Osnovni principi NLP:
- Ostvarivanje uzvrata sa drugima
- Uticanje na druge
- Razumevanje i korišćenje govora tela
- Razmišljanje i postizanje željenih rezultata
- Ostvarivanje uspeha u komunikaciji (poslovnoj, privatnoj itd.)
Ovo su neke od stvari koje svi koristimo u svakodnevnom životu, neko više, neko manje, antitalenti i ignoranti nikako, ali na svoju štetu. Ako otvoreno razmislimo o ideji da je komunikacija među ljudima mnogo više od razmene teksta i osećaja, lako se uvidi na koji način je moguće komunicirati sa nekima mimo njihovog svesnog rasuđivanja. Ko ne veruje, treba da ode u Egipat, na bilo koju pijacu i pogleda kako gladni maloletni arapi, uvaljuju kineske gluposti, naivnim engleskim „gospođama“. Razvivši ovu sposobnost, prvo kroz prihvatanje ideje da je tako nešto moguće i potom angažovanjem svoje namere, da tako nešto konkretno i ostvari svako, relativno brzo može da razvije svoj sopstveni metod kojim je u stanju da manipuliše ljudima u većoj ili manjoj meri.
Moja prva iskustva sežu u vreme studiranja, ali vratiću se na to. Posle sam primetio da je najlakše manipulisati samouverenima, onima koji doduše, neće da kažu, da sve znaju, jer to nije lepo, ali odavno žive u tom ubeđenju. Ne moraju čak ni da misle da sve znaju, dovoljno je da misle da sve znaju, o nekoj oblasti ljudske delatnosti, pa čak i da i onjoj imaju samo neko nekritičko, uobičajeno, radikalno mišljenje. Kultura u kojoj je stasavala moja i susedne joj generacije, favorizovala je sveobuhvatno nerazmišljanje, da ne detaljišem, proizvodeći upravo takav ljudski materijal u enormnom prinosu, većem od 99% ukupnog stanovništva. Poljoprivreda ne poznaje agrotehniku koja obezbeđuje ni približno toliki prinos. Malo sumnjivo, kao da je to bila nečija namera, al’ tu se više ništa ne može, tako smo rasli. Stoga, sresti pojedinca, kojim se može manipulisati nije bilo teško, a pronaći grupu za manipulaciju bilo je možda samo malo teže, uglavnom je lična savest najviše ometala.
Zato su razne vrste pametnjakovića ekstremista: nacionalni (na ovim prostorima najbrojniji), socijalni, seksualni takođe, populacija najzahvalnija za masovnu manipulaciju i zato njih najviše i ima u raznim populističkim tvorevinama tipa „ajmo sad svi ručice gore“, naročito desnu, malo ukoso i nadesno: „Takve vas volim!“, „Volim i ja vas!“ .....____.
Studirao sam tehniku i prvo što me je iznenadilo, kad sam se obreo na fakultetu, bilo je, koliko ovde ima ljudi koji su toliko duboko uvereni u neke činjenice iz te nauke i tehnike, ali bez ikakve provere, neposrednog iskustva ili slično. Cela zajednica na faksu, svaki student, asistent, velika većina profesora, grade svoj lični i socijalni kredibilitet na činjenicama, koje su usvojili nekritički bez provere, jednostavno dovoljno intenzivnim ponavljanjem. Tako se prema njima i odnose, dogmatski isključivo i takav odnos vremenom, kao bolest postaje dominantan u ophođenju sa celokupnom okolinom. Pri tom je ostalo potpuno nebitno, jesu li te naučne činjenice, naučno i realne, tačne. Tako veštački usvojene, one su ostale suve činjenice, malo ko ih je prihvatao i ugrađivao u svoju personalnost. To je čak gorepomenutoj kulturi potpuno strano, nepoželjno reklo bi se, jer angažuje kritčnost individue, znači direktno obara prinos. Stoga su ljudi koji nisu skrivali takve sklonosti bivali gurani na razne margine društva.
Mnogo važnije od toga je da tako naoko liberalna akademska demokratiji sklona zajednica, ispod haube skriva realsocijalistički monolit, skrivenih ali širom otvorenih vrata za jednostavne, ali veoma učinkovite manipulacije. Tako je i danas. Živa reč, jasna namera, uvežban govor tela, omogućava da nastup izgleda sa pozicije autoriteta. Ostalo može biti odglumljeno čak i nevešto.
Znati, nameravati, uraditi, tri su znamenja traganja. Skoro nikad nisam imao problema na usmenim ispitima, ali to je tek mali deo priče. Problemi su nastali, kad se nema snage da se odupre sticanju privilegija, jer na taj način stečene, one truju čoveka, uvlačeći ga u kolo sa već ogrezlim jadnicima. Poznavalac takvog znanja mora, stoga da ga drži strogo pod kontrolom, inače brzo dospeva u društvo, onih koji ga koriste, a takva društva su uvek sebična i stoga strogo hijerarhijska. To je kraj slobode i ličnog integriteta, žrtva, koju plaća poluprosvećeni iskušenik. Takvi obično na kraju dopadnu pomenutim populističkim tvorevinama, možda na nešto malo višem nivou. Danas su mnogi od tih mojih bivših kolega u vladajućoj i manje vladajučim strankama i grupacijama.
Od te sudbine spasilo me je četvrto, posledne znamenje traganja.
Ćutati.
Ćutah o tome sve do sad i na mestu gde slične tehnike i danas primenjujem, ćutim kao sama tišina. Reših se pak ovde, da progovorim, da upozorim mlade talente koji bi da prigrabe sebi malo srebra Meseca, da nisu jedini koji otkrivaju rupu na saksiji i da stoga nisu lišeni odgovornosti za znanje koje primenjuju u svoju korist.
Ne zaboravite, ne može da napreduje onaj, ko ne pomaže drugima.
Izvinite ako sam udavio ili spamovao, stvar mi se učinila malo složenijom.