1982. sam išla na Kopaonik, te zime, i dva puta na more, sa roditeljima i sa društvom, moglo se.
Slažem se sa tobom da je većina mogla. Ipak je u prošlosti bio veći standard, a cijene usklađenije, pristupačnije. Prosvjetni radnici se nikada nisu isticali sa nekim platama za pozaviditi ali sjećam se da mi je ujna pričala (koja je bila nastavnica) da je ona mogla za svoju godišnju platu uz malu štednju da promjeni i ponešto namještaja po stanu a da se ima za sve tekuće potrepštine. Ko danas to može? Imali smo džeparac, išli na ekskurzije. Bilo je i tada po jedno, dvoje djece čiji roditelji nisu imali sredstava, pa bi mi ostali izdvojili više da i oni mogu ići.
Danas su ekskurzije skupe naspram standarda i jako je malo roditelja koji mogu olako da izdvoje taj novac. Ja sam u savjetu roditelja gimnazije i u toku sam sa reakcijama profesora kao i roditelja na te cijene. Ponude agencija su visoke i dođu kao luksuz. Pored destinacije, želje maturanata razmatraju se mnoge ponude, ali nema tu nekih velikih razlika u cijenama. Sa godinama ne da opada interes djece, već mogućnost da im roditelji iste priušte. Godinu pred koronu smo imali čak i jedno cijelo odjeljenje koje je odustalo od odlaska na ekskurziju.
Kao savjet smo dali na prijedlog razrednim starješinama da vide sa roditeljima da uvedu postepenu štednju i davanje novca. Tako je uradilo odjeljenje moje kćerke. Od drugog razreda su oni donosili novac, ritmom koliko ko mjesečno može, to bi se evidentiralo i polagalo na račun. Kako su se cijene okvirno znale i nije tu bilo nekih velikih promjena tokom godina, do polaska je bio obezbjeđen novac. Roditeljima je ostalo praktično samo da djetetu izdvoji novac za džeparac.
U pozadinu svega ne ulazim zašto je to tako, samo ističem ono što vidim. Da djeca naravno žele da idu, da se druže, ali da broj prijavljenih koji ne mogu da idu govore dovoljno.