Ponoć je davno progutala dvanaesti otkucaj klatna. Nema sna... Opet je pobegao i sakrio se u tamnim uglovima sobe. Utopio se u toj bezosećajnoj tmini bežeći od mene, kao da zna. Sa usana klizi mi pesma. "Nedostaje mi naša ljubav mila..." ... pevušim je njemu nadajući se da je isto tako on pevuši... tamo negde, daleko...
Razmahujem rukama rasterujući demone tuge. One najstašnije, neumorne. One od kojih je i moj san pobegao... Ne vredi... Nedostaje mi njegov dodir. Njegov dah jos uvek stoji na mom vratu. Kao žaračem, usnama je utisnuo trag za čitavu večnost... Nema ga, ni ove noći... Znam, tamo je negde, mirno spava... a meni nedostaje ritam kojim diše. Više ne znam da dozovem san bez te muzike, tu su samo demoni tišine i samoće...
U ritmu pesme rađaju se reči kojima ubijam demone svoje duše...
I opet, znam,
doći će nošen vetrom
sa dalekih mirišljavih polja
I opet, znam
doneće osmeh vredan
svih tih čarobnih boja...
Da kao duga posle
kiše pruži nebu
zagrljaj tih...
Ah,
nedostaješ mi ti...
da me vineš
daleko, najdalje od svih...
Nedostajes mi ti
da poljupcem skineš
začarni krug
sa očiju mojih
I kao vilenjak iz priče
otvoriš vrata sreće.