Gordost vs. smirenje

cecalana

Ističe se
Poruka
2.511
Otvaram ovu temu kako bismo razjasnili sta se u Pravoslavlju smatra gordoscu, a sta smirenoscu.
NAvodimo primere, jer duge tekstove sa objasnjenjima niko ne cita. Ovako ce biti mnogo efikasnije.
Evo, ja cu prva postaviti kratak klip oca Joila, jer on uvek konkretno, sazeto i na duhovit nacin objasnjava i savetuje:

:ok:
 
Pročitah negde pa se zamislih, a kaže :

Gordost dovodi do zaboravljanja grehova, a sećanje na grehe je posrednik smirenoumlja....

Da, ne znam ko je to rekao, ali je tacno. Mi nase grehe ne vidimo zbog nase gordosti.

Inace, skoro sam slusala jedno predavanje o smirenju i tu sam cula sledeci primer:

Nakon sto se 30-40 godina jedan starac podvizavao u pustinji ziveci u grobu, prebivajuci u postu i molitvi (post u ono vreme je znacio skoro nista ne jesti i ne piti), upitali su ga sta misli gde ce zavrsiti nakon smrti. Aludirali su na to sta misli, kakvo ce mu mesto Gospod dati u raju nakon sveg tog truda. A starac: "Ja cu biti tamo gde je satana."
O cemu se radi ? Kroz sav taj trud, starac se toliko priblizio Bogu da ga je ta Bozja duhovna svetlost toliko obasjala da je on video skoro sve svoje grehe, cak i one najmanje, koje obicno niko od nas ne primecuje. Takodje, starac je zadobio takvo smirenje da je postao potpuno svestan da ma kakv trud mi ulagali, ne zasluzujemo da udjemo u raj, jer nasi gresi potpuno pomracuju nas trud. Samo nas Bozja milost spasava.
 
Izgleda da ljudi ne vole bas da diskutuju na temu gordosti i smirenja . Mozda bas iz razloga sto je ovaj greh tako rasprostranjen u danasnje vreme i sto tako mnogo patimo od njega, a to ne primecujemo. Savremenom coveku tako mnogo nedostaje smirenja.
A evo i jednog primera gordosti:
Neki starac se celog svog zivota podvizavao ziveci u pecini, posteci jako strogo, prebivajuci u molitvi. Na kraju svog zivota kad je bio na samrtnoj postelji, upita ga jedan njegov ucenik: "Starce, sta da cinim da bih zadobio vecni zivot ?" A starac rece: "Ugledaj se na mene."
Eto kako je starac na samom kraju svog zivota protracio sav svoj trud, pogordivsi se i pogubivsi svoju dusu.
Dakle, moramo se mnogo truditi da zadobijemo vrlinu smirenja, a kad je konacno zadobijemo da pazimo da je ne izgubimo.
 
Izgleda da ljudi ne vole bas da diskutuju na temu gordosti i smirenja . Mozda bas iz razloga sto je ovaj greh tako rasprostranjen u danasnje vreme i sto tako mnogo patimo od njega, a to ne primecujemo. Savremenom coveku tako mnogo nedostaje smirenja.
A evo i jednog primera gordosti:
Neki starac se celog svog zivota podvizavao ziveci u pecini, posteci jako strogo, prebivajuci u molitvi. Na kraju svog zivota kad je bio na samrtnoj postelji, upita ga jedan njegov ucenik: "Starce, sta da cinim da bih zadobio vecni zivot ?" A starac rece: "Ugledaj se na mene."
Eto kako je starac na samom kraju svog zivota protracio sav svoj trud, pogordivsi se i pogubivsi svoju dusu.
Dakle, moramo se mnogo truditi da zadobijemo vrlinu smirenja, a kad je konacno zadobijemo da pazimo da je ne izgubimo.

Mislim da ti je primer prestrog.

Ako je starac celog zivota bio isposnik, mislim da ovaj jedan "mali greh" na kraju zivota ne moze da nadvlada sve ono dobro (ako ga je bilo).

Postoje mitarstva na kojima se "vaga" sta je pretezno - dobra ili losa dela, dobre ili lose misli. Jer nema coveka bez greha.

Sto se tice gordosti, ja mislim da je to pre neko hvalisanje i uzdizanje samog sebe, ali nije to jedini greh koji udaljuje od smirenja, postoji i gnev, srebroljublje i mnogi drugi.

Nekad covek i nehotice napravi taj greh (gordosti ili slicno), ali vazno je da se trudi i da radi na sebi da to vremenom smanjuje dok ne nestane. A opet, ako je neko po prirodi takav, onda mu ne preostaje nista nego da uradi mnogo dobrih dela (ne hvalisuci se) da bi se na toj "vagi" pokazalo da je pretezno dobar.

edit:ne znam da li si citala knjizicu o monahu Kalistu? On je bio jako gnevan (ne bih rekla gord), ali je toliko toga dobrog ucinio. Ne znam sta mislis o njoj.
 
Poslednja izmena:
Mislim da ti je primer prestrog.

Ako je starac celog zivota bio isposnik, mislim da ovaj jedan "mali greh" na kraju zivota ne moze da nadvlada sve ono dobro (ako ga je bilo).

Postoje mitarstva na kojima se "vaga" sta je pretezno - dobra ili losa dela, dobre ili lose misli. Jer nema coveka bez greha.

Sto se tice gordosti, ja mislim da je to pre neko hvalisanje i uzdizanje samog sebe, ali nije to jedini greh koji udaljuje od smirenja, postoji i gnev, srebroljublje i mnogi drugi.

Nekad covek i nehotice napravi taj greh (gordosti ili slicno), ali vazno je da se trudi i da radi na sebi da to vremenom smanjuje dok ne nestane. A opet, ako je neko po prirodi takav, onda mu ne preostaje nista nego da uradi mnogo dobrih dela (ne hvalisuci se) da bi se na toj "vagi" pokazalo da je pretezno dobar.

edit:ne znam da li si citala knjizicu o monahu Kalistu? On je bio jako gnevan (ne bih rekla gord), ali je toliko toga dobrog ucinio. Ne znam sta mislis o njoj.

Uh, draga moja, nije to moj primer, nego sam ga cula na nekom Pravoslavnom predavanju o gordosti i smirenju. Ovi nasi Pravoslavni duhovnici stalno isticu onaj citat: "U cemu te zateknem, u tome cu ti suditi" (Jezek. 33, 20.) A isticu i ovaj, nista manje zastrasujuc:"Jer koji sav zakon održi, a sagriješi u jednome, kriv je za sve" (Jk. 2; 10, 11.)
Objasnjenje je da ovo vazi za smrtne grehe, a jedan od njih je gordost. A na mitarstvima se mozemo opravdati samo za grehe koji nisu smrtni. Tako kazu Sv. Oci.

E sad, svi smo mi gordi u nekom stepenu, neko manje, neko vise. Na pocetku sam postavila kratak klip O. Joila o gordsti, koji objasnjava da ni mala deca nisu bez tog greha i objasnjava sta sve ukazuje na to da smo gordi.
Na primer, ako se samo uznemirimo na neku uvredu koju nam je neko uputio - gordi smo. Resenje je da se trudimo koliko mozemo da se smirimo, da ispovedamo ovaj greh pred pricesce kako bi nam Gospod oprostio i "oprao" nas od tog greha, a i da se molimo Bogu da nam podari smirenje i da nam pomogne da vidimo nase grehe.
Sto se tice te knjige o monahu Kalistu, cini mi se da nisam imala prilike da je procitam, ali bih bas volela, zvuci interesantno. Pokusacu da je nadjem na nekom od Pravoslavnih siteova, tu obicno ima knjiga u pdfu. Pozdrav
 
Nema smirenja dok se srce ne umiri i ne počne bestrasno da prima utiske spolja

Otac Tadej
Da ,moramo se truditi da sve sto nam se desava primamo mirno i da se uvek secamo da nista ne biva bez Bozje volje.
Ne smemo roptati na nevolje, uvrede, klevete...
Ne smemo se ni previse odusevljavati ako nas neko hvali ili zadobijamo ljudsku slavu, ili ako postizemo neki uspeh...
Ne smemo nikad biti zadovoljni sobom i pripisivati sebi dobra dela, jer onaj ko je zadovoljan sobom ne tezi da se ispravi, a svako dobro koje ucinimo treba da se potrudimo da ga odmah zaboravimo da bi ga Bog zapamtio...
 
Uh, draga moja, nije to moj primer, nego sam ga cula na nekom Pravoslavnom predavanju o gordosti i smirenju. Ovi nasi Pravoslavni duhovnici stalno isticu onaj citat: "U cemu te zateknem, u tome cu ti suditi" (Jezek. 33, 20.) A isticu i ovaj, nista manje zastrasujuc:"Jer koji sav zakon održi, a sagriješi u jednome, kriv je za sve" (Jk. 2; 10, 11.)
Objasnjenje je da ovo vazi za smrtne grehe, a jedan od njih je gordost. A na mitarstvima se mozemo opravdati samo za grehe koji nisu smrtni. Tako kazu Sv. Oci.

E sad, svi smo mi gordi u nekom stepenu, neko manje, neko vise. Na pocetku sam postavila kratak klip O. Joila o gordsti, koji objasnjava da ni mala deca nisu bez tog greha i objasnjava sta sve ukazuje na to da smo gordi.
Na primer, ako se samo uznemirimo na neku uvredu koju nam je neko uputio - gordi smo. Resenje je da se trudimo koliko mozemo da se smirimo, da ispovedamo ovaj greh pred pricesce kako bi nam Gospod oprostio i "oprao" nas od tog greha, a i da se molimo Bogu da nam podari smirenje i da nam pomogne da vidimo nase grehe.
Sto se tice te knjige o monahu Kalistu, cini mi se da nisam imala prilike da je procitam, ali bih bas volela, zvuci interesantno. Pokusacu da je nadjem na nekom od Pravoslavnih siteova, tu obicno ima knjiga u pdfu. Pozdrav


Da, gledala sam sta je otac Joil rekao...:) Treba da se preispitamo sami nismo li gori od onog za koga smtramo da je los.

Ne moras da se trudis, dacu ti link ka knjizi bez daunloda pdf-a, cita se lako i brzo, za jednu noc, pa kad budes spremna da je procitas i prokomentarises, volela bih da to ucinis na ovoj temi, kadgod....(to je njegova autobiografija i meni se on mnogo dopao).

http://www.pouke.org/agape/index.php/biblioteka/duhovno-uzdizanje/51-monah-kalist
 
Ако човек себе налази у вери, гордост се ненавиди у њему, осим одређене чврстине у свом ставу и приповедању.

Ко је близак Богу, гордост се јавља само у оним случајевима где је неопходна у моментима падова...
 
Da, gledala sam sta je otac Joil rekao...:) Treba da se preispitamo sami nismo li gori od onog za koga smtramo da je los.

Ne moras da se trudis, dacu ti link ka knjizi bez daunloda pdf-a, cita se lako i brzo, za jednu noc, pa kad budes spremna da je procitas i prokomentarises, volela bih da to ucinis na ovoj temi, kadgod....(to je njegova autobiografija i meni se on mnogo dopao).

 
Otvaram ovu temu kako bismo razjasnili sta se u Pravoslavlju smatra gordoscu, a sta smirenoscu.
NAvodimo primere, jer duge tekstove sa objasnjenjima niko ne cita. Ovako ce biti mnogo efikasnije.
Evo, ja cu prva postaviti kratak klip oca Joila, jer on uvek konkretno, sazeto i na duhovit nacin objasnjava i savetuje:

:ok:

Искрен да будем, мени је отац Јоил увек био један од најјаснијих примера гордости.
Нажалост, многој нашој браћи и сестрама у Христосу, који су и сами дубоко у греху гордости он подилази и врло им пријају његове речи.
Пример правог православног смирења за мене је био покојни проф. др Лазар Милин, а данас проф. др Владета Јеротић.
 
Hvala ti puno. Procitala sam jedan odlomak i setila sam se da sam citala tu knjigu jos pre 1-2 godine, samo sam zaboravila kako se zove (jer sam citala na internetu). To je knjiga koja je ostavila zaista dubok utisak na mene. Najzanimljivije mi je bilo sto monah Kalist kroz svoju biografiju opisuje i sliku moralnog stanja srpskog naroda u to vreme oko 1. sv. rata. Zaista je tuzno koliko smo kao narod degradili moralno u poslednjih 100 godina. Inace monaha Kalista sam dozivela kao nekog ko je bio veoma zivahan, posten i castan, ali i tvrdoglav, gord (ne i ohol), sto bi se reklo inadzija. Takodje sam shvatila da su uspeli da ga "dovedu u red" pre njegovog monasenja i da se oslobodio svoje gordosti uz pomoc vladike Nikolaja i ostalih duhovnih ucitelja.

Kad smo vec kod toga, evo jednog klipa o Arhijerejskom smirenju vladike Nikolaja:



Jeste, to je citat iz knjige.

Ali on je bio prek i jednom je cak i tukao djakone, tj. da li osamario ili tukao ne secam se, jer su bili neposlusni ili lenji, kako bi se sto pre saradio manastir. I ne samo jedan manastir.

A sve je to cinio, najbolje kako je umeo i znao, u poslusanju Vladike Nikolaja u to vreme kada je u ohridskoj eparhiji bilo malo crkava, manastira i kada je dobio zadatak da ih izgradi i obnovi (inace verovatno se secas da je on hteo isprva da ceo zivot provede u jednoj pecini, ali su ga zvali, tj. Vladika Nikolaj ga je zvao jer je procenio da on ima znanje o gradnji).

Eto, smatram da ta njegova gordost (ako je u pitanju gordost, ali gnev i prekost svakako), ipak nemogu da obesmisle sve ono dobro sto je uradio i stoje bio poslusan do kraja svog zivota.

I zato mi se ipak jako dopao.
 
Poslednja izmena:
Искрен да будем, мени је отац Јоил увек био један од најјаснијих примера гордости.
Нажалост, многој нашој браћи и сестрама у Христосу, који су и сами дубоко у греху гордости он подилази и врло им пријају његове речи.
Пример правог православног смирења за мене је био покојни проф. др Лазар Милин, а данас проф. др Владета Јеротић.

Sve je to vrlo diskutabilno, brate. Nekome otac Joil moze da deluje gord, nekome strog, za neke je lud itd. Ali ko smo mi da sudimo da li su on ili neka nasa braca i sestre u Hristu gordi ili nisu ? zar nismo svi mi gordi ? U tome i jeste nasa propast. Meni je ranije o. Joil delovao kao neko ko zaista preteruje i nisam ga shvatala za ozbiljno. Medjutim, vremenom sam shvatila da ne prica on sve to tako bezveze. On namerno prica tako strogo da se narod malo trgne, jer smo postali previse tolerantni prema grehu, pa ga i ne primecujemo. I pitanje je ko je zaista gord, a ko smiren, jer postoji i lazno smirenje. Da li su gordi strogi duhovnici i oni koji vole takve duhovnike, ili pak oni koji se snishodljivo postavljaju prema ljudskim gresima i vernici koji vole da ih ceskaju po usima govoreci im da gresiti nije nista strasno.
 
Jedan zanimljiv tekst o gordosti sa foruma vidovdan:

"Не зна
м шта тачно значи појам гордост, ali постоји углед, људско достојанство, осећање части и поноса.То су природне категорије. Чак су законом санкционисана дела која вређају ове категорије, добија се знатна новчана надокнада за ову нематеријлну штету.
Гордост би требало да значи изразито нагалашен понос, који мало нагиље параноичној структури личности или параноји. То је онда болест, било да се ради о параноидном поремаћају личности или параноји.
СПЦ има своје схватање гордости и инсистира на понизнсти, покорности, снисходљивости. А супротно своме ставу траже да их верници љубе у руку, да им се обраћају скрушено, са погнутом главом, са прекрштеним шакама на трбуху, да их не гледате у очи, да се удаљавате ходом унатраг! Чак старице и старци љубе у руку свештенике који би им могли бити синови, или чак унуци. Чак се украшавају бљештавом, златастом одећом, круном на глави, ношењем огромних ланаца са крстом који је украшен драгим камењем! Њихово обраћање вернику је са висине, са позиције да су изнад верника!
Такво понашање понижава човека. СПЦ тражи такво понашање ради очувања ауторитета и лкшег владања верницима, увођења ..дисциплине''. Тако се не чува и не стиче ауторитет- већ искључиво делима и својим понашањем.
Највећу част и поштовање се изражава према некоме ако га сматрате себи равном, или га ставите у позицију да је раван са вама. Сваки други однос, било да се стављате у ппозицију изнад некогам, или да допуштате да се неко стави у позицију изнад вас је недопустив"
....................
A zatim ide i objasnjnje za ljubljenje u ruku

"Не љуби се свештенику рука због њега самог, већ због тога што преноси Божији благослов том човеку. Када му неко каже `оче, благослови` он каже `Бог те благословио` и осени га знаком крста, а не каже `ја те благосиљам`. Затим, свештеник је тај који служи св.Литургију држећи притом у истим тим рукама које преносе благослов од Бога најсветије богослужбене предмете, а то су дискос и путир јер се у њима налазе Крв и Тело самога Господа Исуса Христа. Свештеник се опет током служења често клања у олтару Богу говорећи `Господе, помилуј ме грешнога` што значи да се и од њега очекује понизност према Богу која је основа тог целива свештеничке руке. Дакле, овде је у питању понизност према Богу, Створитељу свих нас и целе творевине
"
 
Jedan zanimljiv tekst o gordosti sa foruma vidovdan:

"Не зна
м шта тачно значи појам гордост, ali постоји углед, људско достојанство, осећање части и поноса.То су природне категорије. Чак су законом санкционисана дела која вређају ове категорије, добија се знатна новчана надокнада за ову нематеријлну штету.
Гордост би требало да значи изразито нагалашен понос, који мало нагиље параноичној структури личности или параноји. То је онда болест, било да се ради о параноидном поремаћају личности или параноји.
СПЦ има своје схватање гордости и инсистира на понизнсти, покорности, снисходљивости. А супротно своме ставу траже да их верници љубе у руку, да им се обраћају скрушено, са погнутом главом, са прекрштеним шакама на трбуху, да их не гледате у очи, да се удаљавате ходом унатраг! Чак старице и старци љубе у руку свештенике који би им могли бити синови, или чак унуци. Чак се украшавају бљештавом, златастом одећом, круном на глави, ношењем огромних ланаца са крстом који је украшен драгим камењем! Њихово обраћање вернику је са висине, са позиције да су изнад верника!
Такво понашање понижава човека. СПЦ тражи такво понашање ради очувања ауторитета и лкшег владања верницима, увођења ..дисциплине''. Тако се не чува и не стиче ауторитет- већ искључиво делима и својим понашањем.
Највећу част и поштовање се изражава према некоме ако га сматрате себи равном, или га ставите у позицију да је раван са вама. Сваки други однос, било да се стављате у ппозицију изнад некогам, или да допуштате да се неко стави у позицију изнад вас је недопустив"
....................
A zatim ide i objasnjnje za ljubljenje u ruku

"Не љуби се свештенику рука због њега самог, већ због тога што преноси Божији благослов том човеку. Када му неко каже `оче, благослови` он каже `Бог те благословио` и осени га знаком крста, а не каже `ја те благосиљам`. Затим, свештеник је тај који служи св.Литургију држећи притом у истим тим рукама које преносе благослов од Бога најсветије богослужбене предмете, а то су дискос и путир јер се у њима налазе Крв и Тело самога Господа Исуса Христа. Свештеник се опет током служења често клања у олтару Богу говорећи `Господе, помилуј ме грешнога` што значи да се и од њега очекује понизност према Богу која је основа тог целива свештеничке руке. Дакле, овде је у питању понизност према Богу, Створитељу свих нас и целе творевине
"

Ovo odmah da kazem da nije tako i da zavisi od svestenika do svestenika. Meni nikad niko nije trazio da ga poljubim u ruku osim ako sama to nisam htela.Svako moze, i ne mora da poljubi svestenika u ruku, mada je to jedan red. Dakle, ne insistiraju.

Bljestave haljine oblace samo za verske praznike, ostalim danima ne.

Takodje, ne obracaju se vernicima sa visine, bar vecina ne (ima i takvih ali ih je malo i nisu omiljeni kod vernika). Po manastirima je tek sasvim druga prica.

Sto se hoda unatrag tice, to nije zbog njih, vec zbog ikonostasa, postovanja ikona u crkvi i on je vise simbolican (dakle, nema veze sa ljudima - svestenicima).

Na kraju, nije pisala SPC da je gordost greh, vec sveti Oci (izuzimam oca Joila, on je u temi slucajno, kao pripovedac). Gordost je vise u smislu da se ne pravis vazan, da ne budes "tvrda i nedokazana glava", i treba je razlikovati od ponosa. Takodje, gordost je kad mislis da si "neko i nesto" ako si poslovno ili materijalno postigao nesto u zivotu, a ustvari si prestao da budes "svoj", ono sto si bio, prirodan,onakvog kako te od ranije znaju.

Medjutim, svi mi ili vecina ljudi ima tu osobinu makar malo, pa je shodno tome imaju i svestenici, i oni su (samo) ljudi.

Ali ova tema je vise opomena da se ne zanesemo u toj gordosti, jer iz toga proizilaze jos veci grehovi, vise je jedan savet za oprez i to nema veze sa SPC, vec sa samim covekom.

edit: Eto navela sam primer monaha Kalista - u njemu nije bilo ni "g" od gordosti, vec poslusnosti, no to ne znaci da je dozvoljavao da drugi upravlja njegovim sposobnostima, karakterom i ponosom (integritetom licnosti).
 
Poslednja izmena:
O smirenju sa Svetosavlja

Сваком је хришћанину најпотребније блажено смирење којим одражава Христа, а ко га нема, тај никада неће видети Бога.Смирење је темељ свих врлина. Учитељ смирења је Сам Господ: "Научите се од мене; јер сам ја кротак и смирен срцем, и наћи ћете покој душама својим" (Мт. 11, 29), и Мајка Божија, узвеличана због смирења.

Да бисмо задобили смирење, треба стално да укоравамо, поричемо и окривљујемо себе у свему, да сматрамо себе не само грешнијим од свих, него чак и горим од сваког бесловесног створења. Када те прекоревају због нечега, тада треба ћутати или кротко изнети истину. Одсецати своју вољу, трпети срамоћења, увреде и понижења, свагда се сећати исхода душе из тела - ето пута ка смирењу.Какве год врлине неко имао, треба свагда себе да сматра најгрешнијим на свету, по реченоме: "тако и ви када извршите све што вам је заповећено, говорите: Ми смо непотребне (то јест залудне, некорисне) слуге" (Лк. 17,10).
Несумњиви знак смирења је неповерење у своје помисли, жеља за исправљањем, беспоговорна послушност.Давид није рекао да је постио, бдео, на земљи лежао, него "смирих се, и спасе ме Господ".
Покајање подиже палога, плач због грехова на врата небеска куца, а смирење их отвара.Без смирења све је пролазно и узалудно, једино је смирење недоступно прелести бесовској.Ко себе сматра смиреним. у томе нема истинског смирења. Треба да будемо свагда спремни да на сваку реч одговоримо: опрости, грешан сам.
 
Sve je to vrlo diskutabilno, brate. Nekome otac Joil moze da deluje gord, nekome strog, za neke je lud itd. Ali ko smo mi da sudimo da li su on ili neka nasa braca i sestre u Hristu gordi ili nisu ? zar nismo svi mi gordi ? U tome i jeste nasa propast. Meni je ranije o. Joil delovao kao neko ko zaista preteruje i nisam ga shvatala za ozbiljno. Medjutim, vremenom sam shvatila da ne prica on sve to tako bezveze. On namerno prica tako strogo da se narod malo trgne, jer smo postali previse tolerantni prema grehu, pa ga i ne primecujemo. I pitanje je ko je zaista gord, a ko smiren, jer postoji i lazno smirenje. Da li su gordi strogi duhovnici i oni koji vole takve duhovnike, ili pak oni koji se snishodljivo postavljaju prema ljudskim gresima i vernici koji vole da ih ceskaju po usima govoreci im da gresiti nije nista strasno.

Ја мислим да када неко нешто тврди о нечему што му није струка, за шта није образован и о чему нема довољно података, да је то веома гордо.
У праву си потпуно - сви смо ми горди, у већој или мањој мери.
Сама твоја тема је твој суд.
Мени отац Јоил уопште није строг, него се понаша како он мисли да би требало да се добар духовник понаша. Нажалост, често у супротности са нашом дивном вером.
Ја мислим да када би свако радио свој посао најбоље што може, онда би и гордости, а и других греха било много мање.

Моје мишљење је да став о некоме треба обликовати више на оснвоу дела, него на основу речи. Ја када тражим некога да ми поправи кола идем код аутомеханичара, а у манастир идем по духовну поуку; када желим да сазнам нешто више о животињама, онда питам зоолога, а у цркву идем ради спасења.
Ред око нас постоји не случајно, већ зато што неко успоставио тај ред.
 
Jeste, to je citat iz knjige.

Ali on je bio prek i jednom je cak i tukao djakone, tj. da li osamario ili tukao ne secam se, jer su bili neposlusni ili lenji, kako bi se sto pre saradio manastir. I ne samo jedan manastir.

A sve je to cinio, najbolje kako je umeo i znao, u poslusanju Vladike Nikolaja u to vreme kada je u ohridskoj eparhiji bilo malo crkava, manastira i kada je dobio zadatak da ih izgradi i obnovi (inace verovatno se secas da je on hteo isprva da ceo zivot provede u jednoj pecini, ali su ga zvali, tj. Vladika Nikolaj ga je zvao jer je procenio da on ima znanje o gradnji).

Eto, smatram da ta njegova gordost (ako je u pitanju gordost, ali gnev i prekost svakako), ipak nemogu da obesmisle sve ono dobro sto je uradio i stoje bio poslusan do kraja svog zivota.

I zato mi se ipak jako dopao.

Proslo je dosta vremena od kako sam citala tu knjigu, pa se ne secam bas najbolje, oprosti. Ali evo kako ja shvatam sve to - nije isto kada se covek gnevi, gresi, ima neku slabost ili manu, a svestan je toga i kaje se ili kada covek gresi, gnevi se na druge, osudjuje ih, ponizava, smatra ih manje vrednim od sebe i smatra sve to ispravnim, ne kaje se, smatra sebe potpuno pravednim. U tom slucaju covek ostaje u tom smrtnom grehu gordosti, ne prepusta se Gospodu da ga opere od greha i popravi.
Valjda je na to mislio Apostol Pavle kada je rekao: "Gnevite se, a ne gresite, sunce da ne zadje u gnevu vasem" (Ef 4, 31 i 26).
 
Ovo odmah da kazem da nije tako i da zavisi od svestenika do svestenika. Meni nikad niko nije trazio da ga poljubim u ruku osim ako sama to nisam htela.Svako moze, i ne mora da poljubi svestenika u ruku, mada je to jedan red. Dakle, ne insistiraju.

Bljestave haljine oblace samo za verske praznike, ostalim danima ne.

Takodje, ne obracaju se vernicima sa visine, bar vecina ne (ima i takvih ali ih je malo i nisu omiljeni kod vernika). Po manastirima je tek sasvim druga prica.

Sto se hoda unatrag tice, to nije zbog njih, vec zbog ikonostasa, postovanja ikona u crkvi i on je vise simbolican (dakle, nema veze sa ljudima - svestenicima).

Na kraju, nije pisala SPC da je gordost greh, vec sveti Oci (izuzimam oca Joila, on je u temi slucajno, kao pripovedac). Gordost je vise u smislu da se ne pravis vazan, da ne budes "tvrda i nedokazana glava", i treba je razlikovati od ponosa. Takodje, gordost je kad mislis da si "neko i nesto" ako si poslovno ili materijalno postigao nesto u zivotu, a ustvari si prestao da budes "svoj", ono sto si bio, prirodan,onakvog kako te od ranije znaju.

Medjutim, svi mi ili vecina ljudi ima tu osobinu makar malo, pa je shodno tome imaju i svestenici, i oni su (samo) ljudi.

Ali ova tema je vise opomena da se ne zanesemo u toj gordosti, jer iz toga proizilaze jos veci grehovi, vise je jedan savet za oprez i to nema veze sa SPC, vec sa samim covekom.

edit: Eto navela sam primer monaha Kalista - u njemu nije bilo ni "g" od gordosti, vec poslusnosti, no to ne znaci da je dozvoljavao da drugi upravlja njegovim sposobnostima, karakterom i ponosom (integritetom licnosti).

Ovo je sve tacno, a treba naglasiti i da je u Bozjem hramu svuda prisutna Bozja Blagodat, prakticno tu je sam Bog prisutan. Odatle toliko postovanja i klanjanja. Bozja Blagodat dolazi i preko ikona i preko svestenika, krsta i ostalih svetinja.
 
O smirenju sa Svetosavlja

Сваком је хришћанину најпотребније блажено смирење којим одражава Христа, а ко га нема, тај никада неће видети Бога.Смирење је темељ свих врлина. Учитељ смирења је Сам Господ: "Научите се од мене; јер сам ја кротак и смирен срцем, и наћи ћете покој душама својим" (Мт. 11, 29), и Мајка Божија, узвеличана због смирења.

Да бисмо задобили смирење, треба стално да укоравамо, поричемо и окривљујемо себе у свему, да сматрамо себе не само грешнијим од свих, него чак и горим од сваког бесловесног створења. Када те прекоревају због нечега, тада треба ћутати или кротко изнети истину. Одсецати своју вољу, трпети срамоћења, увреде и понижења, свагда се сећати исхода душе из тела - ето пута ка смирењу.Какве год врлине неко имао, треба свагда себе да сматра најгрешнијим на свету, по реченоме: "тако и ви када извршите све што вам је заповећено, говорите: Ми смо непотребне (то јест залудне, некорисне) слуге" (Лк. 17,10).
Несумњиви знак смирења је неповерење у своје помисли, жеља за исправљањем, беспоговорна послушност.Давид није рекао да је постио, бдео, на земљи лежао, него "смирих се, и спасе ме Господ".
Покајање подиже палога, плач због грехова на врата небеска куца, а смирење их отвара.Без смирења све је пролазно и узалудно, једино је смирење недоступно прелести бесовској.Ко себе сматра смиреним. у томе нема истинског смирења. Треба да будемо свагда спремни да на сваку реч одговоримо: опрости, грешан сам.

Ovo je jako lep opis kakav treba da bude smiren covek.
Medjutim, neverujuci ljudi ovo shvataju sasvim pogresno, jer oni misle da covek sam sebe ponizava ovakvim ponasanjem. ALi to nije tacno, jer Gospod kaze:" Jer svaki koji sebe ponizuje uzvisice se, a koji sebe uzvisuje ponizice se "(Luka 14,11)

Sta ovo znaci ? Pa, evo, da razmislimo. Uzmimo najbanalniji primer:
Idete ulicom i slucajno u prolazu nepaznjom cusnete nekog prolaznika. Kazete mu: "Izvini." Medjutim,ne vredi, on se vec razgnevio i poceo da vice na vas, da vas vredja i psuje. Vi mozete odreagovati na dva nacina:
1. da otrpite uvrede, odmahnete rukom i produzite svojim putem ne upustajuci se u raspravu, jer ste se vec izvinili
2. da uzvratite psovkama, jer je lik nepravedan sto se ljuti kad je to bilo slucajno i izvinili ste se.
U kojem slucaju ste se ponizili, a u kojem uzvisili ? Svakako ste se uzvisili u slucaju kad ste otrpeli uvrede, jer ce svi prolaznici pogledati u psovaca i pomisliti kako je nevaspitan. Ako postupite na 2. nacin svi ce gledati u oboje i misliti ruzno o vama.
Takodje, ko se vise ponizava - covek koji ide u Crkvu, klanja se Bogu, trudi se da se kloni greha, posti, uzdrzava se od vanbracnih seksualnih odnosa, ne opija se, ne drogira se, ne prejeda se kao svinja, ne svadja se sa ljudima... ili neko ko pijanci po celu noc, ludira se po diskotekama, bludnici s kim stigne, drogira se... pa se tetura po ulici, padne gde stigne, lezi u sopstvenoj bljuvotini i mokraci, prejede se, pa povraca...
Svakako da je savremeni covek koji se prepusta grehu i strastima mnogo vise ponizen, iako je gord i ustaje protiv Boga.
Pravo ponizenje dolazi od gordosti. Zato je bolje da realno procenimo svoju nemoc bez Boga, svoju gresnost i da se smirimo.
 

Back
Top