largoman
Primećen član
- Poruka
- 900
BERLIN - Mislim da bismo trebali prestati njuškati za nacistima, rekao je (i to je vjerojatno izazvalo dosta neugodne reakcije u Izraelu, ali i drugdje) 1952. godine Konrad Adenauer, kancelar Savezne Republike Njemačke. Naime, Adenauer, koji je na čelo države stupio 1949. godine, bio je itekako svjestan činjenice da državni administrativni aparat ne može funkcionirati ako u njega ne budu uključeni i članovi bivše Hitlerove nacional-socijalističke stranke. Lijepo je to zaokružio riječima “stroj mora funkcionirati”.
Dvije trećine nacista
Prema informacijama koje je u tekstu objavljenom u Wall Street Journalu iznio Lorenz Maroldt, glavni urednik Der Tagesspiegela, u ministarstvu vanjskih poslova SR Njemačke 60-ih godina prošlog stoljeća čak dvije trećine zaposlenika bili su prije članovi nacional-socijalističke stranke. Maroldt, pak, ističe da se taj scenarij ponovio i nakon 1990. godine i ujedinjenja Zapadne i Istočne Njemačke.
Članovi istočnonjemačke Radničke partije (SED) su nakon ujedinjenja nastavili politički angažman, a Maroldt tvrdi da su samo “najtvrdoglaviji aparatčiki ostali bez mogućnosti daljnjeg angažmana”. Osim toga, i njemačka kancelarka Angela Merkel dolazi iz Istočne Njemačke i bila je članica komunističke omladinske organizacije, a SED je danas prerastao u Lijevu stranku i važan je politički čimbenik u Njemačkoj na saveznoj razini i u saveznim državama.
Nisu lošije prošli ni pripadnici zloglasne tajne službe Stasi - nešto manje od 100 ljudi je bilo suđeno za zločine počinjene u Istočnoj Njemačkoj, a većina je kažnjena probacijom. Klasičan je primjer Marcusa Wolfa, poznatog kao “Čovjek bez lica”, šefa tajne službe Istočne Njemačke, koji je nakon nekih neugodnosti nastavio život u Njemačkoj, ondje napisao i objavio autobiografiju (koja je objavljena i u Hrvatskoj na poticaj Tomislava Jakića i Miroslava Tuđmana) te nedavno mirno skončao. Posebno je zanimljiv primjer skupine agenata Stasija koji su radili u timu za kodiranje i dekodiranje poruka. Budući da su pripadnici Zapadnonjemačke tajne službe (BND) shvatili da im je Stasi razbio sve sustave kriptiranja informacija, odlučili su nakon ujedinjenja te sposobne ljude uključiti u svoj tim.
Sačuvati ljudske resurse
No, došlo je do protivljenja u političkim krugovima, koje je, pak, iskoristila, kako piše ugledni Der Spiegel, privatna tvrtka sa sjedištem u Münchenu. Ona je, vođena savjetima nekih od ljudi iz BND-a, jednostavno pokupila Stasijeve agente, dala im dobar posao i oni su se odmah odužili. Ta kompanija danas izrađuje softvere za kriptiranje koje koristi sama njemačka kancelarka Angela Merkel, ali i NATO - i to za najviše razine sigurnosti.
Njemačka je dakle, kako nakon Drugoga svjetskog rata tako i nakon hladnog rata, maksimalno sačuvala svoje ljudske resurse (mnogi autori tvrde da je razlika između američkog i ruskog raketnog programa bila određena kvalitetom nacističkih raketnih stručnjaka koje su uhitili). No, osim informacija o bivšim tajnim agentima (nemojmo zaboraviti da je ruski premijer Vladimir Putin radio kao KGB-ov operativac u Istočnoj Njemačkoj), ovogodišnja proslava 20. obljetnice ujedinjenja Njemačke dala nam je uvid i u proces koji je doveo do stvaranja moderne Njemačke. Naime, Der Spiegel je dobio na uvid dokumente njemačkoga ministarstva vanjskih poslova, koji detaljno opisuju proces koji je počeo padom Berlinskog zida 9. studenoga 1989. godine, a završio potpisivanjem sporazuma o ujedinjenju Njemačke 3. listopada 1990. u Moskvi.
Jedinstveni protiv
Stav velikih sila nakon pada Zida bio je gotovo jedinstven: mi se protivimo ujedinjenju Njemačke. Engleska premijerka Margaret Thatcher je tijekom razgovora sa sovjetskim čelnikom Mihailom Gorbačovim rekla: “Ja se snažno protivim ujedinjenoj Njemačkoj”. Šef SSSR-a s tim se složio. Napadi su dolazili sa svih strana, a francuski predsjednik François Mitterrand je izjavio kako Europa još nije spremna za njemačko ujedinjenje. Sjedinjene Države se u prvi tren nisu istrčavale, ali je tim oko predsjednika Georgea Busha oca ubrzo formirao politiku prema kojoj oni podržavaju jedinstvenu Njemačku kao članicu NATO-a.
To su polazišna stajališta koja su bila poznata njemačkom kancelaru Helmutu Kohlu i ministru vanjskih poslova Hans-Dietrichu Genscheru. Da bi stvar bila još kompliciranija, i njih su dvojica većim dijelom procesa ujedinjenja bili zapravo rivali jer je svaki od njih želio igrati ključnu ulogu. U jednom su trenutku procurile informacije da je Genscher, koji je rođen u istočnonjemačkom gradu Halleu, zapravo igrač “Istoka” (što uključuje i Rusiju).
Kohl je, pak, u jednom razgovoru rekao Amerikancima kako se boji za Genschera - koji je srčani bolesnik - da mu naporni pregovori ne naškode (jednom mu se stanje toliko pogoršalo da mu je u sobi do one u kojoj su tekli pregovori vojni liječnik pružao prvu pomoć). Kohl je inicijativu preuzeo objavivši svoj plan Nacionalnog jedinstva Njemačke u deset točaka, koji je izazvao negative reakcije u cijeloj tadašnjoj Europskoj zajednici. Velike sile više nisu mogle pitanje ujedinjenja držati po strani i počele su raspravljati o koracima nužnim da se “sačuva odgovornost (zapravo utjecaj) četiri sile (Francuske, SAD-a, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije).
Može, ako uđu u NATO
SAD je među prvima jasno definirao svoju poziciju: Bush je rekao da je spreman podržati ujedinjenje ako Njemačka uđe u NATO. Kohl je to prihvatio. To je izazvalo bijes u Moskvi i Gorbačov nije birao riječi u razgovoru s Genscherom. No, SSSR se našao u teškoj ekonomskoj situaciji i nedostajalo mu je novca pa se morao fokusirati na unutarnja pitanja.
To je iskoristio Genscher te uspio pregovore o budućem statusu Njemačke spustiti u skupinu četiri plus dva (četiri velike sile te dvije Njemačke). Kad se pobunio tadašnji talijanski ministar vanjskih poslova Gianni De Michelis, Genscher mu je hladno rekao: “Vi ne sudjelujete u ovoj igri”. Gorbačov je ubrzo morao moliti Njemačku za financijsku pomoć - trebalo mu je 20 milijardi maraka - i to mu je Kohl obećao, jasno ne dajući ni pfeninga dok se ne definira sovjetski stav. Moskva je postala zagovornik ujedinjenja i sve je bilo gotovo. više na http://www.jutarnji.hr/kohl-je-od-gorbacova-za-15-milijardi-kupio-ujedinjenje-njemacke/892453/
Dvije trećine nacista
Prema informacijama koje je u tekstu objavljenom u Wall Street Journalu iznio Lorenz Maroldt, glavni urednik Der Tagesspiegela, u ministarstvu vanjskih poslova SR Njemačke 60-ih godina prošlog stoljeća čak dvije trećine zaposlenika bili su prije članovi nacional-socijalističke stranke. Maroldt, pak, ističe da se taj scenarij ponovio i nakon 1990. godine i ujedinjenja Zapadne i Istočne Njemačke.
Članovi istočnonjemačke Radničke partije (SED) su nakon ujedinjenja nastavili politički angažman, a Maroldt tvrdi da su samo “najtvrdoglaviji aparatčiki ostali bez mogućnosti daljnjeg angažmana”. Osim toga, i njemačka kancelarka Angela Merkel dolazi iz Istočne Njemačke i bila je članica komunističke omladinske organizacije, a SED je danas prerastao u Lijevu stranku i važan je politički čimbenik u Njemačkoj na saveznoj razini i u saveznim državama.
Nisu lošije prošli ni pripadnici zloglasne tajne službe Stasi - nešto manje od 100 ljudi je bilo suđeno za zločine počinjene u Istočnoj Njemačkoj, a većina je kažnjena probacijom. Klasičan je primjer Marcusa Wolfa, poznatog kao “Čovjek bez lica”, šefa tajne službe Istočne Njemačke, koji je nakon nekih neugodnosti nastavio život u Njemačkoj, ondje napisao i objavio autobiografiju (koja je objavljena i u Hrvatskoj na poticaj Tomislava Jakića i Miroslava Tuđmana) te nedavno mirno skončao. Posebno je zanimljiv primjer skupine agenata Stasija koji su radili u timu za kodiranje i dekodiranje poruka. Budući da su pripadnici Zapadnonjemačke tajne službe (BND) shvatili da im je Stasi razbio sve sustave kriptiranja informacija, odlučili su nakon ujedinjenja te sposobne ljude uključiti u svoj tim.
Sačuvati ljudske resurse
No, došlo je do protivljenja u političkim krugovima, koje je, pak, iskoristila, kako piše ugledni Der Spiegel, privatna tvrtka sa sjedištem u Münchenu. Ona je, vođena savjetima nekih od ljudi iz BND-a, jednostavno pokupila Stasijeve agente, dala im dobar posao i oni su se odmah odužili. Ta kompanija danas izrađuje softvere za kriptiranje koje koristi sama njemačka kancelarka Angela Merkel, ali i NATO - i to za najviše razine sigurnosti.
Njemačka je dakle, kako nakon Drugoga svjetskog rata tako i nakon hladnog rata, maksimalno sačuvala svoje ljudske resurse (mnogi autori tvrde da je razlika između američkog i ruskog raketnog programa bila određena kvalitetom nacističkih raketnih stručnjaka koje su uhitili). No, osim informacija o bivšim tajnim agentima (nemojmo zaboraviti da je ruski premijer Vladimir Putin radio kao KGB-ov operativac u Istočnoj Njemačkoj), ovogodišnja proslava 20. obljetnice ujedinjenja Njemačke dala nam je uvid i u proces koji je doveo do stvaranja moderne Njemačke. Naime, Der Spiegel je dobio na uvid dokumente njemačkoga ministarstva vanjskih poslova, koji detaljno opisuju proces koji je počeo padom Berlinskog zida 9. studenoga 1989. godine, a završio potpisivanjem sporazuma o ujedinjenju Njemačke 3. listopada 1990. u Moskvi.
Jedinstveni protiv
Stav velikih sila nakon pada Zida bio je gotovo jedinstven: mi se protivimo ujedinjenju Njemačke. Engleska premijerka Margaret Thatcher je tijekom razgovora sa sovjetskim čelnikom Mihailom Gorbačovim rekla: “Ja se snažno protivim ujedinjenoj Njemačkoj”. Šef SSSR-a s tim se složio. Napadi su dolazili sa svih strana, a francuski predsjednik François Mitterrand je izjavio kako Europa još nije spremna za njemačko ujedinjenje. Sjedinjene Države se u prvi tren nisu istrčavale, ali je tim oko predsjednika Georgea Busha oca ubrzo formirao politiku prema kojoj oni podržavaju jedinstvenu Njemačku kao članicu NATO-a.
To su polazišna stajališta koja su bila poznata njemačkom kancelaru Helmutu Kohlu i ministru vanjskih poslova Hans-Dietrichu Genscheru. Da bi stvar bila još kompliciranija, i njih su dvojica većim dijelom procesa ujedinjenja bili zapravo rivali jer je svaki od njih želio igrati ključnu ulogu. U jednom su trenutku procurile informacije da je Genscher, koji je rođen u istočnonjemačkom gradu Halleu, zapravo igrač “Istoka” (što uključuje i Rusiju).
Kohl je, pak, u jednom razgovoru rekao Amerikancima kako se boji za Genschera - koji je srčani bolesnik - da mu naporni pregovori ne naškode (jednom mu se stanje toliko pogoršalo da mu je u sobi do one u kojoj su tekli pregovori vojni liječnik pružao prvu pomoć). Kohl je inicijativu preuzeo objavivši svoj plan Nacionalnog jedinstva Njemačke u deset točaka, koji je izazvao negative reakcije u cijeloj tadašnjoj Europskoj zajednici. Velike sile više nisu mogle pitanje ujedinjenja držati po strani i počele su raspravljati o koracima nužnim da se “sačuva odgovornost (zapravo utjecaj) četiri sile (Francuske, SAD-a, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije).
Može, ako uđu u NATO
SAD je među prvima jasno definirao svoju poziciju: Bush je rekao da je spreman podržati ujedinjenje ako Njemačka uđe u NATO. Kohl je to prihvatio. To je izazvalo bijes u Moskvi i Gorbačov nije birao riječi u razgovoru s Genscherom. No, SSSR se našao u teškoj ekonomskoj situaciji i nedostajalo mu je novca pa se morao fokusirati na unutarnja pitanja.
To je iskoristio Genscher te uspio pregovore o budućem statusu Njemačke spustiti u skupinu četiri plus dva (četiri velike sile te dvije Njemačke). Kad se pobunio tadašnji talijanski ministar vanjskih poslova Gianni De Michelis, Genscher mu je hladno rekao: “Vi ne sudjelujete u ovoj igri”. Gorbačov je ubrzo morao moliti Njemačku za financijsku pomoć - trebalo mu je 20 milijardi maraka - i to mu je Kohl obećao, jasno ne dajući ni pfeninga dok se ne definira sovjetski stav. Moskva je postala zagovornik ujedinjenja i sve je bilo gotovo. više na http://www.jutarnji.hr/kohl-je-od-gorbacova-za-15-milijardi-kupio-ujedinjenje-njemacke/892453/
