Jošua se vukao putem kao premlaćen. Zurio je ispred sebe videći stvari koje su mu se motale unutar glave, a ne one koje su se nalazile pred njim. "Majstor Jošua. Majstor Jošua." odzvanjalo mu je pod lobanjom. Video je vlastite ogromne, maljave, oznojene ručerde kako kale čelik. "Dobri su ti klinovi, majstore", rekao je momak blagoga lica. "Bog voli dobre majstore", dodao je, još.
"Bog voli majstore. Bog voli majstore. Bog voli mastore. Klinovi. Klinovi." tutnjalo je u glavi.
Momak je imao lepo, izduženo lice i oči koje blistaju mirom. Njegov osmeh je bio iskren.
- Za vrata? - pitao ga je Jošua.
- Za sto. - odgovorio je mladić. - Stolar sam.
- Stolari prave i vrata. - primetio je, želeći da začikava.
- Ovaj put je ipak sto. - nasmejao se momak.
Njegov osmeh. O, bože, njegov osmeh zamenjen užasom kada je prvi klin udaren teškim maljem proleteo kroz ruku cepajući kožu i mišiće, lomeći kosti. Kako ikada da izbaci tu scenu iz glave? Gledao je u krv koja je liptala iz rane dok je neki vulgaran čovek iz mase oko njega uzvikivao lascivnosti očito zabavljen prizorom. Da li je njegov? Centurion je viknuo naredbu i vojnik je krenuo da ukucava sledeći klin.
Da li je taj njegov? Da li je iz njegovih ruku, od njegove snage i njegovog znoja, u njegovoj kovačnici izliven bilo koji od tih klinova koji su za krst zakovali mladića blagog lica?
Jošua se vukao putem sa Golgote kao premlaćen. Barabu su pustili a momka su prikovali klinovima. Možda njegovim.
Stropoštao se nabivši kolena u prašinu i ne misleći na to hoće li ga iko čuti, zaplakao glasno, jecajući:
"Gde je pravda? Gde je pravda!"
"Bog voli majstore. Bog voli majstore. Bog voli mastore. Klinovi. Klinovi." tutnjalo je u glavi.
Momak je imao lepo, izduženo lice i oči koje blistaju mirom. Njegov osmeh je bio iskren.
- Za vrata? - pitao ga je Jošua.
- Za sto. - odgovorio je mladić. - Stolar sam.
- Stolari prave i vrata. - primetio je, želeći da začikava.
- Ovaj put je ipak sto. - nasmejao se momak.
Njegov osmeh. O, bože, njegov osmeh zamenjen užasom kada je prvi klin udaren teškim maljem proleteo kroz ruku cepajući kožu i mišiće, lomeći kosti. Kako ikada da izbaci tu scenu iz glave? Gledao je u krv koja je liptala iz rane dok je neki vulgaran čovek iz mase oko njega uzvikivao lascivnosti očito zabavljen prizorom. Da li je njegov? Centurion je viknuo naredbu i vojnik je krenuo da ukucava sledeći klin.
Da li je taj njegov? Da li je iz njegovih ruku, od njegove snage i njegovog znoja, u njegovoj kovačnici izliven bilo koji od tih klinova koji su za krst zakovali mladića blagog lica?
Jošua se vukao putem sa Golgote kao premlaćen. Barabu su pustili a momka su prikovali klinovima. Možda njegovim.
Stropoštao se nabivši kolena u prašinu i ne misleći na to hoće li ga iko čuti, zaplakao glasno, jecajući:
"Gde je pravda? Gde je pravda!"