Pa nisi imala svoju priču u dosta krugova, ne govorimo o tebi i tvojoj priči, nego o generalnom principu

Ja nekako kritiku i odgovor na kritiku ne shvatam kao napad i uzvraćanje.
A saće

, kad se ohladilo, da odgovorim detaljnije na kritike ove moje.
Najpre, mislila sam da ne učestvujem, ne zato što mi tema nije zanimljiva, nego zato što me je već inspirisala ranije da napišem
ovu priču i prosto mi nije na pamet padalo ništa bolje od toga.
Onda sam slučajno naletela na link na kojem se opisuje (uz sliku i video) tragedija dvadeset petoro dece na makedonskoj granici koja su se našla u klinču između svojih sunarodnika i makedonske policije, i od kojih su neka završila na bodljikavoj žici.
Hrišćanski domaćini, koji se brane od ulaska muslimanske dece na svoju teritoriju, prosto je bio paradoks koji nisam mogla da zaobiđem, budući da je Isus rekao ono "Gledajte da ne prezrete nijednoga od ovih malenih, jer vam kažem anđeli njihovi na nebesima gledaju uvek lice Oca mojega, koji je na nebesima". Zbog toga na kraju Isus pruža ruke upravo tom jednom malenom, a ne odraslima koji su (pretpostavimo, u dobroj meri) vernici koji bodljikavom žicom brane hrišćansku evropu od tih malenih.
A i ovo što je Čovek primetio:
-Sedma priča me je zainteresovala zbog tog vidjenja stradanja kroz oči vernika druge vere. I slika jednog hrišćanskog pojma i hrišćanske ličnosti kao nečeg univerzalnog.
Slika pomilovanja koje ne poznaje veru
Moje lično uverenje je da je Bogu religija sasvim irelevantna stvar, i to sam uverenje utkala i u priču.
E sad - stilski mi je prilično traljava, pisana je nabrzaka, onako, tek da nešto pošaljem na konkurs, kad je već naletelo da imam šta.
Primedba o nekonzistentnosti jezika kojim se piše stoji.
Nastojala sam da izbegnem patetiku, ali nisam sigurna koliko mi je uspelo (svakako ne sasvim).