Svi koji su Mazuljka upoznali rekli su da je jako pametna, a mi koji smo sa njom svakodnevno već 12 godina svedoci smo da je to zaista tako. Njen fazon je u tome što sve posmatra i oponaša. Tako je i danas. Spava samo kada mi nismo kući ili smo u dnevnoj sobi i gledamo TV, razgovaramo ili smo za računarom, znači na oku smo joj. Ako ja ustanem od računara i podjem negde, ona mi je za petama. Od nje vide i ostali dvoje, pa i oni stanu u kolonu. To dovodi do toga da su naši psi mrtvi umorni ako sam ja kući. Siroti spavkaju samo kada je mama na poslu hahahaaha. Zato vikendom, padoše s nogu i jedva dočekaju da popodne kažem "idem da spavam" jer to znači da mogu i oni da odmore umorne im dušice. Znači, Mazuljak nije pas koji spava u jednom kraju dvorišta a gazda joj je u drugom kraju. Ona je uvek pored mene bez obzira šta ja radim, normalno, ukoliko joj ne kažem da ne može sa mnom.
Bretonac nije pas koji ide uz nogu kao na primer nemački ovčar ili šarplaninac. Oni su hiperaktivni, živahni ,nadasve znatiželjni i izuzetno brzi. Jako su privrženi gazdi i druželjubivi a u šetnji su uvek ispred gazde. Mužjaci su, kao i u većini slučajeva kod životinja (hm.....pa i šire), nešto tvrdoglaviji od ženki, ali daleko od toga da se ne mogu karakterno savladati i naučiti pristojnosti i normalnom ponašanju.
Zato što nije bilo moguće voditi Mazu na povodcu, a nije bilo ni normalno, naučila je da ide na kaišu uz nogu ali samo kratko vreme (prelazak ulice, čekanje). Svo ostalo vreme je bila puštena i jako lepo je slušala. Zatim smo to usavršavale pa je i ulicu prelazila bez povodca ali uz nogu. Idemo trotoarom, šetamo, ona je ispred mene, njuška i s vremena na vreme podigne glavu da vidi gde sam ja. Kada nailazimo na ulicu samo kažem "Mazo čekaj" i ona stane kraj ivičnjaka i čeka da stignem. Kada pridjem kažem "Pored" i lupim se rukom o levu butinu i moj Mazuljak pridje mojoj levoj nozi. Zatim ide komanda "Idemo" ako nema vozila ili "Čekaj" dok bude bezbedno za prelazak ili se upali zeleno na semaforu.Dok prelazimo ulicu ona je zalepljena za moju levu nogu , prati brzinu mog koraka i sve vreme gleda u mene,. Kada predjemo ulicu samo rukom dam znak da ide i ona jurne kao da je bila vezana satima. Takvi su bretonci, neme sredine, polako ne postoji.Sve smo to naučile jako dobro, tako da su i Maca i deca sa njom mogli da sigurno prelaze sve ulice. Bez povodca su prelazili i ulice sa šest traka i tramvajskim šinama pride. Baš lepo sluša, duša moja.
Nije ni bežala, ni jela napolju sve i svašta, nije se tukla sa drugim psima, nije istrčavala pred automobile, nije lajala na ljude i nije jurila mačke dok je komšijski pas nije tome naučio.
Kada je imala šest- sedam meseci, cela porodica je rešila da krene sa ćerom na plivanje negde oko 18 časova. Već je bila kasna jesen pa je u to vreme mrak rano padao. Dok ona pliva, Maca i sin bi igrali fudbal na obližnjem terenu a ja bi se šetala sa Mazom. Ali naše pseto je stalno otimalo loptu tako da nisu smeli ni da šutnu da je ne bi udarili a i kada bi uspeli da je šutnu ona je loptu presretala pre nego što bi se dokotrljala do onog drugog. Onda je mom mužu bilo dosta takvog fudbala, pa je posle mnogo opomena na koje se Maza nije obazirala, zveknuo malko po nosu i naredio da sedne i da se ne pomera. Bezobraznica je sela ispred mojih nogu sa spuštenim ušima i samo okretala glavu levo pa desno kako je lopta prelazila od jednog do drugog. Nije smela da pridje lopti a kamoli da im je ukrade. To je bio kraj Mazine fudbalske karijere. Za vek vekova je zapamtila da ne sme da otima loptu nikome. Pametnica. Da ne pričam o neprijatnim situacijama kada je šetaš, a ona, čuje li samo udranje lopte o beton ispred neke zgrade, juriš na tu loptu. Posle Macinog tretmana, odustala je od tih aktivnosti i zadovoljila se svojom teniskom lopticom..I dok su se njih dvojica fudbalisali nas dve smo otišle da se šetamo. To je bio problem jer Maza nikada nije dozvoljavala da se rastajemo ako smo negde zajedno krenuli. Ako nas je krenulo troje od kuće troje je moralo sve vreme da bude na okupu i da sve svi u kompletu vratimo kući. Svako odvajanje od grupe u toku šetnje je kod nje izazivalo negodovanje, lajanje, skičanje i uporno se trudila da nas održi na okupu. Valjda zato što je po prvi put dobila od Mace batine krenula je bez problema sa mnom u šetnju dok su njih dvojica ostali na terenu. Jednog momenta je u onom mraku nisam videla. Pretpostavila sam da je u žbunju ali kada nije dolazila na moje pozive, bogami uplašila sam se. Potražih je unaokolo, ali nje nigde nema. Dotrčala sam do njih dvojice da ih pozovem u pomoć, i vratila se na mesto gde me je ona ostavila, kad nailazi jedna devojka i pita da li tražimo malo belo kerče i da je videla malo niže niz put. Moja blentavica se izgubila i kada smo je našli ona se sirota toliko tresla od straha i sreće što nas vidi da sam mislila da će je strefiti srce. Još jednom se izgubila kada je bila napolju sa Macom, ali je tada već imala oko godinu ipo dana, pa se njuškajući okolo dok je on razgovarao sa komšijama udaljila od njega. Onda je on video da je nema, pa umesto da ostane tu i da je čeka, on se uputio da je traži. Ona se vratila i videla da ga nema pa je i ona krenula da traži njega. I tako su se oni medjusobno tražili oko zgrada, sve vrteći se u krug, sve dok Maza nije stala tu gde je Macu ostavila. Zatim je on završavajući svoj krug oko zgrada napokon došao do Maze koja se tresla od straha, a bogami i moj muž se baš uplašio da je ne zgaze kola ili da je neko ne odvede pošto je ona bila neverovatno pitoma i u tom strahu bi prišla svakome ko je blago pogleda. Jedina olakšavajuća okolnost je bila ta što su Mazuljka svi znali u blokovim, ali mnogi su pitali da im kera damo da je vode u lov, ili da im je prodamo, ili da zamenimo pse na neko vreme, što mi normalno nismo prihvatili. Ali sve se dobro završilo i Maza nikada više nije pobegla. Strogo je vodila računa da ode samo onoliko daleko da može da nas vidi.
