Грчки левичари објавили рат немачкој капиталистичкој машинерији


У чему је разлика између комунистичке пароле ,,пролетери свих земаља уједините се" и глобалистичке пароле ,,капитал нема границе"? Нема је. И једни и други своде човека на нови економске животиње и теже да униште све духовне, моралне и националне вредности.

Зато и једнима и другима највише смета Православна Вера и Православни народи.

Са другим религијама и сектама су сарађивали и користили их, али су Православље увек настојали да униште.
 
У чему је разлика између комунистичке пароле ,,пролетери свих земаља уједините се" и глобалистичке пароле ,,капитал нема границе"? Нема је. И једни и други своде човека на нови економске животиње и теже да униште све духовне, моралне и националне вредности.

А све то зарад екстрапрофита и освајања позиција моћи.
 
Подржавати ДС која је, заједно са Г17+ (сада УРС), главни промотер неолибералног капитализма и слуга ММФ и Светске банке нема везе с левицом. КП постоји да би привукла и занела левичаре, разбила могуће акционо јединство левичарских покрета и организација и још више учврстила окупационо-колонијални неолиберални капиталистички режим.

А име правих левичара не умеш или нећеш правилно да напишеш: нису то никакви "Комунисти Србије", већ Комунистички покрет Србије:

17-komunisticka-partija-josip-broz.jpg


Вратићемо се!
СМРТ ФАШИЗМУ- СЛОБОДА НАРОДУ!
 
Poslednja izmena:
U studiji napisanoj 1913 godine, direktor lista «Evropski ekonomista», Edmon Teri (Edmond Théry), nagoveštavao je Rusiji sjajnu budućnost, obrazlažući da «Ako stvari nastave ići tokom kojim su išle od 1900 do 1912 godine, sredinom veka, Rusija će dominirati Evropom, kako na političkom, tako i na financijskom te ekonomskom planu».

Radovi istoričara Entoni Setona (Anthony Sutton) su utvrdili da je, suprotno svim neosnovanim tvrdnjama o ruskoj industrijskoj nazadnosti, carska Rusija bila na putu brzog privrednog i tehnološkog napretka.

Engleski geograf Džon Helford Makinder došao je do istih zaključaka o ruskom neodoljivom usponu ka svetskoj supremaciji. U znamenitom predavanju, održanom 1904 godine, pod naslovom «Geografska osovina istorije» naslućuje da će država koja okupira prostorno jezgro evro-azijskog kontinenta, dakle Rusija, kada bude u prilici da razvije svoju privredu i mrežu «transkontinentalne železnice» koja spaja Evropu i Aziju, potisnuti pomorske sile na marginu svetske trgovine, što predstavlja smrtnu pretnju po zapadnu civilizaciju. Preraspodela svetske moći bila je začet proces u tom času s obzirom da je «transkontinentalna železnica počela da remeti odnos snaga u korist kontinentalne sile».

Ruska revolucija, finansirana od strane anglosaksonske plutokratije i nemačke vojske, «voljom proviđenja» je zaustavila Rusiju u punom usponu ka statusu svetske ekonomske i vojne velesile. Iskorišćavajući podesne uslove krajne pometnje, prouzrokovane boljševičkim prevratom, zapadne sile su preduzele teritorijalnu razgradnju Rusije. Pohlepa za ruskim prirodnim bogatstvima i uklanjanje ruskog rivala iz trke za svetsku prevlast su predstavljali bitne uzroke celog poduhvata.

Engleska vojna misija generala Tomsona je poslata u Transkavkaziju sa zadatkom da osnuje protektorate nezavisne od Moskve, što bi omogućilo Britanskoj imperiji nesmetani i neograničeni pristup kaspijskim izvorima nafte. Nemačka je, posle potpisa Brest-Litovskog ugovora sa uzurpatorskom komunističkom «vladom», okupirala Ukrajinu i pribaltičke zemlje. Francuskoj je trebao da pripadne Krim sa Odesom. Finansijska i vojna pomoć saveznika «belima» je bila ograničenog karaktera, kako bi se postigla ravnoteža snaga i zaprečio Boljševicima prodor ka Transkavkaziji i Sibiru.

Na diplomatskom polju vodile su se zakulisne igre za priznanje «nezavisnosti» novoosnovanih pseudo-državica na tlu Rusije. Vilsonov neobelodanjeni program – otkriven u privatnoj arhivi pukovnika Hauza (House), sive eminencije američkog predsednika i opunomoćenog predstavnika Njujorških bankarskih kuća, glasio je pod tačkom VI da je «Rusija velika i jednorodna: Nju treba svesti na srednjorusku visoravan... pred nama će biti čisti list hartije, na kojem ćemo skicirati sudbinu ruskih naroda». Aluzija na «čisti list hartije» mogla bi se odnositi na Englesku kartu objavljenu 1888 godine, na kojoj je prostor ruske imperije obeležen natpisom «ruska pustinja». Dalje se predlaže «priznanje de facto postojećih vlada i ukazivanje pomoći njima i kroz njih», kao i zahtev za povlačenje sa samoproglašenih teritorija svih inostranih vojski.

Novoustanovljeno načelo, «prava na samoopredeljenje potlačenih naroda» je obrazovano u strateškim laboratorijama anglosaksonskog imperijalizma, sa nepritajenom namerom da se koristi kao oruđe za razgradnju svetskih takmaca i njihovih regionalnih mostobrana. Na Versajskoj mirovnoj konferenciji, pukovnik Hauz i Lojd Džordž (Lloyd George) su, u ime svojih vlada, probali da nagovore ostale učesnike da se pozovu na de facto stvorene vlade na tlu carističke Rusije, čemu se suprotstavila Francuska u ime svojih ličnih interesa. Te nesporazume su premostili ministri vanjskih poslova sila Antante, takozvanih «saveznica» Rusije, saglasivši se 10. januara 1920 da priznaju «de facto» Georgiju i Azerbejdžan.

Tih godina je uvedena u arsenal američke spoljnje politike strategija ostvarivanja državnih interesa posredstvom «nevladinih» organizacija. Primjerice, Fondacija Karnegi za međunarodni mir, koju je osnovao 1910 magnat Andru Karnegi, organizovala je 15. septembra 1918 u Nju Jorku veliki skup «potlačenih nacionalnosti» na kom su učestvovali poslanici manjinskih naroda sa prostora ruske države i Austro-Ugarske. Dotične je «predstavljao» Hrvat Hinko Hinković, u ime Jugoslovenskog odbora.

Sve podmukle operacije sa krajnjom namerom da se obrazuje «ruska pustinja» nisu urodile plodom, pošto su komunističke vođe, silom prilika, napustile svoja nihilistička načela i usvojile državotvorni koncept integracije ruskih zemalja. Ne pomirivši se sa činom «sakupljanja» rasturenih delova ruske imperije pod komunističkim okriljem, britanska politika je nastojala da federališe i da stavi pod svoju upravu sve separatističke pokrete nikle na prostorima Sovjetskog saveza. Usko je sarađivala na tom polju sa Abverom, (obaveštajnom službom nemačke vojske), kao i sa francuskim i poljskim kolegama.

U međuratnom periodu, britanska obaveštajna služba je uspostavila operativnu kontrolu nad „Prometejskom ligom“, organizacijom osnovanom 1923 pod impulsom ukrajinskih nacionalista uz podršku poljske vlade. Prometejska liga je služila kao «krovna» struktura plejadi separatističkih pokreta sa područja Sovjetskog saveza. U njenom okviru su sarađivali beloruski i ukrajinski unijati, Tatari, Čečeni itd... Uzgredno vredi pomenuti prisustvo u njenim redovima Said Beka, praunuka imama Šamila, slavnog vođe čečenskog ustanka protiv Rusa u XIX veku. Progam Lige je postavljao svojim članicama za zadatak «oslobađanje» svih neruskih «potlačenih» naroda bivše imperije. Za dalji tok našeg izlaganja, potrebno je naglasiti da je vođa Panevropskog pokreta, grof Kudenhov-Kalergi, uspostavio bliske kontakte sa «prometejcima».

Prometejska liga je delila srodne geopolitičke ciljeve sa organizacijom zvanom Intermarium, koja je težila da osnuje federaciju srednje evropskih država na celom prostoru između Baltičkog, Jadranskog i Crnog mora i priželjkivala raspad Rusije na bezobličnu prašinu «slobodnih država u svojim etničkim granicama». Taj ambiciozni program joj je garantovao potporu istih onih sponzora koji su držali na svom platnom spisku Prometejsku Ligu. Anti-komunistička fasada aktivnosti tih dveju organizacija služila je da prikrije dublje rusofobske pobude. Svoj rad su obavljale u stalnom dosluhu sa Vatikanom, posredstvom šefa Abvera Amirala Viljelma Kanarisa i britanskih veza pri Svetoj Stolici.

U tim godinama su Britanci razradili strategiju manipulacije «islamskog činioca» protiv Rusije. Novinar Entoni Bevins (Anthony Bevins) je obelodanio u listu Indipendent (The Independent, 26 februar 1990) sadržaj deklasifikovanog diplomatskog dokumenta iz 1939 godine u kom se sugeriše korišćenje manjinske «poluge», posebno islamskog faktora, radi destabilizacije Transkavkazije i Centralne Azije. «Slučajem okolnosti» instrumentalizacija islamskog trojanskog konja je ušla u praksu nacističke a kasnije i američke strategije rastrojstva istočne i jugoistočne Evrope.
RUSKA REVOLUCIJA
Rusku revoluciju od 1917. započeli su gladni ruski radnici koje je tlačio tiranski vladar Rusije, carNikolaj II. Ovako bi u jednoj rečenici izgledalo zvanično objašnjenje uzroka komunističke revolucije. Postoji li i drugačije mišljenje? Je li moguće da je ruske radnike neko iskoristio iz drugih razloga, baš kao što se dogodilo u Francuskoj revoluciji 1789. godine? Možda bi se pravi uzrok Ruske revolucije mogao potražiti u pravom ratu konkurentskih naftnih kompanija, koji se razbuktao još 1859, kada je Amerikanac Edvard L. Drejk (Edward L Drake) napravio prvu bušotinu za naftu. Drejk, međutim, nije bio jedini koji je video ogroman potencijal koji leži u poslovima sa naftom i nije bio jedini koji je naslutio astronomske profite. Džon D. Rokfeler, jedan od prvih prerađivača nafte, počeo je, sa dvojicom partnera, 1863. godine. On se nije zadovoljio jednom rafinerijom. Pisac Vilijem Hofman (William Hoffman) je primetio: „Njegova želja je bila da bude najveći prerađivač nafte na svetu, u stvari, jedini prerađivač."1 Do 1872, Rokfeler je kontrolisao 25% svih prerađivačkih kapaciteta u Americi, a već 1879. kontrolisao je 95%.2 Njegova kompanija, Standard oil, obezbeđivala je 90% celokupnog američ- kog izvoza nafte, a u to vreme je Amerika bila jedini izvoznik nafte u svetu. Nešto je, međutim, počelo da se događa na međunarodnom tržištu. „Zid međunarodnog monopola Standard oila srušen je otvaranjem velikog ruskog naftnog polja u Bakuu, na obali Kaspijskog jezera. Godine 1883. izgrađena je pruga do Crnog mora i Car je pozvao braću Nobel i porodicu Rotšild da pomognu u razvoju ovih bogatih naftnih bušotina."3 „Standard oil" je sada imao međunarodnog takmaca u poslovima sa naftom. Porodica Rotšild bila je u poziciji da se dobro nosi sa Standard oilom u utakmici na svetskom tržištu. Već 1888. godine ova nova kompanija pretekla je „Standard oilu" prodaji sirove nafte. Razvoj ruske proizvodnje nafte do momenta kada je nadmašila Ameriku vidi se iz sledeće tabele:


PROIZVODNJA NAFTE (u tonama)


GODINA ----------------------------------------SAD---------------------------------------------- RUSIJA
1860. -------------------------------------------70 000 ---------------------------------------------1300
1885.------------------------------------------- 3 120 000 -----------------------------------------2000 000
1901.-------------------------------------------- 9 920 000 ----------------------------------------12 170 000
 
Rapidni rast naftne industrije uveo je Rusiju u industrijalizovani svet. Tradicionalni opis ruske ekonomije toga doba je da je Rusija bila zemlja agrarne privrede, daleko iza ostalih evropskih zemalja. Međutim, u periodu od 1907. do 1913, stopa industrijskog rasta Rusije nadmašivala je američku, englesku i nemačku stopu rasta, a ove zemlje su dugo bile industrijski giganti. Zaključak mnogih istraživča koji su se bavili ovim periodom istorije mogao bi da se sažme u sledeću rečenicu: „Ruska revolucija iz 1917. nije došla na kraju perioda stagnacije i opadanja, već posle više od pola stoleća najubrzanijeg i sveobuhvatnog ekonomskog progresa."

- - - - - - - - - -

I od sad da znate svi, kad god se radnici bune, to znači da je negde neki gazda dao pare da plati kolovođe kako bi podmetali klipove u točkove konkurenciji.
 
I od sad da znate svi, kad god se radnici bune, to znači da je negde neki gazda dao pare da plati kolovođe kako bi podmetali klipove u točkove konkurenciji.

Јадни радници, увек их неко злоупотреби, а они само желе мало више круха и мало бољи телевизор.
 

Back
Top