Džek svih zanata
Veoma poznat
- Poruka
- 14.802
Teran glađu u gluvo doba, rasanim se i gegam ka frižideru. Primičem se istome i iz njega čujem glasove!
Naglo ga otvorim, lampa u njemu žmirka, igrajući se senkama tegle ajvara i kiselih paprika. Zacrtano ždranje džema od kupina supenom kašikom (bez hleba) da bi se zavarala glad gurnuto je u zadnji plan, glasovi su probudili znatiželju ali i nit straha koja se uvija duž kičme, stežući je sve jače.
Glasovi nestadoše.
Pripisujem to umoru i snovima koji me more poslednjih dana. Hrabro zavlačim ruku u friz i grabim teglu džema, radujući se kiselkasto slatkom ukusu nedavno skuvanog džema. Dodirujem teglu, njena hladnoća mi prija u tome trenutku sanjivosti, i ostajem paralisan od vriska, tako intenzivno jakog i prodornog da su ostale tegle u frizu počele vibrirati.
Naposletku, refleksno valjda, puštam teglu a vrisak prestaje.
Znam da nisam ništa šljokao, niti pušio ili šmrkao a kamoli ubrizgavao. Obamrlost me napusti , iz razuma proterana znatiželjom a ruka kao da sama u unutrašnjost friza kreće, i sada uhvati teglu ajvara.
Vrisak se ponovi, ali ovaj put drugim tonalitetom i intenzitetom. Kao ošuren vrelinom, povukoh ruku i zalupih frižider. Sa nevericom sam gledao u magnetnu buba maru koja je strpljivo držala neplaćeni račun za struju na metalnim vratima friza.
Iz te apatije, šokom i strahom izazvane, me trgnu lupanje na vratima. Odbacujući prošle momente kao nemoguće, hitam vratima stana i otključavam ih.
Komšija, samo u gaćama, stoji ispred, razbarušene kose i snenog pogleda i češe se po bulji
„Majka mu stara, komšo, smanji malo TV…“ veli, gledajući me čudno, onako iskrivljene glave.
„Dobro, ja, ovaj… ma važi…“ zamuckujem.
Okreće se i odlazi ka svom stanu, na pragu zastaje, i kaže:
„I mani se tih horor filmova, znaš, loše utiču na mozak… ako znaš šta mislim…“
Svoju tvrdnju potkrepljuje kružnim pokretom kažiprsta po slepoočnici.
Zaključavam vrata i hrlim nazad ka frizu.
Progutam pljuvačku, kratko zažmirim i šapućem „Joj bože, šta mi to radiš“, te uz nagli pokret otvaram vrata friza.
Ne bi ni tegli, ni žmirkanja lampe sa njenim plesom svetla i senke. Ne bi ni šerpe sa pasuljem, niti koka kole.
Ne bi –ništa!
Samo ništavilo se prostire ispred mene! Frižider, vrata njegova, kao porta pred beskonačnosti me doziva svojom dubinom da zakoračim među milione zvezda, povezanim a opet razdvojenim crnim ništavilom između njih.
Stojim kao ukopan pred tim prizorom, nesposoban misli da pokrenem.
Lepota beskraja mi razum obuzima, ne da čuđenju da svoja pitanja prostire po mom umu.
Žmirkanje zvezda, daljnih i bližih, belih, crvenih i plavih, ne daju da se pomerim sa mesta, nagone da zakoračam u taj beskrajni ambis lepote i praznine.
I učinio bih tako da budilnik ne zazvoni. Trgam se ponovo i sređujem misli. Zalupim vratima friza i gasim alarm na telefonu.
Pola dva ujutro. Planirano putovanje u Sarajevo dovodim pod pitanje.
Kako da vozim preko Romanije, gledam zvezde kroz krošnje šume, a da se ne setim prizora iz mog frižidera, pred kojim stadoh sa božanskim strahopoštovanjem, ne primećujući kako mi od istog krenu suza niz lice?
Ipak, ne dam da mi se pokoleba naum. Put bi previše važan.
I nisam mogao da odolim, nisam uspeo da samo prođem pokraj frižidera a da ponovo ne otvorim vrata.
Žmirkanje lampe i poredane tegle stajaše tamo, nevine u svom bitisanju, nesvesne agonije protkanom božanskom lepotom koju mi prirediše.
Da li neko ima slična ili ista iskustva, šta sam to doživeo i video?
Napominjem da nisam sanjao, jer me komšija par dana podsetio na to, pitao me „jesi konačno poludeo od horora, a? Nemoj više, kao ono veće, da ti dolazim na vrata u pola dva izjutra…“
Šta se, za ime boga, to desilo? Dan danas strepim od otvaranja frižidera….
Naglo ga otvorim, lampa u njemu žmirka, igrajući se senkama tegle ajvara i kiselih paprika. Zacrtano ždranje džema od kupina supenom kašikom (bez hleba) da bi se zavarala glad gurnuto je u zadnji plan, glasovi su probudili znatiželju ali i nit straha koja se uvija duž kičme, stežući je sve jače.
Glasovi nestadoše.
Pripisujem to umoru i snovima koji me more poslednjih dana. Hrabro zavlačim ruku u friz i grabim teglu džema, radujući se kiselkasto slatkom ukusu nedavno skuvanog džema. Dodirujem teglu, njena hladnoća mi prija u tome trenutku sanjivosti, i ostajem paralisan od vriska, tako intenzivno jakog i prodornog da su ostale tegle u frizu počele vibrirati.
Naposletku, refleksno valjda, puštam teglu a vrisak prestaje.
Znam da nisam ništa šljokao, niti pušio ili šmrkao a kamoli ubrizgavao. Obamrlost me napusti , iz razuma proterana znatiželjom a ruka kao da sama u unutrašnjost friza kreće, i sada uhvati teglu ajvara.
Vrisak se ponovi, ali ovaj put drugim tonalitetom i intenzitetom. Kao ošuren vrelinom, povukoh ruku i zalupih frižider. Sa nevericom sam gledao u magnetnu buba maru koja je strpljivo držala neplaćeni račun za struju na metalnim vratima friza.
Iz te apatije, šokom i strahom izazvane, me trgnu lupanje na vratima. Odbacujući prošle momente kao nemoguće, hitam vratima stana i otključavam ih.
Komšija, samo u gaćama, stoji ispred, razbarušene kose i snenog pogleda i češe se po bulji
„Majka mu stara, komšo, smanji malo TV…“ veli, gledajući me čudno, onako iskrivljene glave.
„Dobro, ja, ovaj… ma važi…“ zamuckujem.
Okreće se i odlazi ka svom stanu, na pragu zastaje, i kaže:
„I mani se tih horor filmova, znaš, loše utiču na mozak… ako znaš šta mislim…“
Svoju tvrdnju potkrepljuje kružnim pokretom kažiprsta po slepoočnici.
Zaključavam vrata i hrlim nazad ka frizu.
Progutam pljuvačku, kratko zažmirim i šapućem „Joj bože, šta mi to radiš“, te uz nagli pokret otvaram vrata friza.
Ne bi ni tegli, ni žmirkanja lampe sa njenim plesom svetla i senke. Ne bi ni šerpe sa pasuljem, niti koka kole.
Ne bi –ništa!
Samo ništavilo se prostire ispred mene! Frižider, vrata njegova, kao porta pred beskonačnosti me doziva svojom dubinom da zakoračim među milione zvezda, povezanim a opet razdvojenim crnim ništavilom između njih.
Stojim kao ukopan pred tim prizorom, nesposoban misli da pokrenem.
Lepota beskraja mi razum obuzima, ne da čuđenju da svoja pitanja prostire po mom umu.
Žmirkanje zvezda, daljnih i bližih, belih, crvenih i plavih, ne daju da se pomerim sa mesta, nagone da zakoračam u taj beskrajni ambis lepote i praznine.
I učinio bih tako da budilnik ne zazvoni. Trgam se ponovo i sređujem misli. Zalupim vratima friza i gasim alarm na telefonu.
Pola dva ujutro. Planirano putovanje u Sarajevo dovodim pod pitanje.
Kako da vozim preko Romanije, gledam zvezde kroz krošnje šume, a da se ne setim prizora iz mog frižidera, pred kojim stadoh sa božanskim strahopoštovanjem, ne primećujući kako mi od istog krenu suza niz lice?
Ipak, ne dam da mi se pokoleba naum. Put bi previše važan.
I nisam mogao da odolim, nisam uspeo da samo prođem pokraj frižidera a da ponovo ne otvorim vrata.
Žmirkanje lampe i poredane tegle stajaše tamo, nevine u svom bitisanju, nesvesne agonije protkanom božanskom lepotom koju mi prirediše.
Da li neko ima slična ili ista iskustva, šta sam to doživeo i video?
Napominjem da nisam sanjao, jer me komšija par dana podsetio na to, pitao me „jesi konačno poludeo od horora, a? Nemoj više, kao ono veće, da ti dolazim na vrata u pola dva izjutra…“
Šta se, za ime boga, to desilo? Dan danas strepim od otvaranja frižidera….