nedjelja, svibanj 28, 2006
Gibo tumači svoje pjesme
Prema dosadašnjim reakcijama glazbenih urednika, novi singl strelovito osvaja top liste i radijski eter, uz odobravanje Gibonnijeve brojne i vjerne publike. Gibonni ovog puta i sam progovara o pjesmama s albuma...
Slobodna Dalmacija:
Vrime je da se pomirim sa svitom
Anđeo u tebi otpjevali smo Bare, Maya Azucena - soul i hip-hop pjevačica iz New Yorka - i ja. Pjesma govori o drami žene koja nosi dijete čovjeka kojega ne voli. Bare i ja kroz tekst pjesme govorimo o žensko-muškom odnosu, dok je Maya onaj ženski glas koji joj poručuje “ne odustani, izdrži sestro” i bori se za sebe i svoje dijete...
Vrime da se pomirim sa svitom je na albumu u dvije verzije. Zbog jakog teksta, ulogu sjajnih gitarista Vlatka i Tommyja morao sam donekle reducirati i minimalizirati kako bi pjesma prodisala. Ona je, naime, izrazito osobna, odnosno govori o mojoj naravi i mome temperamentu jer, kada se s nekim posvadim i prestanem mu se javljati, uvrijeđenost traje čak i kada više ni ne pamtim razloge svađe. Zašto dvije verzije? Tommy je naprosto tako dobar gitarist da je njegova verzija, za koju je sam napisao aranžman, dala skladbi drugu dimenziju i naprosto smo je morali također uvrstiti na album.
Kad sam nasamo s njom govori o odnosu muškarca i žene, odnosno o onome trenu kada ljubav umre i kada se, ni ne sluteći, probudiš pokraj potpunog stranca. Mislim da je to jedna od mojih boljih pjesama i užasno mi puno znači... Gitaru je svirao Tommy Emmanuel, bas i kontrabas Levin, bubnjeve - i to samo metlicama - Manu Katche, klavir Matija Dedić, dok je Nikša Bratoš, po običaju, dodao tome još pet-šest svojih sitnih intervencija klavijatura i gitara.
Zavezanih očiju (evo me doma) prisjećanje je na dane kada sam se šuljao oko cvjećarnice u kojoj je tada radila moja supruga Sanja. Kako je tu bio i štekat, u susjedstvu su bili uvijek isti “likovi”, pravi anđeli čuvari naše veze. Taj stvarni događaj sam dogradio i smjestio ga na križanje nepostojećih ulica Smojine i Tome Bebića. Doduše, Smoje je u međuvremenu dobio svoju ulicu, ali, eto, htio sam iskazati počast ljudima koji su utjelovili duh moga grada, koji polako, ali sigurno, nestaje... T.B.F. su svakako, uz Bana, njegovi glavni čuvari i zato u pjesmi gostuje sjajni Mladen Badovinac.
Šta će meni moja dica reć govori da su djeca taoci u braku i moneta za potkusurivanje u složenim odnosima između dvaju partnera. Pjesma je snimljena u dvije verzije: bogatu ili “comfort” verziju koja ima, kao i auto, full dodatnu opremu jer su tu svirali Vlatko, Manu Katche, Levin... te “bistru” verziju koja je posve jednostavna nastojeći naglasiti samo tekst i melodiju...
Hodaj ima svojevrsni light-motiv u stihu “naučila si živit, ptico lijepa, od svakoga ne primit ruku pomirenja”. I u ovoj pjesmi, ali i na još dosta mjesta na albumu, želio sam sučeliti dva tipa vokala: “anđeoske” vokale i one “nebrušene” koje pjevaju ljudi koji nikada nisu u prvome planu. Želio sam dobiti dinamiku pozadinskih vokala i atmosferu, i mislim da sam uspio. Mi svijetlimo je, pak, neobičan rokerski broj s neobičnom superstar ekipom koja ju je snimila: gitaristi su Vlatko Stefanovski i Tonči Radić iz Urbanova banda, “stick-bass” svira Tony Levin, a bubnjeve Dado Marinković, pozadinske vokale su odradili Mlađi iz T.B.F.-a i klapa “Iskon”, a Hammond orgulje sjajno svira Oliver Dragojević... Zadovoljan sam ovim brojem jer sam dobio spoj retrozvuka i suvremenosti.
Tija bi te zaboravit sam prvi put čuo prije puno godina na splitskoj Rivi, pred “Bobisom”, u izvedbi nekih “slučajnih” pjevača. Oduševila me čudnim spojem Dalmacije i sevdalinke. Ništa čudno jer i otac (Ljubo Stipišić - op. Z.G.) mi je rekao da je svojataju i u dijelu Bosne i u Dalmaciji iako je podrijetlom, najvjerojatnije, iz Češke. Skladbu sam snimao s mojim susjedom Duškom Ivelićem, negdašnjim klavijaturistom Black Coffeeja i ocem Pelea, bubnjara T.B.F.-a, i - po mojemu mišljenju - uz Matiju najboljim našim klavijaturistom. Levin je svirao bas koji je, zanimljivo je, prigušio kederom za prozore, a u pjesmi su i Bregovićeve harmonije kao poseban melodijski umetak koji se sjajno priljubio uz osnovni ton pjesme. Umjesto profesionalne uigrane klape, pozadinske “klapske vokale” su, pak, otpjevali Špiro Jurić, najbolji klapski tenor i bivši član Cambija, bas iz Vokalista Salone, Zvone iz Iskona te Teo Brajčić, moj stalni partner za back-vokale.
Sebi dovoljna je već znana kao singl, ali na albumu se nalaze dvije verzije: jedna raskošna, a druga - na samome kraju, u novom lepršavom remiksu Cokija (Muratovića) iz Jinxa. Kad je izišla kao singl, shvatio sam da je jedan od “problema” koji se pojavio na albumu - višak informacija. Imali smo naprosto previše odsviranih sjajnih dionica, previše dobrih informacija. Konkretno i slide gitaru, akustičnu i električnu gitaru, klavijature, usnu haremoniku, sopran saksofon... pa se na kraju valjalo nečega odreći, nešto odbaciti, pročistiti temu. To mi je najteže, jer ja sam muzički gurman, možda sam i “proždrljiv” jer mi je teško odbaciti neki sjajno odsviran dio.
Oslobodi me (ako znaš o čemu govorim) moja je “najklasičnija” pjesma. Želio sam da Bregović tu ubaci neki svoj gitarski sitni vez, no kad je on čuo Vlatka kako svira, kazao je da ne treba dodavati ama baš ništa.
Bez imena (The End) je posljednja i “skrivena” pjesma... kao neka moja, možda, posveta Zeppelinima.
