Erih From: Zdravo društvo
Polovinom prošlog stoljeća filozof, psiholog i psihoanalitičar Erich Fromm u svojoj knjizi
Zdravo društvo postavlja za ono vrijeme pomalo neobično pitanje: je li suvremeno društvo mentalno zdravo? Može li, uopće, društvo biti bolesno?
Pitanje temelji na podacima o sve većem broju mentalnih oboljenja ljudi razvijenih društava, sve većem broju onih koji se odaju alkoholu i drugim ovisnostima, pate od tjeskobe i depresije te sve većem broju samoubojstava. Usporedni podaci pokazivali su da je taj problem prisutniji u bogatijim i razvijenijim društvima, nego u siromašnijim. Unatoč tome vladalo je uvjerenje da su to samo izolirani slučajevi te da je uzrok u samom čovjeku, u nesposobnosti pojedinca da se nosi s društvenim zahtjevima i normama, jer svako je društvo zdravo ako funkcionira. Osim toga, očekivalo bi se da je nakon Drugog svjetskog rata čovječanstvo izvuklo pouku: nikada više tako strašnog rata, nikada više besmislenog ubijanja i uništavanja temeljnih civilizacijskih vrijednosti. No, to je vrijeme početka hladnog rata, utrke u naoružanju, straha od nuklearnog rata i uništenja čovječanstva. Istovremeno, znanstvenici već tada upozoravaju na klimatske promjene i razoran utjecaj čovjeka na prirodu.
“Kako je moguće da nas je najjači od svih instinkata, instinkt opstanka, prestao motivirati?” pita se Fromm. Nije li uzrok ovih problema u samom društvu? Ne nameće li društvo svojim zahtjevima i proklamiranim vrijednostima način života, vrijednosti i ciljeve koji se protive esencijalnoj ljudskoj prirodi i temeljnim ljudskim potrebama?
Kao što se fiziološke potrebe moraju zadovoljiti da čovjek ne bi umro, tako se i ljudske potrebe moraju zadovoljiti da čovjek ne bi poludio. (Zdravo društvo)
Neograničeno zadovoljenje svih želja ne vodi dobrobiti ni sreći, pa čak ni zadovoljstvu. Zapaženi podaci najjasnije pokazuju da naš način „traganja za srećom“ ne proizvodi blagostanje.
Ako čovjek živi u uvjetima koji negiraju njegovu ljudsku prirodu, ne može ne reagirati: ili će početi mijenjati svoj odnos prema životu, ili će se prepustiti i propadati. Posebno zabrinjava činjenica što prosječan čovjek ne primjećuje ovo stanje otuđenja od samog sebe. On naizgled može biti savršeno prilagođen društvenim zahtjevima, na površini savršeno funkcionirati, a unutar sebe osjećati duboko nezadovoljstvo.
Najveći broj ljudi ne priznaje ni samima sebi da osjeća strah, dosadu, usamljenost ili beznađe; ova osjećanja ostaju im nesvjesna. (Revolucija nade)
Prilagođenost čovjeka društvu nije garancija njegova mentalnog zdravlja, kaže Fromm. Ono što posebno zavarava u procjeni mentalnog zdravlja društva stanje je kada većina ljudi dijeli iste ideje i osjećaje pa je sama brojnost argument vrijednosti tih ideja i osjećaja.
Činjenica da milijuni ljudi imaju iste poroke ne pretvara te poroke u vrline. (Zdravo društvo)
U svoje vrijeme Fromm je bio jedan od rijetkih koji je upozoravao na neprirodnost suvremenog načina života i povezanost sa psihičkim oboljenjima. Danas, sedamdesetak godina poslije, ovaj problem osjeća sve više ljudi. Svjetska zdravstvena organizacija navodi da od početka prošlog stoljeća u svim industrijaliziranim zemljama broj osoba koje boluju od depresivnog poremećaja kontinuirano raste te predviđa da će do 2020. godine depresija postati drugi zdravstveni problem u svijetu.
Veliko obećanje
Prema Frommu, ubrzano udaljavanje čovjeka od samog sebe i propadanje društva počelo je s industrijalizacijom krajem XVIII. stoljeća i velikim obećanjem o vječnom napretku:
Trojstvo neograničene proizvodnje, apsolutne slobode i nesmetane sreće stvorilo je jezgru nove religije, religije Napretka, i nova Zemaljska Država Napretka trebala je zamijeniti Državu Božju. (Imati ili biti)
No, veliko obećanje nije uspjelo jer se temeljilo na pogrešnim uvjerenjima. Vjerovalo se da će razvoj znanosti i tehnologije omogućiti čovjeku da zavlada prirodom i koristi se njezinim resursima za osiguranje vlastite egzistencije, čime će riješiti sve svoje egzistencijalne probleme. Vjerovalo se da će materijalno blagostanje dovesti do zadovoljenja svih ljudskih potreba, ne samo materijalnih nego i do sretnog života. Također, ako se svatko brine za sebe, ta će sreća obuhvatiti većinu ljudi, zavladat će mir i harmonija. Na kraju, kada riješi egzistencijalne probleme, čovjek će dobiti nesmetanu osobnu slobodu i moći će živjeti neuvjetovan vanjskim okolnostima, onako kako želi.
Danas vidimo koliko su ta uvjerenja bila pogrešna. Čovjek nije pokorio prirodu, štoviše, svakodnevno svjedočimo ljudskoj bespomoćnosti u suočenju s prirodnim katastrofama. Odnos čovjeka prema prirodi i svijetu je, kaže Fromm, na razini cerebralne reakcije, znanstveni otuđeni intelekt. Moderni čovjek prirodu doživljava kao trgovački centar koji služi za zadovoljavanje želja i iz kojeg uzima ono što mu je potrebno.
Izmakle su nam činjenice da prirodni resursi imaju svoje granice te da na kraju mogu biti iscrpljeni i da će se priroda boriti protiv ljudske grabežljivosti. (Imati ili biti)
Materijalno blagostanje nije dovelo do sretnog života. Danas psihološka istraživanja potvrđuju da je takozvani indeks sreće, subjektivna procjena zadovoljstva vlastitim životom, samo do određene granice povezan s materijalnim bogatstvom. Kada zadovoljimo materijalne potrebe i osiguramo egzistenciju, daljnje bogaćenje nema utjecaj na osjećaj sreće.
Neograničeno zadovoljenje svih želja ne vodi dobrobiti ni sreći, pa čak ni zadovoljstvu. Zapaženi podaci najjasnije pokazuju da naš način „traganja za srećom“ ne proizvodi blagostanje. Mi smo društvo očito nesretnih ljudi: usamljenih, zabrinutih, utučenih, destruktivnih, zavidnih… Užitak ne može dovesti do sreće. (Imati ili biti)
Jednako je tako bilo pogrešno uvjerenje da će materijalno blagostanje obuhvatiti većinu ljudi. Ekonomski napredak ostao je povlasticom bogatih zemalja i bogatih pojedinaca. Svjetske ekonomske institucije stalno izlaze s novim podacima o sve većem jazu između bogatih i siromašnih država i pojedinaca unutar iste države. Nepravda u raspodjeli bogatstva i ekonomsko iskorištavanje slabijih i siromašnijih postala je uobičajena pojava suvremenog društva. Usmjerenost na sebe i briga za zadovoljenje vlastitih potreba ne dovodi do harmonije i mira, nego do jačanja pohlepe i egoizma.
Na kraju, iluzornim se pokazalo i uvjerenje da će ekonomski napredak omogućiti osobnu slobodu. Postojao je, kako kaže Fromm, san da ćemo postati gospodari vlastitih života, slobodni, sretni. Umjesto toga, postali smo kotačići velike mašinerije, izloženi manipulacijama, robotizirani, otuđeni od samih sebe, drugih ljudi i prirode. (Imati ili biti)
Danas, barem deklarativno, ne postoji izvanjska kontrola, autoritet koji nas prisiljava da nešto činimo kao što je to bilo u vrijeme robovlasništva ili feudalizma. Zapadna društva kao temeljnu vrijednost ističu slobodu – slobodu govora, slobodu mišljenja, slobodu izbora, umjetničke slobode, slobodu kretanja… No, u realnom životu sloboda je samo još jedna iluzija suvremenog društva:
Kontrola je prešla u ruke birokratskih elita koje manje vladaju prisiljavajućom poslušnošću, a više izmamljivanjem pristanka kojim se u velikoj mjeri manipulira suvremenim sredstvima psihologije. (S onu stranu okova iluzije)
Način na koji ljudi izražavaju svoju volju ne razlikuje se od načina na koji kupuju robu – slušaju riječi propagande. (Zdravo društvo)
Pravo na izražavanje mišljenja značajno je jedino ako smo u stanju imati vlastito mišljenje. (Bijeg od slobode)
Društveni karakter
Što je to pogrešno u suvremenom društvu? Fromm to objašnjava preko pojma
društveni karakter, karakter tipičan za neko društvo. Kao što svaki čovjek ima svoj osobni karakter, tako i društvo ima društveni karakter – zajedničke osobine većine članova društva – koji se formira uzajamnim djelovanjem pojedinaca, članova društva na društvo i društva na svakog pojedinca. Uloga je društvenog karaktera usmjeravanje energije članova društva da bez svjesne odluke čine upravo ono što društvo očekuje, uvjereni da to čine prema vlastitom izboru. Na primjer, ne trebamo se svaki dan iznova odlučivati da odlazimo na posao, plaćamo račune ili šaljemo djecu u školu. Društvo to očekuje od nas, kao i mi od samih sebe.
Pravo na izražavanje mišljenja značajno je jedino ako smo u stanju imati vlastito mišljenje.
O društvenom karakteru ovise temeljne vrijednosti nekog društva. Na primjer, društveni karakter na početku razvoja industrijskog društva Fromm naziva sakupljačkim. Orijentacija društva bila je prema akumulaciji kapitala, stjecanju, iz čega su proizlazile i poželjne vrline članova društva: uzdržavanje od potrošnje, štednja, disciplina…
Čovjeka je trebalo oblikovati u osobu koja je bila voljna potrošiti većinu svoje energije u svrhu rada, koja je posjedovala kvalitete discipline, urednosti i točnosti – crte nužne za funkcioniranje svakog industrijskog sistema. (S onu stranu okova iluzije)
Suvremeni društveni karakter Fromm naziva tržišnim, a temeljne vrline su potrošnja, konzumacija i “trgovačka” razmjena svih vrsta dobara, materijalnih i nematerijalnih.
Naš karakter ustrojen je da izmjenjuje i prima, da se pogađa i troši; sve, i duhovni i materijalni objekti, sve postaje predmet razmjene i konzumacije. (Umijeće ljubavi)
Suvremeno društvo, navodi dalje Fromm, treba ljude koji surađuju glatko i u velikom broju, koji žele sve više i više trošiti i čiji su ukusi standardizirani, lako podložni utjecaju i mogu se predvidjeti; njemu su potrebni ljudi koji se osjećaju slobodni i nezavisni, koji nisu podređeni nikakvu autoritetu, principu ili savjesti – a ipak ljudi koji su voljni da se njima upravlja, da rade što se od njih očekuje, da se uklope u socijalnu mašinu bez trvenja, dakle ljudi koje se može usmjeravati bez prisile, voditi bez vođa, navoditi na aktivnost bez cilja – osim jednoga: da se uspijeva, da se kreće, funkcionira, napreduje. (Umijeće ljubavi)
Život nema cilja, osim da se kreće, nikakva zadovoljstva, osim trošenja. (Umijeće ljubavi)
Karakteristike društva tržišnog karaktera
Glavna je karakteristika društva tržišnog karaktera da sve postaje roba, sve ima cijenu i upotrebnu vrijednost. Potrošnja je postala sama sebi cilj. Potrošačko društvo stalno stimulira želje, a svaka želja treba biti odmah zadovoljena, nakon čega je zamjenjuje nova želja. U osnovi, čovjek je ravnodušan prema stvarima i odbacuje ih čim se pojavi nešto novo. Želja za posjedovanjem ne proizlazi iz stvarnih potreba čovjeka, nego iz požude za stvarima i nesposobnosti inhibicije želja.
Moderni potrošači mogu se poistovjetiti s formulom: jesam ono što imam i ono što trošim. (Imati ili biti)
Potrošač je vječno dojenče koje plače za svojom bočicom. (Imati ili biti)
Čovjek sam sebe doživljava kao robu koja ima određenu tržišnu vrijednost. Ne postoji osjećaj vlastitog identiteta jer treba biti “u modi”, znati za kakvim je personalnim osobinama najveća potražnja i to izražavati, od fizičkog izgleda do osobnosti. Osjećaj vlastite vrijednosti ne ovisi o stvarnim sposobnostima, vještinama, obrazovanju, moralnim kvalitetama, nego o uspjehu u prezentaciji samog sebe, dojmu koji se ostavlja na druge ljude, o uspješnoj prodaji samog sebe. I znanje postaje roba. Nema dubokih pitanja o svijetu, čovjeku, smislu života, moralnim vrijednostima, ne postoji nikakav interes za religijska i filozofska pitanja. Čovjek ne teži znanju koje će mu pomoći da razumije svijet, sebe, vlastiti život, nego skupljanju informacija koje su korisne na tržištu.
Glavna je karakteristika društva tržišnog karaktera da sve postaje roba, sve ima cijenu i upotrebnu vrijednost. Potrošnja je postala sama sebi cilj.
Naše obrazovanje pokušava odgojiti ljude tako da imaju znanje kao posjed, uglavnom proporcionalno s količinom vlasništva ili društvenog ugleda što ga žele u kasnijem životu. (Imati ili biti)
Odnos čovjeka prema aktivnostima u koje ulaže svoju životnu energiju također je konzumeristički. Rad je za većinu ljudi izgubio svoju sadržajnu vrijednost, za bogate je postao sredstvo bogaćenja, za siromašne prinuda, nužno zlo radi osiguranja egzistencije, ili je postao dobar način bijega od samog sebe i poistovjećivanje smisla života s profesionalnom karijerom. Slobodno vrijeme trošenje je slobodnog vremena, bijeg od dosade, žudnja za adrenalinom ili toplim, sigurnim utočištem pred televizorom ili računalom. Cilj je zabava i užitak.
Čovjekova se sreća danas sastoji u tome što se on “zabavlja”. Zabavljanje proizlazi iz zadovoljstva trošenja i “uzimanja” robe, krajolika, hrane, pića, ljudi, predavanja, knjiga, filmova – sve se to troši, guta. Svijet je samo veliki objekt našeg apetita. (Umijeće ljubavi)
Čovjek društva tržišnog karaktera i druge ljude doživljava kao robu, nešto što se može upotrijebiti. Odnosi su površni, ne postoje dublje veze ni zanimanje za tuđu individualnost, nego koliko je netko koristan, koliko može zadovoljiti potrebu za druženjem, prijateljstvom, emotivnim vezama, položajem u društvu… Razgovori se svode na mnoštvo beskorisnih riječi, čavrljanje. Umjesto dijaloga, vode se usporedni monolozi u kojima ni jedan od sudionika ne čuje onog drugog, niti očekuje razmjenu mišljenja.
Svatko se poistovjećuje sa svojim mišljenjem, svakome je stalo da nađe bolje, razložnije argumente za obranu vlastitog mišljenja. Ni jedan ne očekuje da promijeni svoje mišljenje, a ni da će mišljenje sugovornika biti promijenjeno. (Imati ili biti)
Otuđenje čovjeka zajednički je nazivnik za suvremeni društveni karakter.
Čovjek je otuđen od sebe, svoga bližnjega i prirode. Njegov je glavni cilj korisna razmjena njegovih vještina, znanja, njega samoga, njegova “paketa ličnosti”, s drugima koji su jednako spremni za korisnu razmjenu. (Umijeće ljubavi)
Zdravo društvo
Zdravo društvo nije ono koje traži da mu se pojedinac prilagodi, nego ono koje se prilagođava ljudskim potrebama. Fromm pritom ne misli na subjektivne želje ljudi, nego na istinske humane potrebe ljudskog bića. Ovaj je kriterij mentalnog zdravlja društva univerzalan i ne razlikuje se od društva do društva, jer svako ljudsko biće ima iste humane potrebe.
Ljudske potrebe proizlaze iz ljudske situacije, kaže Fromm, a ljudska situacija zajednička je za sve ljude. Opisuje je biblijskom pričom o Adamu i Evi koju tumači kao priču o rođenju čovjeka i početku ljudske evolucije. Čovjek stvoren u rajskom vrtu u potpunoj je harmoniji s prirodom i samim sobom, ali nesvjestan sebe i pasivan. Kao dijete u majčinoj utrobi, potpuno je zaštićen, ali i potpuno uvjetovan. I kao što se dijete jednog dana mora roditi i započeti svoj put rasta i razvoja do odrasle osobe, preuzimajući sve više odgovornost za vlastiti život, tako se i ljudsko biće mora “roditi”, napustiti sigurnost rajskog vrta i preuzeti odgovornost za vlastiti razvoj. Prvi čin slobodne volje čovjeka simbolički je prikazan kao branje jabuke s drveta spoznaje i to je trenutak rođenja čovjeka kao slobodnog ljudskog bića. Dobio je slobodu “od”, sada se treba izboriti za slobodu “za”. Istjeran iz rajskog vrta, više ne može biti pasivan, mora preuzeti aktivnu ulogu za svoj razvoj i snositi posljedice svojih odluka.
No, priroda ga nije ostavila bespomoćnog. Kao oruđa za daljnji razvoj čovjek dobiva svijest o sebi kao biću odvojenom od drugih živih bića. Ovaj osjećaj odvojenosti i zbog toga usamljenosti, izaziva stalnu težnju k ponovnom jedinstvu i harmoniji s drugim ljudima, prirodom i samim sobom. To je stalna ljudska potreba i unutarnji motivator njegova djelovanja. No, sada to jedinstvo treba postići vlastitim snagama, slobodnom voljom i svjesnim izborom onog djelovanja koje će ga voditi u tom smjeru. Osim svijesti o sebi i vlastitom identitetu, čovjek dobiva razum – um, sposobnost razumijevanja sebe, svijeta, postojanja. Um mu omogućuje da traži istinu, uči iz iskustva i mijenja se, napredujući sve više prema ponovnom jedinstvu. I na kraju, čovjek dobiva sposobnost imaginacije, sposobnost da nasluti postojanje onoga što nadilazi osjetilni svijet, kao i stalnu težnju da to dosegne. Potreban mu je cilj kojem teži, potrebni su mu ideali i smisao života.
Zdravo društvo nije ono koje traži da mu se pojedinac prilagodi, nego ono koje se prilagođava ljudskim potrebama. Fromm pritom ne misli na subjektivne želje ljudi, nego na istinske humane potrebe ljudskog bića.
Istjeran iz raja, čovjek se nije oslobodio svoje pasivne, uvjetovane prirode, i dalje ima nagone, strasti, fizičke potrebe, ali i kada su one potpuno zadovoljene, on nije sretan jer osim njih, kao ljudsko biće, ima i uzvišenije ljudske potrebe.
Marijana Starčević Vukajlović
) Ово издање је из осамдесет треће – осамсто осамдесет треће. Шта да кажем, добар је Фром али не бих могао да издвојим неку његову књигу посебно.
). Ja sam nažalost bio sprečen ovih dana da čitam, ali sam stigao do negde 2/3 knjige, pa ću ubrzo da je završim i onda možemo da diskutujemo
