O nečitanju naučne fantastike
"Ljudi koji je ne čitaju, pa čak i neki od onih koji je pišu, vole da podrazumevaju ili da se pretvaraju kako zamisli upotrebljene u naučnoj fantastici potiču sve iz podrobnog poznavanja nebeske mehanike i kvantne teorije, i da su, zato, razumljive samo onim čitaocima koji rade za NASA i znaju da programiraju svoj video-rikorder da sam snimi nešto kad oni nisu kod kuće. Ovo uobraženje omogućuje piscima da se osećaju nadmoćno, ali 'nečitaocima' pruža izgovor. Ja ovo naprosto ne razumem, cvile oni, i nalaze utočište u dubokim, udobnim, anaerobnim pećinama tehnofobije. Ne vredi njima govoriti da je i među piscima naučne fantastike vrlo mali broj onih koji razumeju 'to'. I mi, u najvećem broju slučajeva, nađemo na video-kaseti epizodu serije 'Volim Lusi' i polovinu nekog rvačkog meča, kad smo hteli da nam rikodrer snimi 'Remek-dela pozorišta'. Većina naučnih zamisli u naučnoj fantastici potpuno je dostupna i prihvatljiva svakome ko je uspeo da položi šesti razred osnovne škole; osim toga, niko vas neće ispitati kad završite knjigu. To 'nešto', zvano naučna fantastika, ipak nije prerušeni priručnik za inženjerstvo. Niti zbirka pronalazaka nekog matematičkog Sotone - 'problem-priča'. Sastoji se od običnih, prosto-naprosto, priča. To je književnost, ona obrađuje izvesne teme zato što u njima nalazi nešto zanimljivo, neku lepotu, ili vezu sa ljudskim stanjem na ovom svetu. Čak i u trapavom i netačnom nazivu 'naučna fantastika', reč 'naučna' je pridev, dakle ona je modifikator, što znači: u službi je imenice 'fantastika'........."
Ursula Le Gvin: Uvod u roman "Ribar Unutrasnjeg Mora"