(Svi ostali radovi mogu se pronaći ovde)
Kakav izraz posesivne sebičnosti predstavlja
uzvišena i preozbiljna tragedija grobljanske atmosfere.
Čemu to služi?
Zar je smrt odagnana ili zanemoćala u žetvenom zamahu
impozantnom arhitekturom i dramskim učinkom spektakla?
Tišinom, suzama, cvećem, suzdržanim ponašanjem?
Ili katarzičnim ispadima obojenim naricanjima?
Zar je to njena svrha – da zariva nož u najtankoćutnije delove duše?
Ljudska su groblja lažna kao igračke u kućicama za lutke,
nevešte imitacije, u najvišem dometu satire
što obiluju nedostatkom strahopoštovanja
prema istinskom čudu
i nedokučivosti.
Smrt zaslužuje daleko veće dostojanstvo
od potčinjavanja osećajnim digestivnim sistemima
svojih prošlih i budućih lovina!
Ona je sveprožimajuća,
ne cena već nerazlučiv i neizbežan uslov postojanja.
I celokupno dražesno pozorište što buja izobilnim prividom života
ogromno je groblje
uginulih ideja.
Ideje se začinju samo na upražnjenom mestu
svoje usmrćene prethodnice
koja život daje da se ovaploti
kao deo našeg sveta.
Zato ne skrnavite uvaženost palih suzama.
Ko zna kome su oni ustupili svoje mesto.
I zašto.