- Poruka
- 72.849
Nisam znao za seriju. Znaš li kako se zove?
-
- Popularno:
- Srđan Valjarević - stihovi, pesme...
- Ljubav prema nekom ko nas nikada nije...
- Žene više vole blokadere! 😲
- Zasto ne dolaze Putin i Xi na paradu?
- Šta znači biti arogantan?
- INVAZIJA NA VENECUELU JE SPREMNA, KREĆU...
- Vojska je uz studente!
- Jeste li za nabavku francuskih ili...
- Велика војна парада “Снага јединства” у...
- Vučić kritikovao premijera Macuta:...
Filip K. Dik
- Začetnik teme Waters235
- Datum pokretanja
- Poruka
- 394.850
isto kao i knjiga- Čovek u visokom dvorcu
- Poruka
- 72.849
Novinski članak o filmovima rađenim po knjigama mister Dika...
HOLLYWOODSKI PROLAZNIK
„Morali biste me ubiti, staviti u sjedište mog automobila i naslikati mi osmijeh na licu da biste me samo doveli u blizinu Hollywooda”, rekao je u rujnu 1980. godine u jednom razgovoru Philip K. Dick, umjereni ekscentrik i vjerovatno mrzovoljni tip, čovjek koji je i danas, 20 godina nakon smrti, i te kako poznato ime u tom istom mjestu i koji je najsigurnije prihode pred kraj života imao upravo iz tog predgrađa Los Angelesa o kojem je imao tako loše mišljenje.
Philip Kindred Dick je rođen u Chicagu 16. prosinca 1928. godine zajedno sa sestrom blizankom Jane. Sestra je, nažalost, umrla osam tjedana kasnije od alergije na majčino mlijeko. Dickovi roditelji su se razveli tijekom njegovog djetinjstva i on se odselio s majkom u Berkeley u Californiji, gdje je uglavnom i proživio cijeli život.
Prvu priču, “Roog”, Dick uspijeva prodati i objaviti 1952. godine, a tri godine kasnije objavljen je i njegov prvi roman “Solar Lotery”. Tijekom pedesetih i šezdesetih napisao je zadivljujuće mnogo materijala, gotovo 100 kratkih priča i dvadesetak romana, među kojima su najpoznatiji “Do Androids Dream of Electric Sheep?”, “Time Out of Joint”, “The Three Stigmata of Palmer Eldritch” i nagrađeni “The Man in the High Castle”.
Pet brakova, kronični nedostatak novca i eksperimenti s drogama obilježili su vrlo kaotičan privatni život Dicka, posebno početkom sedamdesetih. Iako je on sam kasnije tvrdio da su ti eksperimenti preuveličavani od kolega sklonih senzacijama i skandalima, takav život definitivno je ostavio traga.
Nakon nekoliko godina pauze, literaturi se vraća 1974. godine nagrađenim romanom “Flow My Tears, the Policeman Said”. Možda je još značajnija činjenica da tijekom te iste godine Dick doživljava religiozno iskustvo koje mu mijenja cijeli život. Od tada pa do kraja života on je proganjan onime što je sam nazivao posjetom Boga osobno, ili u najmanju ruku bića nalik božanskom. Ostatak života piše žurnale u slavu tog navodnog susreta, interpretirajući ga različito. Jednom bi mislio kako je to bilo božansko otkrivenje, drugi put znak početka šizofrenije. I njegovi posljednji romani na isti način bave se bićem koje je “vidio”, posebno “Valis” u kojem je naslovni lik vanzemaljska mašina nalik Bogu, a koja ostvaruje kontakt s beznadežnim šizofreničarom, vjerojatnim narkomanskim ovisnikom i zbrčkanim piscem znanstvene fantastike – Philipom K. Dickom.
Manipulator stvarnošću
Usprkos romanima koji su dobivali nagrade i gotovo univerzalnim prihvaćanjem među ljubiteljima znanstvene fantastike, Dick nikada nije bio financijski uspješan pisac. Uglavnom je radio za izdavače koji su malo plaćali i izgleda kako nikada nije dobio nikakve honorare za svoje romane nakon što je dobio avans, bez obzira koliko primjeraka prodao. Jedan od vjerojatnih razloga njegove velike produkcije jeste upravo činjenica da su mu ti avansi bili potrebni da bi uopće sastavio kraj s krajem. Međutim, pred kraj života dosegao je izvjesnu financijsku stabilnost, djelimično i zbog novca koji je dobio od producenata Istrebljivača.
Nedugo poslije premijere tog filma, Dick umire od srčanog udara, 2. ožujka 1982. u Californiji, u 53. godini života. Posthumno je izdato nekoliko njegovih dotada neobjavljenih romana.
„Osnovno oruđe za manipulaciju stvarnošću je manipulacija riječima. Ako kontrolirate značenje riječi, možete kontrolirati i ljude koji ih koriste.”, rekao je jednom prilikom Dick. Manipulacija stvarnošću, razlika između onog što se događa i onoga što njegovi junaci misle da se događa jest osnova Dickove literalne filozofije, a time i osnova filmova koji su rađeni po njegovim pričama. “Kako osoba ikada sa sigurnošću može biti sigurna tko je ona”, centralno je pitanje Dickovog opusa, navodi Matthew Leyland u “Sight & Soundu”, i ono je prisutno u svim filmovima po njegovim djelima.
I zaista, što je stvarnost i tko je uopće John Anderton (Cruise) iz Manjinskog izvještaja, borac protiv još neučinjenog kriminala, a kod kuće narkoman i kukavica zaključan u prošlost obilježenu nikada riješenom otmicom njegovog sina? U slučaju Douga Quaida (Arnold Schwarzenegger) u Potpunom opozivu ili Spencea Oldhama (Gary Sinise) u Uljezu – drugog filma snimljenog po Dickovoj priči u 2002. – stvar je još radikalnija jer oni i doslovno nisu oni.
Depresivna budućnost
Najvažniji i najbolji filmovi po Dickovim pričama i romanima su Istrebljivač Ridleya Scotta, Totalni opoziv Paula Verhoevena i Spielbergov Manjinski izvještaj, a poslije njih dolaze Screamers Christiana Duguaya i Uljez Garyja Fledera. Televizijske serije, te mali nezavisni filmovi Confessions of a Crap Artist Jeromea Boivina i Drug-Taking and the Arts Storma Thorgersona nisu ono po čemu široka filmska publika pamti Dicka.
Spomenuti filmovi su najbolji ne zato što su Dickovi predlošci bili bolji ili gori, nego zato što su najprije scenaristi bolje uradili svoj posao, a zatim i što su se ti scenariji bolje uklopili u opuse i individualne vizije redatelja koji su stajali iza pojedinih filmova. Konkretno, Scott i Verhoeven spadaju među najvažnije filmske kreatore u Hollywoodu u posljednjih 20 godina, ljude koji su u žanru znali ostaviti osobni pečat.
Što se tiče Spielberga, on je s godinama izgubio bilo kakvu potrebu da bilo što dokazuje, promijenio je kurs, zaboravio na infantilca u sebi i njegovi filmovi su postali tmurni i pesimistični, što ranije nikada nisu bili. A činjenica da Spielberg danas mnogo više nalikuje Kapetanu Kuki, nego Petru Panu ne samo što može puno značiti njemu samom, nego i gledateljima koji su željeli u njemu vidjeti i nešto drugo do najkomercijalnijeg redatelja svih vremena.
U slučaju Screamersa i Uljeza riječ je i o slabijim scenarijima i redateljima manjeg formata, pa su i rezultati utoliko slabiji, iako i dalje sasvim korektni i mjestimično atraktivni.
Osnovna zanimljivost Screamersa je ta što je njegova vizija budućnosti tako depresivna i mračna da „naš sadašnji kaos nalikuje na utopiju“, kako je to, s pravom, napisao Roger
Ebert. U godini 2078. planet Sirius 6B je izvor supstancije koja rješava energetske probleme Zemlje. Problem je što je ta tvar radioaktivna i što truje i ubija rudare. S druge strane, na Zemljigodinama vlada stanje hladnog rata, a na Siriusu pravi rat između rudara i rudarskih kompanija.
HOLLYWOODSKI PROLAZNIK
„Morali biste me ubiti, staviti u sjedište mog automobila i naslikati mi osmijeh na licu da biste me samo doveli u blizinu Hollywooda”, rekao je u rujnu 1980. godine u jednom razgovoru Philip K. Dick, umjereni ekscentrik i vjerovatno mrzovoljni tip, čovjek koji je i danas, 20 godina nakon smrti, i te kako poznato ime u tom istom mjestu i koji je najsigurnije prihode pred kraj života imao upravo iz tog predgrađa Los Angelesa o kojem je imao tako loše mišljenje.
Philip Kindred Dick je rođen u Chicagu 16. prosinca 1928. godine zajedno sa sestrom blizankom Jane. Sestra je, nažalost, umrla osam tjedana kasnije od alergije na majčino mlijeko. Dickovi roditelji su se razveli tijekom njegovog djetinjstva i on se odselio s majkom u Berkeley u Californiji, gdje je uglavnom i proživio cijeli život.
Prvu priču, “Roog”, Dick uspijeva prodati i objaviti 1952. godine, a tri godine kasnije objavljen je i njegov prvi roman “Solar Lotery”. Tijekom pedesetih i šezdesetih napisao je zadivljujuće mnogo materijala, gotovo 100 kratkih priča i dvadesetak romana, među kojima su najpoznatiji “Do Androids Dream of Electric Sheep?”, “Time Out of Joint”, “The Three Stigmata of Palmer Eldritch” i nagrađeni “The Man in the High Castle”.
Pet brakova, kronični nedostatak novca i eksperimenti s drogama obilježili su vrlo kaotičan privatni život Dicka, posebno početkom sedamdesetih. Iako je on sam kasnije tvrdio da su ti eksperimenti preuveličavani od kolega sklonih senzacijama i skandalima, takav život definitivno je ostavio traga.
Nakon nekoliko godina pauze, literaturi se vraća 1974. godine nagrađenim romanom “Flow My Tears, the Policeman Said”. Možda je još značajnija činjenica da tijekom te iste godine Dick doživljava religiozno iskustvo koje mu mijenja cijeli život. Od tada pa do kraja života on je proganjan onime što je sam nazivao posjetom Boga osobno, ili u najmanju ruku bića nalik božanskom. Ostatak života piše žurnale u slavu tog navodnog susreta, interpretirajući ga različito. Jednom bi mislio kako je to bilo božansko otkrivenje, drugi put znak početka šizofrenije. I njegovi posljednji romani na isti način bave se bićem koje je “vidio”, posebno “Valis” u kojem je naslovni lik vanzemaljska mašina nalik Bogu, a koja ostvaruje kontakt s beznadežnim šizofreničarom, vjerojatnim narkomanskim ovisnikom i zbrčkanim piscem znanstvene fantastike – Philipom K. Dickom.
Manipulator stvarnošću
Usprkos romanima koji su dobivali nagrade i gotovo univerzalnim prihvaćanjem među ljubiteljima znanstvene fantastike, Dick nikada nije bio financijski uspješan pisac. Uglavnom je radio za izdavače koji su malo plaćali i izgleda kako nikada nije dobio nikakve honorare za svoje romane nakon što je dobio avans, bez obzira koliko primjeraka prodao. Jedan od vjerojatnih razloga njegove velike produkcije jeste upravo činjenica da su mu ti avansi bili potrebni da bi uopće sastavio kraj s krajem. Međutim, pred kraj života dosegao je izvjesnu financijsku stabilnost, djelimično i zbog novca koji je dobio od producenata Istrebljivača.
Nedugo poslije premijere tog filma, Dick umire od srčanog udara, 2. ožujka 1982. u Californiji, u 53. godini života. Posthumno je izdato nekoliko njegovih dotada neobjavljenih romana.
„Osnovno oruđe za manipulaciju stvarnošću je manipulacija riječima. Ako kontrolirate značenje riječi, možete kontrolirati i ljude koji ih koriste.”, rekao je jednom prilikom Dick. Manipulacija stvarnošću, razlika između onog što se događa i onoga što njegovi junaci misle da se događa jest osnova Dickove literalne filozofije, a time i osnova filmova koji su rađeni po njegovim pričama. “Kako osoba ikada sa sigurnošću može biti sigurna tko je ona”, centralno je pitanje Dickovog opusa, navodi Matthew Leyland u “Sight & Soundu”, i ono je prisutno u svim filmovima po njegovim djelima.
I zaista, što je stvarnost i tko je uopće John Anderton (Cruise) iz Manjinskog izvještaja, borac protiv još neučinjenog kriminala, a kod kuće narkoman i kukavica zaključan u prošlost obilježenu nikada riješenom otmicom njegovog sina? U slučaju Douga Quaida (Arnold Schwarzenegger) u Potpunom opozivu ili Spencea Oldhama (Gary Sinise) u Uljezu – drugog filma snimljenog po Dickovoj priči u 2002. – stvar je još radikalnija jer oni i doslovno nisu oni.
Depresivna budućnost
Najvažniji i najbolji filmovi po Dickovim pričama i romanima su Istrebljivač Ridleya Scotta, Totalni opoziv Paula Verhoevena i Spielbergov Manjinski izvještaj, a poslije njih dolaze Screamers Christiana Duguaya i Uljez Garyja Fledera. Televizijske serije, te mali nezavisni filmovi Confessions of a Crap Artist Jeromea Boivina i Drug-Taking and the Arts Storma Thorgersona nisu ono po čemu široka filmska publika pamti Dicka.
Spomenuti filmovi su najbolji ne zato što su Dickovi predlošci bili bolji ili gori, nego zato što su najprije scenaristi bolje uradili svoj posao, a zatim i što su se ti scenariji bolje uklopili u opuse i individualne vizije redatelja koji su stajali iza pojedinih filmova. Konkretno, Scott i Verhoeven spadaju među najvažnije filmske kreatore u Hollywoodu u posljednjih 20 godina, ljude koji su u žanru znali ostaviti osobni pečat.
Što se tiče Spielberga, on je s godinama izgubio bilo kakvu potrebu da bilo što dokazuje, promijenio je kurs, zaboravio na infantilca u sebi i njegovi filmovi su postali tmurni i pesimistični, što ranije nikada nisu bili. A činjenica da Spielberg danas mnogo više nalikuje Kapetanu Kuki, nego Petru Panu ne samo što može puno značiti njemu samom, nego i gledateljima koji su željeli u njemu vidjeti i nešto drugo do najkomercijalnijeg redatelja svih vremena.
U slučaju Screamersa i Uljeza riječ je i o slabijim scenarijima i redateljima manjeg formata, pa su i rezultati utoliko slabiji, iako i dalje sasvim korektni i mjestimično atraktivni.
Osnovna zanimljivost Screamersa je ta što je njegova vizija budućnosti tako depresivna i mračna da „naš sadašnji kaos nalikuje na utopiju“, kako je to, s pravom, napisao Roger
Ebert. U godini 2078. planet Sirius 6B je izvor supstancije koja rješava energetske probleme Zemlje. Problem je što je ta tvar radioaktivna i što truje i ubija rudare. S druge strane, na Zemljigodinama vlada stanje hladnog rata, a na Siriusu pravi rat između rudara i rudarskih kompanija.
- Poruka
- 72.849
Ružičaste cigarete
U filmu u kojem se vide nedostaci niskog budžeta, Peter Weller igra predvodnika jedne grupe rudara koja usred rata na Siriusu dobija poruku mira sa suprotne strane. Konačno, screamersi iz naslova su mali gadni automati (puni naziv im je Autonomous Mobile Swords), oružje koje koriste rudari. Screamersi, koje kontroliraju kompjuteri i koji su naoružani oštrim pilama, uglavnom se kriju ispod površine pijeska i iskasape svakog uljeza koji se neoprezno približi staništu rudara.
Film ima vrlo zabavnih momenata kao što je onaj u kojem rudari zbog velikog povećanja radijacije puše specijalne ružičaste antiradijacijske cigarete. Pri tome više sliči Scottovom Alienu (1979.) sa svojim postindustrijskim bespućem, podzemnim prolazima i štakorima, nego na originalnu Dickovu priču. Razlog je razumljiv: scenarist Dan O’Bannon je radio na oba filma!
Radnja se u uljezu događa godinu dana kasnije, 2079. Zemlja je u ratu sa sa snagama Alpha Centaurija I više od desetljeća. Vladin znanstvenik Spence Olham radi na oružju koje bi moglo okrenuti tijek rata, međutim, major Hathaway (Vincent D’Onofrio) iz Državne agencije za sigurnost sumnja da je Olham replikant poslan od alienskih snaga da ubije visoko rangiranog političara.
I on snimljen u okviru malog budžeta, što je Fleder, poznatiji po vizualnoj, nego narativnoj senzibilnosti, krio velikom upotrebom kolor filtera (direktor fotografije je Robert Elswit), Uljez Poput Screamersa ima krajnje zanimljive implikacije o politici, isto koliko i o znanstvenoj fantastici ili budućnosti ljudsje zajednice. Osjetljivost Amerikanaca na prijetnje iz svijeta i posljedični izolacionizam nakon 11. rujna 2001. godine, ovdje je i nehotice (film je završen prije tog datuma) vrlo precizno pogođen: Uljez je, primjerice, prošaran velikim posterima na kojima piše „Pobjeda po svaku cijenu” i slično, što zaista sliči na sadašnjost.
Problem je što je film pomalo umjetno produžen na 95 minuta trajanja, a originalno je zamišljen tek kao dio The Light Years Trilogy koju je najprije podržavao, a zatim od nje odustao Miramax. Pune ruke posla imala su četiri scenarista, najprije Scott Rosenberg koji je adaptirao Dickovu kratku priču, a zatim i Caroline Case, Ehren Kruger i David Thowy.
Muke, nasilje i zločini
U Istrebljivaču smo ponovo na zemlji, ali smo se vratili u prošlost. Godina je 2019., mjesto radnje Los Angeles. Taj grad je prljavi megalopolis u kojem nema sunca, ali ima automobila koji lete i lebde isto onako lako kao što idu po tlu, i replikanata koji su
savršeniji od ljudi. Rick Deckard (Harrison Ford) je neka vrsta anakronog detektiva čiji psihološki profil kao da potječe iz romana Chandlera i Hammetta, što je takođe direktno preuzeto od Dicka koji je imao stil sličan njima.
Dickov roman “Do Androids Dream of Electric Sheep?” i scenarij Hamptona Fanchera i Davida Webba Peoplesa zasnovanog na njemu, omogućili su Scottu da nastavi svoje kretanje kroz žanrove započeto s prva dva filma (Dvoboj do istrebljenja, Alien), te da nastavi kombinirati različite žanrove koji naoko nemaju mnogo dodirnih tačaka. U Istrebljivaču je pomiješao znanstvenu fantastiku, „crni film” i detektivsku literaturu, te postigao vrlo zanimljiv i dobar rezultat.
Redatelj koji je počeo režirajući televizijske reklame i koji vrlo veliku važnost polaže na vizualno, Scott je u predlošku i za to našao više nego dovoljno materijala. Različite nijanse noći, svjetlucanje neona, televizijskih ekrana i različitih transportnih sredstava i mašina, osnova su vizualne atraktivnosti Istrebljivača. Međutim, Scott se ne iscrpljuje samo u tome jer su artificijalne futurističke vizije u njemu, baš kao i u Alienu, odličan okvir za njihove vrlo čvrste i dobre priče. Konačno, u egzotičnim mjestima iz Scottovih filmova uvijek su bivstvovali i stranci: u Alienu je to vanzemaljac, pravi stranac, u Legendi (1985.) bića iz mašte i sam Gospodar tame osobno, u Crnoj kiši (1989.) Japanci, u Padu crnog jastreba (2001.) Somalijci. U Istrebljivaču su to replikanti, pouzdano najzanimljiviji stranci u njegovom opusu, uz samog Aliena osobno.
Zbilja ili san
Naredni film, Totalni opoziv, opet pravi malo skok u budućnost, u 2084. godinu. Na Zemlji i Marsu takozvani napredak civilizacije nije donio dobrobit čovječanstvu, nego naprotiv, samo muke, nasilje i zločine. Kao nekada plemićka kasta, sada je tu svemoćna Agencija. „Ne trebaš mi da misliš, već da radiš ono što ti kažem”, zaurla Cohaagen (Ronny Cox), šef Agencije, na Richtera (Michael Ironside), kada mu ovaj skoro upropasti, mora se priznati, vrlo vješt plan uništenja revolucionarnog pokreta mutanata na Marsu. I iako je Richter njegov povjerljiv čovjek, daleko sposobniji od ostalih Agencijinih ubojica, Cohaagenu zaista treba ono što traži: slijepu poslušnost. Sve ostalo je višak i – rizik.
I ovdje je Dickova kratka priča “We Can Remember It For You Wholesale”, po kojoj su filmsku priču napisali Ronald Shusett, O’Bannon i Jon Povill, a scenarij prva dvojica i Gary Goldman, poslužila redatelju da se, ostajući dosljedan Dickovom viđenju svijeta, bavi onim što njega zanima. To su u Verhoevenovom slučaju moral i politika, tj. vizije ljudske zajednice u prošlosti (Meso i krv, 1985.), sadašnjosti (Sirove strasti, 1992.; Showgirls, 1995.; Čovjek bez tijela, 2000) i budućnosti (RoboCop, 1987.; Totalni opoziv, 1990.), te odsustvom osjećaja u svima njima. I naravno, samim filmom.
„Totalni opoziv se bavi ključnim pitanjima života. Je li ovo zbilja u kojoj mi živimo ili samo san?”, izjavio je povodom ovog filma redatelj, podcrtavajući bliskost s Dickom i razumijevanje njegove literature.
Naravno, u svemu tome Zlo je postalo savršenije. U ratu između sjevernog i južnog bloka, svemirska oružja su postala najbolja odbrana protiv brojčane nadmoći Južnog bloka, čujemo između ostalog na vijestima (koje su vrlo bitne za saznanja o globalnim odnosima na Zemlji). Cohaagen, također, može apsolutno sve: ne samo vas ubiti, nego vam i uzeti svijest i sjećanja.
Savršenost tehnike i tehnologije tako omogućava da svega nekoliko ljudi s lakoćom kontrolira mase, dozirajući i naplaćujući čak i zrak, podstičući i kontrolirajući ratove kako bi lakše vladali, i tome slično. U osnovi svega je energija, jer je ona moć: dok god kontrolira rudnike turbinijuma koji u toj budućnosti pokreće svijet (i ratove), Cohaagen može raditi što hoće.
U filmu u kojem se vide nedostaci niskog budžeta, Peter Weller igra predvodnika jedne grupe rudara koja usred rata na Siriusu dobija poruku mira sa suprotne strane. Konačno, screamersi iz naslova su mali gadni automati (puni naziv im je Autonomous Mobile Swords), oružje koje koriste rudari. Screamersi, koje kontroliraju kompjuteri i koji su naoružani oštrim pilama, uglavnom se kriju ispod površine pijeska i iskasape svakog uljeza koji se neoprezno približi staništu rudara.
Film ima vrlo zabavnih momenata kao što je onaj u kojem rudari zbog velikog povećanja radijacije puše specijalne ružičaste antiradijacijske cigarete. Pri tome više sliči Scottovom Alienu (1979.) sa svojim postindustrijskim bespućem, podzemnim prolazima i štakorima, nego na originalnu Dickovu priču. Razlog je razumljiv: scenarist Dan O’Bannon je radio na oba filma!
Radnja se u uljezu događa godinu dana kasnije, 2079. Zemlja je u ratu sa sa snagama Alpha Centaurija I više od desetljeća. Vladin znanstvenik Spence Olham radi na oružju koje bi moglo okrenuti tijek rata, međutim, major Hathaway (Vincent D’Onofrio) iz Državne agencije za sigurnost sumnja da je Olham replikant poslan od alienskih snaga da ubije visoko rangiranog političara.
I on snimljen u okviru malog budžeta, što je Fleder, poznatiji po vizualnoj, nego narativnoj senzibilnosti, krio velikom upotrebom kolor filtera (direktor fotografije je Robert Elswit), Uljez Poput Screamersa ima krajnje zanimljive implikacije o politici, isto koliko i o znanstvenoj fantastici ili budućnosti ljudsje zajednice. Osjetljivost Amerikanaca na prijetnje iz svijeta i posljedični izolacionizam nakon 11. rujna 2001. godine, ovdje je i nehotice (film je završen prije tog datuma) vrlo precizno pogođen: Uljez je, primjerice, prošaran velikim posterima na kojima piše „Pobjeda po svaku cijenu” i slično, što zaista sliči na sadašnjost.
Problem je što je film pomalo umjetno produžen na 95 minuta trajanja, a originalno je zamišljen tek kao dio The Light Years Trilogy koju je najprije podržavao, a zatim od nje odustao Miramax. Pune ruke posla imala su četiri scenarista, najprije Scott Rosenberg koji je adaptirao Dickovu kratku priču, a zatim i Caroline Case, Ehren Kruger i David Thowy.
Muke, nasilje i zločini
U Istrebljivaču smo ponovo na zemlji, ali smo se vratili u prošlost. Godina je 2019., mjesto radnje Los Angeles. Taj grad je prljavi megalopolis u kojem nema sunca, ali ima automobila koji lete i lebde isto onako lako kao što idu po tlu, i replikanata koji su
savršeniji od ljudi. Rick Deckard (Harrison Ford) je neka vrsta anakronog detektiva čiji psihološki profil kao da potječe iz romana Chandlera i Hammetta, što je takođe direktno preuzeto od Dicka koji je imao stil sličan njima.
Dickov roman “Do Androids Dream of Electric Sheep?” i scenarij Hamptona Fanchera i Davida Webba Peoplesa zasnovanog na njemu, omogućili su Scottu da nastavi svoje kretanje kroz žanrove započeto s prva dva filma (Dvoboj do istrebljenja, Alien), te da nastavi kombinirati različite žanrove koji naoko nemaju mnogo dodirnih tačaka. U Istrebljivaču je pomiješao znanstvenu fantastiku, „crni film” i detektivsku literaturu, te postigao vrlo zanimljiv i dobar rezultat.
Redatelj koji je počeo režirajući televizijske reklame i koji vrlo veliku važnost polaže na vizualno, Scott je u predlošku i za to našao više nego dovoljno materijala. Različite nijanse noći, svjetlucanje neona, televizijskih ekrana i različitih transportnih sredstava i mašina, osnova su vizualne atraktivnosti Istrebljivača. Međutim, Scott se ne iscrpljuje samo u tome jer su artificijalne futurističke vizije u njemu, baš kao i u Alienu, odličan okvir za njihove vrlo čvrste i dobre priče. Konačno, u egzotičnim mjestima iz Scottovih filmova uvijek su bivstvovali i stranci: u Alienu je to vanzemaljac, pravi stranac, u Legendi (1985.) bića iz mašte i sam Gospodar tame osobno, u Crnoj kiši (1989.) Japanci, u Padu crnog jastreba (2001.) Somalijci. U Istrebljivaču su to replikanti, pouzdano najzanimljiviji stranci u njegovom opusu, uz samog Aliena osobno.
Zbilja ili san
Naredni film, Totalni opoziv, opet pravi malo skok u budućnost, u 2084. godinu. Na Zemlji i Marsu takozvani napredak civilizacije nije donio dobrobit čovječanstvu, nego naprotiv, samo muke, nasilje i zločine. Kao nekada plemićka kasta, sada je tu svemoćna Agencija. „Ne trebaš mi da misliš, već da radiš ono što ti kažem”, zaurla Cohaagen (Ronny Cox), šef Agencije, na Richtera (Michael Ironside), kada mu ovaj skoro upropasti, mora se priznati, vrlo vješt plan uništenja revolucionarnog pokreta mutanata na Marsu. I iako je Richter njegov povjerljiv čovjek, daleko sposobniji od ostalih Agencijinih ubojica, Cohaagenu zaista treba ono što traži: slijepu poslušnost. Sve ostalo je višak i – rizik.
I ovdje je Dickova kratka priča “We Can Remember It For You Wholesale”, po kojoj su filmsku priču napisali Ronald Shusett, O’Bannon i Jon Povill, a scenarij prva dvojica i Gary Goldman, poslužila redatelju da se, ostajući dosljedan Dickovom viđenju svijeta, bavi onim što njega zanima. To su u Verhoevenovom slučaju moral i politika, tj. vizije ljudske zajednice u prošlosti (Meso i krv, 1985.), sadašnjosti (Sirove strasti, 1992.; Showgirls, 1995.; Čovjek bez tijela, 2000) i budućnosti (RoboCop, 1987.; Totalni opoziv, 1990.), te odsustvom osjećaja u svima njima. I naravno, samim filmom.
„Totalni opoziv se bavi ključnim pitanjima života. Je li ovo zbilja u kojoj mi živimo ili samo san?”, izjavio je povodom ovog filma redatelj, podcrtavajući bliskost s Dickom i razumijevanje njegove literature.
Naravno, u svemu tome Zlo je postalo savršenije. U ratu između sjevernog i južnog bloka, svemirska oružja su postala najbolja odbrana protiv brojčane nadmoći Južnog bloka, čujemo između ostalog na vijestima (koje su vrlo bitne za saznanja o globalnim odnosima na Zemlji). Cohaagen, također, može apsolutno sve: ne samo vas ubiti, nego vam i uzeti svijest i sjećanja.
Savršenost tehnike i tehnologije tako omogućava da svega nekoliko ljudi s lakoćom kontrolira mase, dozirajući i naplaćujući čak i zrak, podstičući i kontrolirajući ratove kako bi lakše vladali, i tome slično. U osnovi svega je energija, jer je ona moć: dok god kontrolira rudnike turbinijuma koji u toj budućnosti pokreće svijet (i ratove), Cohaagen može raditi što hoće.
Poslednja izmena:
- Poruka
- 72.849
Nevini u zatvoru
I iako vođa marsovskih pobunjenika Kuato (Marshall Bell), kazujući Quaidu da se “čovjek cijeni po onome što radi, a ne po njegovim sjećanjima”, objašnjava tim riječima zašto Quaid želi ostati to što jest, a ne želi se vratiti u “prvobitno stanje” i postati Hauzer, čini se da se i to javljanje razuma gubi u općoj relativnosti pojava. Jer sve podliježe izmjeni i ni u što ne možete biti sigurni. Čak i vaši snovi mogu biti kupljeni na placu i usađeni u glavu u nekom laboratoriju!
U Manjinskom izvještaju smo opet u 2054. godini. Mjesto događaja je Washington DC i pratimo Pre-crime jedinicu tamošnje policije koja, zahvaljujući moćima tri mutanta-medija zvanih pre-cogs, otkriva zločine prije nego što su se uopće dogodili. Taj postupak kojim operativno rukovodi policijski as Anderton, a čiji je šef direktor Pre-crimea Lamar Burgess (Max von Sydow), za sada se primjenjuje samo u Washingtonu. Tu je, međutim, toliko smanjena stopa kriminala da Burgess radi na njegovom proširenju na cijele Sjedinjene Države. Povremeni problemi nastaju kada se mišljenje jednog od tri pre-cogsa razlikuje od ostala dva. Takav slučaj se zove „minority report” i drži se u strogoj tajnosti, jer teoretski dozvoljava da u zatvoru završe nevini ljudi.
Spielbergova i Cruisova ekranizacija Dickove priče – scenarij je dugo razvijan, a na špicu su konačno potpisani Scott Frank i Jon Cohen – nije zadržala mnogo od originala, tek naslov, nekoliko imena junaka i taštinu koja vlada u Pre-crime je3dinici. Redatelj je, da bi dobio što vjerojatniju, ali i atraktivniju viziju budućnosti, skupio grupu futurologa i raspravljao s njima o mogućoj budućnosti. Ono što je kao rezultat dobiveno je fascinantno, od načina na koji radi Andertonova policijska jedinica, do objekata za stanovanje, saobraćaja, zatvora, virtuelnih centara zadovoljstva... Čak su i droge i marketing usavršeni – neuroin je tu umjesto znate čega, a reklamni billboardi se direktno obraćaju prolaznicima (skeniranjem očiju oni im utvrđuju identitet).
Leksikoni paranoje
„Nikada nisam snimio tko-je-to-uradio film ranije. Divim se svim filmovima Johna Hustona, posebno Malteškom sokolu i Otoku Largu. Dickova kratka priča bila je samo premisa, a u stvarnosti sam želio mnogo mračniju i istovremeno zabavniju vrstu
misterioznog ubistva”, otkrio je Spielberg “Premiereu” jedan od razloga zašto se odlučio upravo za ovaj film.
Ono što, međutim, izdvaja ovaj film ne samo od uobičajenih blockbustera u ljetnjoj sezoni, nego i u Spielbergovoj bogatoj karijeri nije njegovo poštovanje Hustona i Hollywoodske tradicije “crnog filma”, nego njegov prestanak zanimanja za priče za djecu i priče za dijete u sebi, te što se okrenuo turobnijim, mračnijim temama. Manjinski izvještaj zbog toga nije samo dosljedna ekranizacija suštine Dickove priče, ekscentrika i mračnjaka po definiciji, nego daleko više sliči Istrebljivaču, ili čak Klubu boraca (1999.) Davida Finchera, nego na Bliske susrete treće vrste (1977.) ili E.T. (1982.). „Ovaj film možda neće raditi na blagajnama kako se od njega očekuje u ljetu kojim vlada Spider-Man, ali u budućnosti će vjerovatno biti kultni klasik.“, zaključuje Leslie Felperin u „Sight & Soundu.”.
Ne treba pri tome zaboraviti ni Cruisea. On ne samo da je sazrio prije Spielberga i okrenuo se zaista intrigantnim temama prije njega, nego u posljednje vrijeme intenzivno radi na svim aspektima svojih filmova, od razvoja priče, produkcije i izbora glumaca, sve do promocije. Zainteresan, dakle, i dovoljno velik da utječe i na samog Spielberga, on je taj koji je prvi vidio prvobitni scenarij, proslijedio ga Spielbergu i koji je sigurno ostavio traga na konačnom rezultatu. Zar nije, uostalom, i ovdje, baš kao i u Nebu boje vanilije (2001.), njegovo lice-njegov izlog osnova njegovog šarma, djelimično unakaženo?
Što na kraju možemo zaključiti o Philipu K. Dicku i Hollywoodu u budućnosti? Pa ništa osim toga da će se njegove priče i dalje adaptirati, vjerojatno i više, nego dosada, baš kao što su Asimov i Clark suočeni s prestankom adaptacija. Razlog je, objašnjava Nick James u „Sight & Soundu.”, jednostavan: nedostatak političkih predviđanja. Dick u tome ne oskudijeva i njegovi amfetaminski gonjeni leksikoni paranoje odgovaraju Orwellovim distopijskim vizijama, zaključuje James.
A ako ako su na to osjetljivi Cruise i Spielberg, da vidimo onog tko to neće biti?
Filmski magazin “Hollywood”, rujan 2002.
I iako vođa marsovskih pobunjenika Kuato (Marshall Bell), kazujući Quaidu da se “čovjek cijeni po onome što radi, a ne po njegovim sjećanjima”, objašnjava tim riječima zašto Quaid želi ostati to što jest, a ne želi se vratiti u “prvobitno stanje” i postati Hauzer, čini se da se i to javljanje razuma gubi u općoj relativnosti pojava. Jer sve podliježe izmjeni i ni u što ne možete biti sigurni. Čak i vaši snovi mogu biti kupljeni na placu i usađeni u glavu u nekom laboratoriju!
U Manjinskom izvještaju smo opet u 2054. godini. Mjesto događaja je Washington DC i pratimo Pre-crime jedinicu tamošnje policije koja, zahvaljujući moćima tri mutanta-medija zvanih pre-cogs, otkriva zločine prije nego što su se uopće dogodili. Taj postupak kojim operativno rukovodi policijski as Anderton, a čiji je šef direktor Pre-crimea Lamar Burgess (Max von Sydow), za sada se primjenjuje samo u Washingtonu. Tu je, međutim, toliko smanjena stopa kriminala da Burgess radi na njegovom proširenju na cijele Sjedinjene Države. Povremeni problemi nastaju kada se mišljenje jednog od tri pre-cogsa razlikuje od ostala dva. Takav slučaj se zove „minority report” i drži se u strogoj tajnosti, jer teoretski dozvoljava da u zatvoru završe nevini ljudi.
Spielbergova i Cruisova ekranizacija Dickove priče – scenarij je dugo razvijan, a na špicu su konačno potpisani Scott Frank i Jon Cohen – nije zadržala mnogo od originala, tek naslov, nekoliko imena junaka i taštinu koja vlada u Pre-crime je3dinici. Redatelj je, da bi dobio što vjerojatniju, ali i atraktivniju viziju budućnosti, skupio grupu futurologa i raspravljao s njima o mogućoj budućnosti. Ono što je kao rezultat dobiveno je fascinantno, od načina na koji radi Andertonova policijska jedinica, do objekata za stanovanje, saobraćaja, zatvora, virtuelnih centara zadovoljstva... Čak su i droge i marketing usavršeni – neuroin je tu umjesto znate čega, a reklamni billboardi se direktno obraćaju prolaznicima (skeniranjem očiju oni im utvrđuju identitet).
Leksikoni paranoje
„Nikada nisam snimio tko-je-to-uradio film ranije. Divim se svim filmovima Johna Hustona, posebno Malteškom sokolu i Otoku Largu. Dickova kratka priča bila je samo premisa, a u stvarnosti sam želio mnogo mračniju i istovremeno zabavniju vrstu
misterioznog ubistva”, otkrio je Spielberg “Premiereu” jedan od razloga zašto se odlučio upravo za ovaj film.
Ono što, međutim, izdvaja ovaj film ne samo od uobičajenih blockbustera u ljetnjoj sezoni, nego i u Spielbergovoj bogatoj karijeri nije njegovo poštovanje Hustona i Hollywoodske tradicije “crnog filma”, nego njegov prestanak zanimanja za priče za djecu i priče za dijete u sebi, te što se okrenuo turobnijim, mračnijim temama. Manjinski izvještaj zbog toga nije samo dosljedna ekranizacija suštine Dickove priče, ekscentrika i mračnjaka po definiciji, nego daleko više sliči Istrebljivaču, ili čak Klubu boraca (1999.) Davida Finchera, nego na Bliske susrete treće vrste (1977.) ili E.T. (1982.). „Ovaj film možda neće raditi na blagajnama kako se od njega očekuje u ljetu kojim vlada Spider-Man, ali u budućnosti će vjerovatno biti kultni klasik.“, zaključuje Leslie Felperin u „Sight & Soundu.”.
Ne treba pri tome zaboraviti ni Cruisea. On ne samo da je sazrio prije Spielberga i okrenuo se zaista intrigantnim temama prije njega, nego u posljednje vrijeme intenzivno radi na svim aspektima svojih filmova, od razvoja priče, produkcije i izbora glumaca, sve do promocije. Zainteresan, dakle, i dovoljno velik da utječe i na samog Spielberga, on je taj koji je prvi vidio prvobitni scenarij, proslijedio ga Spielbergu i koji je sigurno ostavio traga na konačnom rezultatu. Zar nije, uostalom, i ovdje, baš kao i u Nebu boje vanilije (2001.), njegovo lice-njegov izlog osnova njegovog šarma, djelimično unakaženo?
Što na kraju možemo zaključiti o Philipu K. Dicku i Hollywoodu u budućnosti? Pa ništa osim toga da će se njegove priče i dalje adaptirati, vjerojatno i više, nego dosada, baš kao što su Asimov i Clark suočeni s prestankom adaptacija. Razlog je, objašnjava Nick James u „Sight & Soundu.”, jednostavan: nedostatak političkih predviđanja. Dick u tome ne oskudijeva i njegovi amfetaminski gonjeni leksikoni paranoje odgovaraju Orwellovim distopijskim vizijama, zaključuje James.
A ako ako su na to osjetljivi Cruise i Spielberg, da vidimo onog tko to neće biti?
Filmski magazin “Hollywood”, rujan 2002.
- Poruka
- 131.170
- Poruka
- 72.849
Hvala velika za link.
- Poruka
- 131.170
Nema na čemu, nisam gledao seriju, ne znam kakva je.Hvala velika za link.
- Poruka
- 72.849
- Poruka
- 131.170
Borko Smorko
Ističe se
- Poruka
- 2.694
Dobrotie ovo...
- Poruka
- 131.170
Ima tu na tom kanalu još dobrih emisija o književnosti.Dobrotie ovo...
Ali ubedljivo najbolji domaći kanal o književnosti, po mom mišljenju, je ovaj:
https://www.youtube.com/channel/UCJBftKRT9KpnRldI4QVLRbQ
