Pitam se non stop, gde si, šta si, ko si, pa što te nema

ali nema vajde
Upoznam nekog i kockice se poklope, sve lepo bajno i sjajno i to traje i onda
skapiram nije to to, moram dalje

i tako vreme prolazi u traganju za
nekim idealima koji čini mi se ne postoje u stvari...sve je tako jednostavno,
obično i prosečno, kad ćemo shvatiti i spustiti se na zemlju, ne očekivati
nerealno, ne živeti u mašti i iluziji..nekada je ona ostvariva, možda za one
jače i aktivnije, agresivnije ličnosti, nemam pojma, kod mene je to zaista
ispod očekivanja koja sam imala ranije. Tako postajem svesna svoje
nesavršenosti (vrline poznajem odavno

) i možda napokon otkrijem
nekog primerenog meni.