Ne volim pisati o ruznim i tuznim stvarima.Sve nekako mislim,ako se pretvaram da je sve u redu da ce to nekim cudom samo od sebe zaista postati tako.Da,ja sam veliki glupi noj koji uziva zabiti glavu u pijesak i uzivati u toplini i mraku pijeska.I cekati....Ali,najcudnije od svega je to da mi je nekako uvijek to polazilo za rukom....zaista su se nekako uvijek stvari rjesavale same od sebe.
Mrzim tu svoju osobinu,zeljela bih da imam svoje veliko i jako JA i da u tim nekim situacijama smognem snage i cvrsto zgrabim zivot u ruke i ucinim nesto pametno s njim.Svjesna sam da je krajnje glupo i kukavicki cekati da se stvari rijese same od sebe,ali ne mogu sebi pomoci....
Ima jos nesto sto mrzim kod sebe.Mrzim cinjenicu da nemam hrabrosti priznati ni sebi ni ljudima oko sebe da sam ponekad tako slaba i nemocna,tako umorna preumorna....U takvim situacijama posljednjim atomima snage nabacim veliki siroki osmijeh i pravim se da je sve OK....i svi misle kako sam ja sretna zena.A nisam.Evo,sad sam konacno smogla snage da ovako,bar u ovom virtuelnom svijetu kazem da nisam sretna.Mozda cu se pokajati sto sam ovaj tekst napisala,ali eto konacno hocu da kazem prvi put u zivotu da se ponekad osjecam kao malo dijete kojem je potrebna cvrsta majcina ruka da me povede,tako slaba i nemocna pred ovim sto se zove zivot.
Al,znam da ce proci ovo lose raspolozenje,sad cu ja lijepo svoju glavicu zabiti u pijesak i cekati,cekati,cekati....
Mrzim tu svoju osobinu,zeljela bih da imam svoje veliko i jako JA i da u tim nekim situacijama smognem snage i cvrsto zgrabim zivot u ruke i ucinim nesto pametno s njim.Svjesna sam da je krajnje glupo i kukavicki cekati da se stvari rijese same od sebe,ali ne mogu sebi pomoci....
Ima jos nesto sto mrzim kod sebe.Mrzim cinjenicu da nemam hrabrosti priznati ni sebi ni ljudima oko sebe da sam ponekad tako slaba i nemocna,tako umorna preumorna....U takvim situacijama posljednjim atomima snage nabacim veliki siroki osmijeh i pravim se da je sve OK....i svi misle kako sam ja sretna zena.A nisam.Evo,sad sam konacno smogla snage da ovako,bar u ovom virtuelnom svijetu kazem da nisam sretna.Mozda cu se pokajati sto sam ovaj tekst napisala,ali eto konacno hocu da kazem prvi put u zivotu da se ponekad osjecam kao malo dijete kojem je potrebna cvrsta majcina ruka da me povede,tako slaba i nemocna pred ovim sto se zove zivot.
Al,znam da ce proci ovo lose raspolozenje,sad cu ja lijepo svoju glavicu zabiti u pijesak i cekati,cekati,cekati....
Ostani takva i uživaj.i tu svoju " nesreću" u stihove izlivaj.
