Književnost Duško Trifunović

  • Začetnik teme Začetnik teme Neno
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
biće.jpg
 
Daljine

Daljina nije ništa
ona uzalud mami
ako na kraju puta
opet živimo sami

Vekovi ništa nisu
samo slojevi praha
ako je ljubavi bilo
uvek manje od straha

Daljine ništa nisu
do znatiželje puke
jer sve što je moje
na ovome svetu
to je na dohvat ruke

Vekovi neka teku po
svome tajnom planu
a sve što je moje
može da se desi
samo u jednom danu​
 

Spalili mu sve što je imao, dane provodio u vozu, a svojim pesmama stvorio naše najveće pevače: Kad je ovo doživeo, odlučuje da umre​

Duško Trifunović je u svaku svoju pesmu utkao svoje duboke emocije, zato su i danas veliki hitovi.

Duško Trifunović se nikada nije isticao u javnosti, pesme koje je stvarao govorile su umesto njega. Zato, i danas mnogi pevaju stihove čuvenog pesnika, a da ne znaju da ih je upravo on napisao. Materijalne stvari za Duška nisu imale vrednost, najdragocenija za njega bila je - duša.

Od bravara do čuvenog pesnika​

Duško Trifunović rođen je 13. septembra 1933. godine u Sijekovcu kod Broda. Bio je srpski književnik, ozbiljni jesnik i pesnik za djecu, televizijski autor i dobitnik mnogih nagrada za svoj rad. Sticajem okolnosti u njegovoj porodici živelo se skromno, završio je bravarski zanat.

Dvanaest godina radio je u fabrici vagona i krišom pisao pesme. Prvu pesmu napisao je sa 22 godine, po dolasku iz vojske. Sa 24 godine preselio se u Sarajevo i već sledeće godine objavio prvu zbirku poezije.
Tada je odlučio da upiše fakultet, pa je završio književnost. Poslije pet objavljenih knjiga poezije, 1971. godine zaposlio se na TV Sarajevo, kao urednik Omladinskog programa. Dovodio je u program ondašnje popularne muzičare, prvenstveno pripadnike sarajevske rok scene.

Najpoznatije Duškove pesme otpevali čuveni izvođači​

Na televiziji je zapamćen kao autor emisija na TV Sarajevo „Šta djeca znaju o zavičaju“, a kada se za vreme rata preselio u Novi Sad, nastavio je tamo da radi na lokalnoj televiziji.

Bijelo dugme“. Do tog momenta je bilo nezamislivo da poznat i afirmisan pesnik sarađuje sa rokenrol bendom. Iz te saradnje su se izrodili hitovi kao što su: „Ima neka tajna veza“, „Šta bi dao da si na mom mjestu“, „Glavo luda“ i tako dalje. Sem toga, pisao je tekstove i za „Indekse“, "Tešku industriju", Nedu Ukraden, Zdravka Čolića, Arsena Dedića, Jadranku Stojaković.

Duško Trifunović objavio je više od 85 knjiga, najviše poezije, a napisao je i četiri romana. Oko tri stotine njegovih pesama je komponovano i snimljeno.
Živeo je skromno, i mada se mnogo spekulisalo o tome da je umro u bedi, njegov bratanac Darko Trifunović sa ponosom je govorio o svom stricu, otkrivši brojne detalje iz života legendarnog pesnika.

- Ta činjenica da je Duško davao, a nikad nije uzimao ne daje nikome za pravo da kaže kako je Duško živeo u bedi i spavao po vozovima, jer nije imao gde da spava. Nas kao članove njegove porodice pogađaju takve, neproverene priče ljudi kojima je Duško pomogao, a sada ružno pričaju o njemu. Nikada im nijednu pesmu Duško nije naplatio, a oni govore da je umro u nemaštini. On je tako izabrao, a tu je razlika. Želeo sam da mu kupim krevet i kompjuter, ali Duško nije hteo ni da čuje. Krevet mu je bila škrinja sa četiri starinska ćilima i čaršavom. Koristio je staru pisaću mašinu, koja je, prema rečima mog strica, davala poseban ritam njegovim pesmama. On se odrekao zemaljskih stvari. Sama činjenica da Duško nije naplatio nijednu svoju pesmu pokazuje da ga nije interesovalo blago ovoga sveta - rekao pre četiri godine za "Espreso" Darko Trifunović.
Otkrio je da je Duško bio veoma blizak sa Arsenom Dedićem.

- Pogodilo nas je što Arsen nije bio na Duškovoj sahrani, ali pretpostavili smo da je tada bio bolestan. I za njega je napisao nekoliko pesama. Vajta mu je bio izuzetno simpatičan. Svi oni kojima je poklanjao svoje pesme, a bilo ih je mnogo, ukazali su mu zahvalnost tako što su te stihove otpevali na taj način da je Dušku bilo drago svaki put kada ih čuje. Izvođači tih pesama bili su Duškova duhovna deca - naglasio je univerzitetski profesor, analitičar, pravnik i doktor nauka bezbednosti, odbrane i zaštite.

Poslednja Duškova pesma koju je neko otpevao bila je "Ima nešto u tom` što me nećeš".
- Sećam se da mi je rekao "Ko je taj Željko Joksimović? Traže mi pesmu, ali ima neka Leontina koja prepravlja stihove. Ja nikada nikome nisam ništa naplatio, a šta sad treba? Da mi neko prepravlja pesme?" Ipak, ubedio sam ga da Željku da pesmu, jer smatram da je Joksimović kompletan pevač. Posle par meseci, kada je pesma izašla, pozvao me ljut i rekao da mu je Leontina prepravila poslednju strofu. Rekao sam mu da i meni tako bolje zvuči. Od tada smo malo manje kontaktirali. Neko je bio malo ljut, ali ništa strašno - pričao je za "Espreso" Trifunović.

U vozu napisao najlepše stihove​

Dobro je poznato da je Duško neke od kultnih pesama napisao u vozu, a upravo ga je Darko mnogo puta vozio do železničke stanice.
- Ja sam ga lično vozio na taj voz koji pojedini ljudi pominju u nekom sasvim drugom kontekstu priče. Sećam se da sam ga tada pitao gde će, a on je odgovorio: "Imam novu pesmu. Treba da je složim u glavi. Ne razumeš ti to... Kada udaraju pragovi o voz meni poslože stihove u glavi. " To nije bio čovek koji ne zna gde ide, koji luta bez cilja. On je išao vozom do Užica, Skoplja, pa nazad, da bi mu se pesma složila, a ne zato što nema gde. Dakle, to nije bilo pitanje siromaštva i toga da nema gde da prespava. To je bilo pitanje tog njegovog drugog sveta koji najbolje može da razume samo drugi pesnik - objasnio je Duškov bratanac.

U Beograd došao samo sa ključem od zapaljenog stana u Sarajevu​

Kada se zaratilo, došao je u Beograd samo sa ključem od zapaljenog stana u ruci.
- Iz Sarajeva je 1992. godine prvo došao kod nas u Beograd. U rukama je imao samo ključ od stana kojeg su zapalili u Sarajevu. Rekao nam je da je ubijen. Kada smo ga pitali zašto to kaže, odgovorio je da je završavao knjigu koja je trebalo da zaokruži njegov opus, ali nije uspeo da je spase iz stana koji je goreo. Svi oni koji su tada palili u Sarajevu, znali su dobro čiji stan pale. Ali im to nije bilo bitno. Važno je bilo da se zapali sve što je srpsko. Ponudili smo da mu nađemo garsonjeru u Beogradu, ali on to nije hteo. Rekao je da ga to ne interesuje i otišao je kod Kamenka Katića koji je imao svoju farmu. Kamenko je voleo karte, a Duško to nije voleo. Ali prijalo mu je Kamenkovo društvo. U to vreme pominjalo se čak da mu je Slobodan Milošević nudio da bude direktor RTS-a ili neku drugu visoku funkciju. Ali je Duško rekao da ga ni to ne interesuje - pričao je Darko.

Poslednje godine života Duška Trifunovića​

Duško je poslednje godine života proveo u Novom Sadu. U momentima kada mu je bilo najteže, na televiziji je video da njegove stihove peva more ljudi, a istakao je da pesme nikada drugima nije naplaćivao.
- Ma, ne, nije se to tada radilo. U početku sam im čak i davao honorar da bi mogli da pevaju. Nije tada bila praksa da tekst nešto znači, pesme su bile njihove. Negde na vrhuncu sedamdesetih, ništa mi ne ide. Knjiga pesama ne ide, za roman nema papira, dobijam otkaz, nema novca. Ja sednem među decu, da ne bih zaplakao, i uključim televizor… u jednom trenutku čujem “Ima neka tajna veza, tajna veza za sve nas”… jedno 100 hiljada duša peva moje reči. E, kažem, stani, vidi koliko njih je zadovoljno, e marš, budalo. Spasilo me to jednom - govorio je pesnik.

"Hteo je da umre"​

Preminuo je 28. januara 2006.godine i po sopstvenoj želji počiva na brdu Čerat, u Sremskim Karlovcima.
- Bio je srčani bolesnik, ali nije želeo da se leči. Hteo je da umre. Na dan njegove sahrane, kada su iznosili kovčeg iz kapele, na nebu se od tragova aviona pojavio broj osam, kao znak beskonačnosti. Duško je bio svoj čovek. Uvek između dva sveta - ovog, ovozemaljskog i onog nedokučivog, sveta pesnika. Materijalne stvari ovoga sveta nisu ga interesovale - zaključio je Darko.

Stil
 

Back
Top