviše ozbiljno. Za nosioca jedne od glavnih uloga Hičkok ponovo angažuje Stjuarta Grejndžera, a u filmu ponovo obrađuje temu homoseksualne ucene i ubistva. Ingenioznog zapleta, sa najoriginalnijim autorovim negativcem (Robert Voker kao uverljiv amalgam inteligencije, duhovitosti, infantilnosti, amoralnosti i okrutnosti), s implicitnim motivom podvojene ličnosti, ovaj film oduševio je i atraktivnom montažom (posebno naizmeničnim prikazivanjem teniskog meča i vađenja upaljača iz kanala).
Slede tri izuzetno popularna filma, sva tri sa Grejs Keli u glavnoj ulozi. Nazovi M radi ubistva je adaptacija popularnog pozorišnog komada Frederika Nota. Ovo je trebao biti još jedan eksperimentalni film koji je Hičkok nameravao snimiti u 3D tehnici, ali to nije uspeo ostvariti. U Prozoru u dvorište glavna uloga je poverena Džejmsu Stjuartu. Film je nominovan za četiri Oskara, a u njemu novinar (Stjuart), sedeći slomljene noge u invalidskim kolicima krati vreme tako što kroz dvorišni prozor posmatra događaje u susedstvu prekoputa pri čemu počinje sumnjati da je supruga njegovog najbližeg suseda brutalno ubijena. Kuriozitet filma je da je sav (osim jednog kadra) snimljen iz sobe glavnog lika. Drž te lopova uspeli je spoj komedije i pustolovnog trilera, snimljen na Azurnoj obali, a partner Grejs Keli je Kari Grant u ulozi lopova koji se penzionisao.
Godine 1958. Hičkok snima Vrtoglavicu, film koji mnogi smatraju njegovim remek-delom. Preostala tri u tom izuzetno uspešnom kvartetu filmova su Sever-severozapad (1959), Psiho (1960) i Ptice (1963). Potonja dva filma su naročito poznata po nekonvencionalnoj muzičkoj pratnji kompozitora Bernarda Hermana: u Psihu vrišteći zvuk žičanog instrumenta u sceni ubistva pod tušem definitivno pomera granice u filmskoj muzici, dok su Ptice u potpunosti ispraćene konvencionalnim muzičkim instrumentima pri čemu se prvi put u komercijalnom filmu koristila elektronska muzika. Navedena dela su poslednji Hičkokovi veliki filmovi posle kojih njegova karijera kreće silaznom putanjom. Godine 1972. Hičkok se vraća u London da snimi Frenzi (Mahnitost), njegov poslednji veliki uspeh. Tu Hičkok po prvi put dozvoljava golotinju i opscenost koji su do tada bile tabu-tema u njegovim filmovima. Međutim, u to doba Hičkoku je zdravlje već bilo znatno narušeno i skoro u potpunosti prestaje snimati.
Porodična zavera (1976) je njegov poslednji film. Radi se o mladalački dinamičnom trileru u kojem se "madam" Blanš Tajler (Barbara Haris), prevarantkinja sa navodnim spiritističkim moćima i njen ljubavnik taksista (Brus Dern) nastoje dokopati nasledstva.
Nekoliko meseci pred Hičkokovu smrt, kraljica kraljica Elizabeta II dodeljuje mu orden Viteza britanskog kraljevstva.
Hičkog umire od bubrežne insuficijencije u Los Anđelesu a telo mu je kremirano.