Borac za prava zivotinja
Legenda
- Poruka
- 51.038
Bili ste vrlo inventivni i ponovili rekord od pre mnooogoooo vremena:
čak TRINAEST priča!
Zato će se glasati po sistemu: 5, 4, 3, 2, 1, i to do petka, 9. decembra, do 20h.
Molim za malo strpljenja, jer će postavljanje priča potrajati.
Krećemo!
- - - - - - - - - -
Priča br. 1
DNK
-DNK analiza, konačno rezultati. Ako nudi ono što obećava, nije nije nimalo skupa. Poštar je pisma nehajno zaglavio u sanduče, kao da je u pitanju novogodišnja čestitka ili, nedajbože, račun za struju.
-Kada bi poštari znali kakvo blago u torbama nose... ali neka ih u svom neznanju. Srećom, živim sam i nema opasnosti da neko manje vredan baci rezultate zajedno sa oglasima i flajerima za pica- i tepih-servise.
Pribojavao se otvarajući kovertu. Unutra je bilo nekoliko listova, i već na prvom je masnim slovima pisala haplogrupa. Dobro je pretpostavio, Ha! On pripada većini, onaj je za koga se oduvek izdavao.
Pažljivo je prevrtao listove i pokušao da razume napisano. Uključio je i internet i unosio svoje podatke, nadajući se da će nekada, negde, nekako, pronaći svoju davno zaboravljenu braću. Jer, braća se ne biraju, oni su od bogova dati, mogu se birati samo prijatelji. U stvari, mogu samo tehnički, ali među ovim tužnim i zavidnim stanovništvom svakako nema dostojnih.
Upoređujući pismo i ekran glasno je izgovorio: Fenikija, Asirija, Mezija. Draga braća, ljubljeni rod, najrođeniji preci mrtvi su bar tri hiljade godina. Tuga.
Zatim je, u drugoj rubrici, pročitao Irska i Vels. Da, Velšani su braća, divni ljudi, Irci temperamentni, i kada preteraju sa pićem obavezno se potuku, a zatim nastave da zajedno piju. Mentalitet odaje braću i pre DNK rezultata.
Zatim Dalmacija, sve do Korčule, tamo braća prave bevandu zdraviju i od mleka.
Tragajući za svojima pronašao je i najbližeg u svetskoj DNK bazi registrovanog srodnika. Potomak iseljenika na dalekom kontinentu. Mora ga upoznati, pa to je stvar sudbine. Ali brodom bi putovao mesecima, a avionska karta je preskupa.
Počeo je da mota po glavi kako doći do para. Banka mu ne bi dala kredit, već je dužan i zovu ga svaki dan, još od onda kada je stavio sve na Bajern a potplaćeni sudija produžio utakmicu. Sa komšijama nema ni "dobar dan", jer je sve do jednog zavidna secikesa i sitan prevarant.
Setio se brata sa kojim ne govori otkada se ovaj oženio strankinjom. Možda njemu ide posao, možda ima neke pare u šteku? Ne, neće ga zvati, ni za živu glavu, to je pitanje časti. Kada bi pozvao, uvalili bi se sa sve dečurlijom u goste i onda bi celo veče morao da ih dvori i nudi pićem i posluženjem. Ne, to nije opcija.
Ostareli roditelji žive u nekoj zabiti, otišli su i ostavili mu stan, da bi se oni brinuli o sad već pokojnom dedi. Oni sigurno nemaju para, od penzije jedva da kupuju lekove, jednom su mu čak tražili pare za neki skupi lek, ej od njega tražili, i da hoce da im da nema odakle.
Tada je spazio plavu kovertu iz suda, zahtev da plati alimentaciju. Zar opet?
Zazvonio je interfon. Nisu ga još popravili, njega čuju ali on ne čuje. a predsednik kućnog saveta je rekao da nema para za popravku. Nema para a kupio skodu, znaš kakva je, ko nova! Njega čuju ali on ne čuje, pa je stisnuo dugme za otvaranje vrata.
Uglađen fin čovek se zadihao uz stepenice, i srdačno ga pozdravio: -Vi ste...? -Da, jesam, ako niste iz banke.
-Kakva banka, ne bojte se, imam ponudu za Vas. Znate, saznao sam da tražite DNK rođake, znam da je poverljivo ali mi morate verovati. I znam da vam treba nešto novaca.
-Da, odgovorio je zbunjeno ali radosno.
-Novac nije problem, naša agencija Vam moze pomoći da ostvarite svoju želju, bez ikakve nadoknade, ali samo jednokratno, razume se. Naš je moto da ljudima koji znaju šta traže treba pomoći.
-Nešto kao humanitarni rad? Ili pomoć usamljenicima? Dobrotvorno društvo?
-Veoma slično. Izvolite ugovor i novac za kartu, i razume se, među nama, nešto novca za džeparac.
Pročitao je ugovor, nema sitnih slova, nema valutnih klauzula, ni pomena novcu koji se smeši sa staklenog stočića.
-Dajte olovku. Mrdao je usnama dok je sricao svoje prezime. -Znači bespovratno jednokratno?
-Tako je. Hvala Vam, i želim Vam prijatan put. Nemojte se predugo pakovati, nema potrebe.
-Hvala gospodine, i Vama i Vašoj agenciji, eto da se i meni nesto posreći. Mogu li znati Vaše ime?
-Pa vi to već znate, kratko je odgovorio.
- - - - - - - - - -
Priča br. 2
***
U j*ebote pa šta je ovo? Zašto varoš izgleda nekako drugačije? Hodam, idem ka parku. Pogledam u levo vidim da postoji i uveliko radi firma, što kažem socijalističko preduzeće u kome je moja tetka radila. Prilazim, na prozoru stoji zavrljačena karta Evrope na kojoj je zelenom bojom iscrtan Sovjetski savez,a tu je i stara Jugoslavija. Nastavljam da hodam ka parku i na jednom od zidova zgrada plakat za predsedničke izbore na kome je Milan Panić. Čoveče pa u kojoj sam ovo godini? Prelazim na suprotnu stranu ulice tu je časovničarska radnja i digitalac koji radi 24/7 i na njemu 1995.godina.
-Lele pa zato me niko i ne zna.
Odjednom nestajem i stvaram se u hodniku svoje srednje škole, hodam uporedo uz mene ide čika Zoran. Čovek koji je umro 1997.godine. Dobrica, ambiciozan i pored sve bede koja je zadesila i njega i celu državu. Idemo, čudi se kako sam tako brzo porastao. Ćutim. Priča mi o svojim planovima za budućnost. Da želi i ima planove za svoju decu kako da im pomogne da uspeju u životu.Da misli da će se Srbija za par godina izvući iz haosa...
Gledao sam ga, bilo mi ha je žao.Čovek koji je pravio planove za 20 godina unapred umreće za 2 godine.Ja sam zapravo iz njegove budućnosti.
Teško je nekom ubijati nade i iluzije a znaš šta će biti i da će ga njegova žena i deca da može to videti krajnje razočarati.
Nada umire zadnja kažu, ali je to besmisleno.Neko zna šta će biti sa vama i gde ćete i kako završiti. Sve je negde zapisano.Sudbina postoji...
Ulazim na vrata učionice i obasjava me svetlost.Nalazim se blizu autobuske stanice.Jesenje vreme,uhvatila me vetruvština.Na ulici nigde nikog.Papirići i otpad leti oko mene.Nešto me u srcu teralo da pronađem tetka Nadu i kažem joj za Zorana.Odlazim u susednu zgradu,počinjem da se penjem na treći sprat,kad čujem lupanje nekih štikli.To je bila ona....
- - - - - - - - - -
Priča br. 3
VEŠTICE
Plašt revnosnog proleća ostaje nag nad mrtvilom lišća. U strahoti zime cvokoće imena ljudi koji su mrtvi kao
i sećanja.Sećanja su projekcija razornog vulkana stišana olujom koja je progutala ljudsku svest, njima nepotrebnu i blještavu. Trenutak istine,
kada su osećale samo "ništa" omogućio im je udah vazduha u pustinji bez zrnca peska. Pešcani sat se zagrcnuo i u toj kocki vremena koje nije proticalo
one su previjale svoje kosti i rane, one su vrištale kroz vetar bola. Kao da nikada nisu postojale, kao da nikada nisu želele da postoje.
Bile su skrivene od pogleda istorije. Istorija je odveć bila brutalna. Ona se nikada ne bi setila da obriše znojavo izmoždeno noćno čelo u previjanju more.
Vratile su se u početnu tačku žala koja ispija duše.
"Ove reči su za one koji imaju previše, ove reči treba zapisati mastilom rukopisom koji niko ne može da pročita.
Ove reči treba čitati samo kada vam je kosa umršena, a njene niti zbrčkane u pesnicu. One vas neće nikada
usrećiti, sa nima ćete tonuti u kosmičku autodestruktivnost koja nema dna. Ovom kletvom pozivam kamen smrti da osuši lica
sa tih učmalih mumijacastih duša koja pale naše gradove, barake, tvornice... Dugo traje rat, a naše čini slabe i još nas vezuju za lomače.
Vec smo prah koji hoda, ti nevernici koji veruju u jednoga boga
a ni svojih zapovesti ne mogu da se drže.
Uzvišene brade stojim pred svim ovim ženama, mi starice, kojima je dosta da nam
otimaju čeda samo zato što veruju u druge bogove. Ima nas i verujućih i neverujućih.
Vezuje nas jedino krv koja teče našim butinama."
Uhvatile su se čvrsto za ruke i zakoračile u ambis.
Tada sam poslednji put videla baku. U njenim očima nije bio prisutan strah, sigurna sam u to jer me je gledala pravo u oči iako je govorila svima.
Znala sam šta to znaci, da ja nasledujem Poslednji dah svetionika i brigu o porodici. I ne samo to.
Samo sam čvrsto držala braću da ne krenu za njom. Zbog toga su lile
njene suze. Sutradan sam došla i pogledala niz liticu, slivale su se boje ih skarletne u vizantijsko plavu i natrag.
I sada, kada imam svoju unučad, pomno slikam te nijanse.
čak TRINAEST priča!
Zato će se glasati po sistemu: 5, 4, 3, 2, 1, i to do petka, 9. decembra, do 20h.
Molim za malo strpljenja, jer će postavljanje priča potrajati.
Krećemo!
- - - - - - - - - -
Priča br. 1
DNK
-DNK analiza, konačno rezultati. Ako nudi ono što obećava, nije nije nimalo skupa. Poštar je pisma nehajno zaglavio u sanduče, kao da je u pitanju novogodišnja čestitka ili, nedajbože, račun za struju.
-Kada bi poštari znali kakvo blago u torbama nose... ali neka ih u svom neznanju. Srećom, živim sam i nema opasnosti da neko manje vredan baci rezultate zajedno sa oglasima i flajerima za pica- i tepih-servise.
Pribojavao se otvarajući kovertu. Unutra je bilo nekoliko listova, i već na prvom je masnim slovima pisala haplogrupa. Dobro je pretpostavio, Ha! On pripada većini, onaj je za koga se oduvek izdavao.
Pažljivo je prevrtao listove i pokušao da razume napisano. Uključio je i internet i unosio svoje podatke, nadajući se da će nekada, negde, nekako, pronaći svoju davno zaboravljenu braću. Jer, braća se ne biraju, oni su od bogova dati, mogu se birati samo prijatelji. U stvari, mogu samo tehnički, ali među ovim tužnim i zavidnim stanovništvom svakako nema dostojnih.
Upoređujući pismo i ekran glasno je izgovorio: Fenikija, Asirija, Mezija. Draga braća, ljubljeni rod, najrođeniji preci mrtvi su bar tri hiljade godina. Tuga.
Zatim je, u drugoj rubrici, pročitao Irska i Vels. Da, Velšani su braća, divni ljudi, Irci temperamentni, i kada preteraju sa pićem obavezno se potuku, a zatim nastave da zajedno piju. Mentalitet odaje braću i pre DNK rezultata.
Zatim Dalmacija, sve do Korčule, tamo braća prave bevandu zdraviju i od mleka.
Tragajući za svojima pronašao je i najbližeg u svetskoj DNK bazi registrovanog srodnika. Potomak iseljenika na dalekom kontinentu. Mora ga upoznati, pa to je stvar sudbine. Ali brodom bi putovao mesecima, a avionska karta je preskupa.
Počeo je da mota po glavi kako doći do para. Banka mu ne bi dala kredit, već je dužan i zovu ga svaki dan, još od onda kada je stavio sve na Bajern a potplaćeni sudija produžio utakmicu. Sa komšijama nema ni "dobar dan", jer je sve do jednog zavidna secikesa i sitan prevarant.
Setio se brata sa kojim ne govori otkada se ovaj oženio strankinjom. Možda njemu ide posao, možda ima neke pare u šteku? Ne, neće ga zvati, ni za živu glavu, to je pitanje časti. Kada bi pozvao, uvalili bi se sa sve dečurlijom u goste i onda bi celo veče morao da ih dvori i nudi pićem i posluženjem. Ne, to nije opcija.
Ostareli roditelji žive u nekoj zabiti, otišli su i ostavili mu stan, da bi se oni brinuli o sad već pokojnom dedi. Oni sigurno nemaju para, od penzije jedva da kupuju lekove, jednom su mu čak tražili pare za neki skupi lek, ej od njega tražili, i da hoce da im da nema odakle.
Tada je spazio plavu kovertu iz suda, zahtev da plati alimentaciju. Zar opet?
Zazvonio je interfon. Nisu ga još popravili, njega čuju ali on ne čuje. a predsednik kućnog saveta je rekao da nema para za popravku. Nema para a kupio skodu, znaš kakva je, ko nova! Njega čuju ali on ne čuje, pa je stisnuo dugme za otvaranje vrata.
Uglađen fin čovek se zadihao uz stepenice, i srdačno ga pozdravio: -Vi ste...? -Da, jesam, ako niste iz banke.
-Kakva banka, ne bojte se, imam ponudu za Vas. Znate, saznao sam da tražite DNK rođake, znam da je poverljivo ali mi morate verovati. I znam da vam treba nešto novaca.
-Da, odgovorio je zbunjeno ali radosno.
-Novac nije problem, naša agencija Vam moze pomoći da ostvarite svoju želju, bez ikakve nadoknade, ali samo jednokratno, razume se. Naš je moto da ljudima koji znaju šta traže treba pomoći.
-Nešto kao humanitarni rad? Ili pomoć usamljenicima? Dobrotvorno društvo?
-Veoma slično. Izvolite ugovor i novac za kartu, i razume se, među nama, nešto novca za džeparac.
Pročitao je ugovor, nema sitnih slova, nema valutnih klauzula, ni pomena novcu koji se smeši sa staklenog stočića.
-Dajte olovku. Mrdao je usnama dok je sricao svoje prezime. -Znači bespovratno jednokratno?
-Tako je. Hvala Vam, i želim Vam prijatan put. Nemojte se predugo pakovati, nema potrebe.
-Hvala gospodine, i Vama i Vašoj agenciji, eto da se i meni nesto posreći. Mogu li znati Vaše ime?
-Pa vi to već znate, kratko je odgovorio.
- - - - - - - - - -
Priča br. 2
***
U j*ebote pa šta je ovo? Zašto varoš izgleda nekako drugačije? Hodam, idem ka parku. Pogledam u levo vidim da postoji i uveliko radi firma, što kažem socijalističko preduzeće u kome je moja tetka radila. Prilazim, na prozoru stoji zavrljačena karta Evrope na kojoj je zelenom bojom iscrtan Sovjetski savez,a tu je i stara Jugoslavija. Nastavljam da hodam ka parku i na jednom od zidova zgrada plakat za predsedničke izbore na kome je Milan Panić. Čoveče pa u kojoj sam ovo godini? Prelazim na suprotnu stranu ulice tu je časovničarska radnja i digitalac koji radi 24/7 i na njemu 1995.godina.
-Lele pa zato me niko i ne zna.
Odjednom nestajem i stvaram se u hodniku svoje srednje škole, hodam uporedo uz mene ide čika Zoran. Čovek koji je umro 1997.godine. Dobrica, ambiciozan i pored sve bede koja je zadesila i njega i celu državu. Idemo, čudi se kako sam tako brzo porastao. Ćutim. Priča mi o svojim planovima za budućnost. Da želi i ima planove za svoju decu kako da im pomogne da uspeju u životu.Da misli da će se Srbija za par godina izvući iz haosa...
Gledao sam ga, bilo mi ha je žao.Čovek koji je pravio planove za 20 godina unapred umreće za 2 godine.Ja sam zapravo iz njegove budućnosti.
Teško je nekom ubijati nade i iluzije a znaš šta će biti i da će ga njegova žena i deca da može to videti krajnje razočarati.
Nada umire zadnja kažu, ali je to besmisleno.Neko zna šta će biti sa vama i gde ćete i kako završiti. Sve je negde zapisano.Sudbina postoji...
Ulazim na vrata učionice i obasjava me svetlost.Nalazim se blizu autobuske stanice.Jesenje vreme,uhvatila me vetruvština.Na ulici nigde nikog.Papirići i otpad leti oko mene.Nešto me u srcu teralo da pronađem tetka Nadu i kažem joj za Zorana.Odlazim u susednu zgradu,počinjem da se penjem na treći sprat,kad čujem lupanje nekih štikli.To je bila ona....
- - - - - - - - - -
Priča br. 3
VEŠTICE
Plašt revnosnog proleća ostaje nag nad mrtvilom lišća. U strahoti zime cvokoće imena ljudi koji su mrtvi kao
i sećanja.Sećanja su projekcija razornog vulkana stišana olujom koja je progutala ljudsku svest, njima nepotrebnu i blještavu. Trenutak istine,
kada su osećale samo "ništa" omogućio im je udah vazduha u pustinji bez zrnca peska. Pešcani sat se zagrcnuo i u toj kocki vremena koje nije proticalo
one su previjale svoje kosti i rane, one su vrištale kroz vetar bola. Kao da nikada nisu postojale, kao da nikada nisu želele da postoje.
Bile su skrivene od pogleda istorije. Istorija je odveć bila brutalna. Ona se nikada ne bi setila da obriše znojavo izmoždeno noćno čelo u previjanju more.
Vratile su se u početnu tačku žala koja ispija duše.
"Ove reči su za one koji imaju previše, ove reči treba zapisati mastilom rukopisom koji niko ne može da pročita.
Ove reči treba čitati samo kada vam je kosa umršena, a njene niti zbrčkane u pesnicu. One vas neće nikada
usrećiti, sa nima ćete tonuti u kosmičku autodestruktivnost koja nema dna. Ovom kletvom pozivam kamen smrti da osuši lica
sa tih učmalih mumijacastih duša koja pale naše gradove, barake, tvornice... Dugo traje rat, a naše čini slabe i još nas vezuju za lomače.
Vec smo prah koji hoda, ti nevernici koji veruju u jednoga boga
a ni svojih zapovesti ne mogu da se drže.
Uzvišene brade stojim pred svim ovim ženama, mi starice, kojima je dosta da nam
otimaju čeda samo zato što veruju u druge bogove. Ima nas i verujućih i neverujućih.
Vezuje nas jedino krv koja teče našim butinama."
Uhvatile su se čvrsto za ruke i zakoračile u ambis.
Tada sam poslednji put videla baku. U njenim očima nije bio prisutan strah, sigurna sam u to jer me je gledala pravo u oči iako je govorila svima.
Znala sam šta to znaci, da ja nasledujem Poslednji dah svetionika i brigu o porodici. I ne samo to.
Samo sam čvrsto držala braću da ne krenu za njom. Zbog toga su lile
njene suze. Sutradan sam došla i pogledala niz liticu, slivale su se boje ih skarletne u vizantijsko plavu i natrag.
I sada, kada imam svoju unučad, pomno slikam te nijanse.
Poslednja izmena: