Balkan u doba Rimskog carstva (oko 117. godine n. e.)
Ova mapa prikazuje svet u vreme cara Trajana, kada je Rimsko carstvo bilo na svom vrhuncu. Na prostoru današnjeg Balkana tada
nisu postojale moderne države, niti narodi u današnjem smislu (Srbi, Hrvati, Albanci, Bugari, itd.). Ceo region bio je podeljen na rimske provincije.
Na području današnjeg Balkana nalazile su se:
- Dalmatia – obuhvatala je delove današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.
- Pannonia – današnja severna Hrvatska, Vojvodina i zapadna Mađarska.
- Moesia – prostirala se preko centralne i južne Srbije, delova Bugarske i severne Makedonije.
- Dacia – današnja Rumunija (severno od Dunava).
- Thracia (Trakija) – današnja Bugarska i delovi Grčke.
- Macedonia – južni deo Balkana, današnja Makedonija i deo Grčke.

U to vreme
nema Srba, Hrvata ni Albanaca – svi ti narodi su se pojavili mnogo kasnije, tek
nekoliko vekova posle propasti Rimskog carstva, tokom perioda seoba naroda (6–9. vek).
Dakle, tvrdnje da je
Srbija „najstarija država“ ili da su „Srbi najstariji narod“ nemaju istorijsku osnovu — tada
nije postojala nijedna nacionalna država na Balkanu. Ljudi su bili deo rimskih provincija, govorili latinski ili grčki, i pripadali potpuno drugačijem kulturnom svetu.
Što se tiče
Kosova, ono u to vreme takođe
nije postojalo kao posebna oblast – taj prostor bio je samo deo rimske provincije
Moesia. Tek mnogo vekova kasnije, u srednjem veku, kada su se slovenski narodi naselili na Balkan, formira se
srpska država.
Istorijska perspektiva: iluzija „vlasništva“ nad zemljom.
Ako pogledamo ovu kartu Rimskog carstva iz 2. veka nove ere, jasno je da tada
nije postojala ni Srbija, ni Albanija, ni Kosovo, pa ni Balkan kao pojam. To su bile rimske provincije — teritorije pod upravom carstva, bez nacionalnog identiteta u današnjem smislu.
Narodi koji danas žive na Balkanu pojavili su se
mnogo vekova kasnije, posle propasti Rimskog carstva i velikih seoba naroda. To znači da
nikakva „državna“ ili „nacionalna“ prava iz tog doba ne postoje — jer tada niko od današnjih naroda uopšte nije postojao.
Zato, iz istorijske i šire civilizacijske perspektive,
borba za „čije je Kosovo“ je više
borba za ideju, simbol i identitet, nego za nešto što ima stvarno, drevno utemeljenje.
Sve te granice, države i imena su
naknadne konstrukcije — ljudski dogovori i
iluzije koje se menjaju kroz vekove.
Kada se pogleda iz ptičje perspektive istorije, jasno je:
zemlja je uvek bila ista, samo su se ljudi menjali, nazivi menjali, a iluzije trajale.