Mada se duša različito tumači postoji opšta saglasnost da je neuništivi, nematerijalni entitet svesti koji opstaje posle smrti ili razdgradnje telesnog oblika. Platon je smatrao da duša sadrži duh, razum i apetit (želje). On je, kao i većina grčkih filozofa, verovao u reinkarnaciju. Govorio je da duša posle odvajanja od tela, i dalje misli i da se uvek radja u novom telu i obliku.
Pojmu duše je blizak pojam Atmana u hinduizmu. Atman je, takodje, neuništiva, inteligentna suština živog bića koja se navodi i kao Sopstvo. U oba slučaja duša je predstavljena kao svesna celovitost, odnosno jedinstvo razuma, misli i osećanja. To na prvi pogled može izgledati kao kontradiktornost pošto se duša, često, asocira sa dubinom i osećanjima. Da bi se to razumelo neophodno je poći od Jednog Boga i Trojstva, odnosno pitanja: kako od Jednog nastaje Troje i sve što postoji ili duhovno (nematerijalno/nevidljivo) i fizičko (vidljivi materijalni oblik i pojava)?
Hinduizam poseban značaj daje disanju iz kojeg proizilazi sažimanje i širenje, spajanje i razdvajanje, sjedinjavanje i deoba. Jedan Bog/svest/život ulaskom u sebe izlazi iz sebe. Ulaskom sve sažima u skladno jedinstvo i postaje Duša/Ljubav. Ali, time istovremeno izlazi iz sebe i uzvisuje se u Duhu, tj. postaje znanje/razumevanje svega što je sažeto u Duši. Hrišćanstvo tu podelu naziva Ocem i Svetim Duhom. Iako su ta stanja komplementarno suprotna razlikuju se od Sina. Jedino se za Sina kaže da je jedinorodjen.
U Tao Te Ching se navodi da Jedno stvara dvoje, dvoje troje, a da troje stvara sve stvari. Kada Duša/Ljubav dostigne kulminaciju sažimanja, a Duh visine razumevanja dodje do njihovog susreta i spoja. Iz toga spoja se radja Sin, tj. Misao/Ideja.
Duša, Duh i Misao sami po sebi nemaju pojavu. Medjutim, taj pokret unutar Jednog Boga stvara fizičku pojavu tame, eteričnog ništavila i svetlosti. Sažimanjem se istovremeno stvara tama i ništavilo iz kojeg iskrsne svetlost. Jedan Bog nije ni Duša/Ljubav, ni Duh/Razum, ni Misao/Um, već je njihovo jedinstvo ili puni svesni kapacitet. Zato je neshvatljiv i bespojavan jer je iza gustine tame, eterične praznine i bleska svetlosti.
Sfera Boga i Trojstva je sfera Istine i pokreta unutar svesne celovitosti. Radjanjem Sina/Ideje dolazi do širenja i razjedinjavanja te celovitosti kroz stvaranje duhovnog i fizičkog sveta. Sin/za-Misao je Jedna jedina Ideja univerzuma koja u sebi sadrži svaki oblik ili mentalnu sliku svega što postoji.
Pojam ideja potiče od grčke reči εἶδος (eîdos) u značenju "vidljiva forma" što je u vezi sa μορφή (morphḗ) "oblikom" kao i φαινόμενα (phainómena) "pojavom" od φαίνω (phaínō), "sjaj/svetlost".
Duhovni svet je univerzalna inteligencija u kojoj se razlaže/individualizuje svaka misao/ideja/mentalna slika sadržana u Sinu ili Jednoj Ideji univerzuma. To je svet arhetipova/obrazaca, duša/Sopstva prema kojima se stvara fizički, materijalni svet.
Hrišćanstvo harmoniju u duhovnom svetu naziva rajem, a Platon idealnim svetom dobra. Zašto je onda potreban fizički svet u kojem pored smisla i dobra vlada nesklad i zlo?
Cilj je razvoj i usavršavanje. Za njega je potrebna suprotnost. Očigledan primer je teorija i praksa. U momentu kada se javi ideja ona izgleda savršena. Medjutim, potrebna je njena konkretizacija/realizacija u praksi da se proveri valjanost. Tokom toga procesa dolazi do daljnjeg usavršavanja ideje jer se dobijaju povratne informacije.
Dakle, duša je nematerijalna, živa suština materijalnog oblika. Drugačija tumačenja proizilaze usled koncentacije na različite sfere. Duša je uvek savršena u duhovnom svetu, dok se u spoju s fizičkim svetom pod njom podrazumeva nematerijalna "iskra" u telu koja misli i oseća, tj. svesni deo ličnosti ili ego/Ja, što će kasnije biti objašnjeno.
Pojmu duše je blizak pojam Atmana u hinduizmu. Atman je, takodje, neuništiva, inteligentna suština živog bića koja se navodi i kao Sopstvo. U oba slučaja duša je predstavljena kao svesna celovitost, odnosno jedinstvo razuma, misli i osećanja. To na prvi pogled može izgledati kao kontradiktornost pošto se duša, često, asocira sa dubinom i osećanjima. Da bi se to razumelo neophodno je poći od Jednog Boga i Trojstva, odnosno pitanja: kako od Jednog nastaje Troje i sve što postoji ili duhovno (nematerijalno/nevidljivo) i fizičko (vidljivi materijalni oblik i pojava)?
Hinduizam poseban značaj daje disanju iz kojeg proizilazi sažimanje i širenje, spajanje i razdvajanje, sjedinjavanje i deoba. Jedan Bog/svest/život ulaskom u sebe izlazi iz sebe. Ulaskom sve sažima u skladno jedinstvo i postaje Duša/Ljubav. Ali, time istovremeno izlazi iz sebe i uzvisuje se u Duhu, tj. postaje znanje/razumevanje svega što je sažeto u Duši. Hrišćanstvo tu podelu naziva Ocem i Svetim Duhom. Iako su ta stanja komplementarno suprotna razlikuju se od Sina. Jedino se za Sina kaže da je jedinorodjen.
U Tao Te Ching se navodi da Jedno stvara dvoje, dvoje troje, a da troje stvara sve stvari. Kada Duša/Ljubav dostigne kulminaciju sažimanja, a Duh visine razumevanja dodje do njihovog susreta i spoja. Iz toga spoja se radja Sin, tj. Misao/Ideja.
Duša, Duh i Misao sami po sebi nemaju pojavu. Medjutim, taj pokret unutar Jednog Boga stvara fizičku pojavu tame, eteričnog ništavila i svetlosti. Sažimanjem se istovremeno stvara tama i ništavilo iz kojeg iskrsne svetlost. Jedan Bog nije ni Duša/Ljubav, ni Duh/Razum, ni Misao/Um, već je njihovo jedinstvo ili puni svesni kapacitet. Zato je neshvatljiv i bespojavan jer je iza gustine tame, eterične praznine i bleska svetlosti.
Sfera Boga i Trojstva je sfera Istine i pokreta unutar svesne celovitosti. Radjanjem Sina/Ideje dolazi do širenja i razjedinjavanja te celovitosti kroz stvaranje duhovnog i fizičkog sveta. Sin/za-Misao je Jedna jedina Ideja univerzuma koja u sebi sadrži svaki oblik ili mentalnu sliku svega što postoji.
Pojam ideja potiče od grčke reči εἶδος (eîdos) u značenju "vidljiva forma" što je u vezi sa μορφή (morphḗ) "oblikom" kao i φαινόμενα (phainómena) "pojavom" od φαίνω (phaínō), "sjaj/svetlost".
Duhovni svet je univerzalna inteligencija u kojoj se razlaže/individualizuje svaka misao/ideja/mentalna slika sadržana u Sinu ili Jednoj Ideji univerzuma. To je svet arhetipova/obrazaca, duša/Sopstva prema kojima se stvara fizički, materijalni svet.
Hrišćanstvo harmoniju u duhovnom svetu naziva rajem, a Platon idealnim svetom dobra. Zašto je onda potreban fizički svet u kojem pored smisla i dobra vlada nesklad i zlo?
Cilj je razvoj i usavršavanje. Za njega je potrebna suprotnost. Očigledan primer je teorija i praksa. U momentu kada se javi ideja ona izgleda savršena. Medjutim, potrebna je njena konkretizacija/realizacija u praksi da se proveri valjanost. Tokom toga procesa dolazi do daljnjeg usavršavanja ideje jer se dobijaju povratne informacije.
Dakle, duša je nematerijalna, živa suština materijalnog oblika. Drugačija tumačenja proizilaze usled koncentacije na različite sfere. Duša je uvek savršena u duhovnom svetu, dok se u spoju s fizičkim svetom pod njom podrazumeva nematerijalna "iskra" u telu koja misli i oseća, tj. svesni deo ličnosti ili ego/Ja, što će kasnije biti objašnjeno.