Postojala je velika potražnja za Igrom prestola na filmskom platnu; dobili smo to što je najviše moguće - za šta postoji potražnja i Martinova lična dozvola. Primjer sa Hodajućim mrtvacima možda i nije toliko dobar, zbog toga što se serija odvija na
mikro nivou; u slučaju <Planetosa>, nije moguće uzeti jednostavno neke druge likove, sem ako se ne odluči da je cijela serija jedna minijaturnija drama sa malo akcije koja se odvija recimo (čitava!) u jednom od zamaka na Zidu, ili tako nešto slično. A to jednostavno nije
Game of Thrones, nego nešto sasvim drugačije.
Vrlo je sporno reći
da se pravi kako treba. Šta znači
kako treba? Zbog čega bi slijepi
copy-paste trebalo da bude, nužno, definisan 'kako valja'? Ja ne želim da čujem jednu
potpuno drugačiju priču, već istu ali ispričanu malo drugačije (kao recimo da zamislimo dva izvora, koji su, prirodno, kontradiktorni).
Koji je pravi kvalitet u
rimejkovima? Pa onaj u originalnosti; kojom prilikom dolazi do jednog
novog pričanja, a ne slijepog prepisivanja, osavremenjujući samo staru priču zahvaljujući tehnološkim inovacijama; uzmimo recimo Karpenterovu
Stvar, koja je postala kultni klasik za koji većina ljudi ni ne zna da je to rimejk originalnog filma iz 1951. godine; s druge strane bacimo pogled na najnoviji film [rimejk, a zapravo
nastavak], iz 2011.

. Najnoviji film taj je najbolji ukazatelj da
pravljenje filma 'kako treba' (osim što su uzeli sve od Karpenterovog filma, nisu željeli da bude direktni film pa su čak na samom kraju pred snimanje promijenili i pretvorili ga
u nastavak, smještajući ga u isti univerzum) nije nikakav nužni garant, pa se
a priori ne može smatrati ni nikakvim plusem.
Ovdje su se nekada vodile i žustre rasprave oko Tolkinovih knjiga. Izmjene koje je Džekson napravio koje su
loše, ili ne baš pretjerano dobre, nisu to
zbog toga što je drugačije, već zbog svoje vrednosti u samom filmu. Mnogi su, recimo, plakali za nedostatkom Toma Bombadila? Moje je mišljenje
hvala bogu što je izostavljen, jer taj segment kao takav pripada samo knjizi i samo bi ometao film; nijedna filmska adaptacija ne bi trebalo da ima Bombadila. Da li je upotreba duhova u bitki za Minas Tirit kontroverzna zato što predstavlja drastičnu promjenu u odnosu na izvorni materijal? Naravno da ne! Problematična je zbog toga što borbi Ljudi daje jednu drugačiju vrednost; Neprijatelju daje nepobedivo lice, barem bez
magične asistencije, kvareći u određenom smislu poentu koju Gandalf donosi tokom cijele trilogije (kao određeni
tutor čovječanstva). Prilično je jasno da je to što je bilo učinjeno, urađeno radi holivudske pompeznosti.
Da se vratim malo na temu, problem je glavni to što se prilikom translacije različitih oblika pripovjedanja
jednostavno ne može na isti način priča ispričati (tvrdnja da se
mora držati kanona je apsurdni argument; tretira izvorni materijal kao nekakvi dogmatski predmet obožavanja, Sveto pismo, oslobođeno zdravog razuma). Vidim da se pokrenula priča oko maloga Rida...osnovni je problem što (TV serija) Igra prestola za sada već ima
previše likova sa kojima operiše; neke definitivno mora da gurne u smrt, a u budućnosti možda da ne donosi nove. Neki treba da budu u potpunosti izbačeni, a drugi spojeni. Recimo, klinci Ridovih su mogli u seriji da budu
jedna te ista osoba. No mislim da bi u tom slučaju došlo do jednog malo drugačijeg konteksta, jer bi onda taj lik morao
potpuno sam ići, i bio
oba u isto vrijeme (i dobar lovac, i slabić koji koristi mentalne kapacitete).
Njenom pojavom, obesmišljena je uloga Oše, koja je otposlata da pazi na Rikona. S druge strane, u 'družini' Branovim otkrićem moći obesmišljena je i
njegova uloga, a najlogičnije izbacivanje iz serije bila bi (i jeste)
smrt (mogao je jednostavno eventualno 'privremeno nestati' dok se prostor ne stvori uklanjanjem nekih drugih likova, ali mislim da je ovo bolje rješenje). Iako na tren izgleda kao da je lik, koji je inače bio dosta zanimljiv (svakako po mom mišljenju više od sestre mu), imao jedino ulogu da prebaci Brana preko Zida, ostaje nam kao vrlo važni podsjetnik
da su likovi uvijek u životnoj opasnosti i da se na opasnom putu - umire (ako mogu da naglasim, nervira me strašno što je Džon i dalje živ


). Svačija
smrtnost jeste upravo jedna od glavnih prednosti Martinovog serijala u odnosu na ostale priče, a iskreno mislim (iako se ne mogu pohvaliti da imam izuzetno ogromno iskustvo; samo sam pročitao pojedine knjige, igrao kompjuterske igrice i gledao filmove i serije) da je ovo
prvi put da vidimo realnu epsku fantaziju (od Luisove
Narnije do današnjega dana). I to je razlog zbog čega gledamo prevod Martinovog svijeta na TV, a
ne 'Točka vremena', koji će uvijek ostati inferiornije štivo...