Svetlost.Pisacu o njoj,jer da bi se oslobodila onoga sto nosim u
sebi,moram nekome pisati,moram o tome nekome pricati.Moram ponovo svoju
svetlost ugaslu dozvati.Kada si odlazio,i dok si me ljubio nezno,strasno
ludo u samo jednom dahu govorio si mi da je zivot igra.Tako sam ga i
shvatala.Ali mi nisi nikada rekao da ta igra zna da boli.Svuda oko mene
je samo magla,magla secanja.Koja mi je zamutila svu bistinu.U kojoj
tonem kao da mi je kamen vezan za grlo.Ponovo je onaj svod nebeski
hladan,i posle toliko godina,i posle toliko pokusaja da se uzverem na
sam taj vrh planine,senke proslosti me gone.Leptirov let se zauvek
zaustavio na onom jednom jedinom cvetu.Sve ostali letovi su bili samo
pokusaji,pokusaji koji nikada nisu uspeli.I cemu sve ovo danas,kada si
obecao da ces biti vecan.Cemu?Samo da mogu ugledati tvoje lice,da mozes
ovu rosu sa moga obraza skinuti mislim da bi ti sve oprostila.Samo jedno
pitanje.I onda kada si umirao da li si se osecao krivim sto si me
napustio.