Драгољуб Дража Михаиловић

Марко, дужина излагања нема никакве везе са истинитошћу истог, стара замка квантитет-квалитет у коју комунци редовно упадају.
Ратови у Босни јесу дело комунаца, сви који су предводили те ратове су били у самом врху КПЈ, са изузећем комунистичког дисидента Алије Изетбеговића, али он се рачуна пошто је поникао у том миљеу. То је непорецива чињеница.
Други светски рат никада није окончан нити су сукоби из тог рата разрешени, од политичких преко националних па до материјалних. Све је било по налогу комунистичке власти и самим тим они су једини кривци за ратове 90-их.
Доста се губиш у појмовима фашисти, нацисти и комунисти тиме што их делиш као аутохтоне покрете а свима је позната чињеница да су сву покрети леве орјентације са изузећем Франкове Фаланге, која је изразито хришћанско-католичке орјентације без примеса левичарства у свом програму.
Такође грешиш када кажеш да левичари воде искључиво класне ратове, то је због елементарног непознавања чињеница везаних за левицу уопште.
ФАШИЗАМ- Социјални покрет, значи леве орјентације, милитантне форме који се бори за социјалну правду унутар своје нације, не припадају интернационали.
Најблажи степен душевне болести. Контрареволуционарног типа што их само по себи доводи у узрочно-последичну везу са осталим левичарским покретима.
Поприлична конфузија у програму због узајамног преписивања програма са комунистима. Један од доказа у прилог теорији је сам Бенито Мусолини који на робију одлази као комуниста а са исте излази као фашиста. У самом старту је било поприличних забуна јер на скуповима у први мах није се могло приметити о којем синдикату је реч, да ли о комунистичком или фашистичком.
НАЦИИОНАЛ-СОЦИЈАЛИЗАМ- Социјални покрет, значи леве орјентације, милитантне форме који се бори за социјалну правду унутар своје нације фаворизовањем исте уз елементе самопрочишћења, који је нужни елемент за стварање наднације. Не припадају интернационали јер их интересује искљуиво аријевска раса. Контрареволуционарног типа што их такође доводи у узрочно-последичну везу са комунистима, са којима изразито добро сарађују по многим питањима у којима немају сукоб интереса али барем док до њих не дође.
Такође долази до узајамног преписивања програма јер је то једини начин да се контрареволуција спроведе у дело. Не долази до забуне на терену јер су физички ликвидирали сваки конкуренцију, исто као и бољшевици. Један од доказа је Хилерова књига „Мајн Камф“ где се аутор по питању капитала, демократије и људских права идентично изјашањава као и бољшевици.
КОМУНИЗАМ- Социјални покрет, значи леве орјентације, милитантне форме, који се бори за социјалну правду унутар своје новонастале нације, фаворизовањем исте уз елементе самопрочишћења, који је нужни елемент за стварање наднације.
Припадају интернационали јер их интересује искључиво њихова новонастала нација, и теже да преко исте своју нацију прошире и ојачају до крајњих граница.
Револуционарног типа, али им то не смета да сарађују са свим контрареволуционарним организација које имају исте погледе на капитал, демократију и људска права. Један од примера је споразум Рибентроп-Молотов који су поштовале све чланице комунистичке интернационале па самим тим и КПЈ, која је због тога почела са активностима, ако се то тако може рећи, тек након раскида споразума. Такође се може узети било која бољшевичка књига и њој видети да су у односу на нацистичке књиге разлике чисто семантичког типа.

Значи, долазимо до закључка да су фашизам, нацизам и комунизам три стадијума једне те исте душевне, мада се слободне може рећи и духовне, болести.
Болести где је Бог замењен вођом а само чланство дигнуто на изразито виши ниво егзистенције у односу на остали део популације. Њихов редослед нам говори о типу манифестације болести, степену болести и последицама које оставља за собом.
ФАШИЗАМ -Мистификацијом дигнути на ниво племићке групације, најлакши облик болести и самим тим са најлакшим последицама што на примеру Италије и сами видимо.
НАЦИЗАМ - Мистификацијом дигнути на ниво божанске групације, доста тежи облик болести и самим тим са доста тежим последицама што на примеру Немачке и сами видимо.
КОМУНИЗАМ - Мистификацијом дигнути на ниво надбожанске групације, најтежи облик болести чија је најопаснија карактеристика непрекидна мутација и фингирање у оквиру једне те исте приче са једим те истим циљем, практично неизлечива болест што на примеру Русије и осталих држава које су озбиљно усвојиле концепт, ту отпадају Пољска, Чешка, Словачка и Мађарска, и сами видимо.
РАВНОГОРСКИ ПОКРЕТ - Једини аутохтони покрет међу наведенима из веома једноставног разлога- нити је револуционарног нити је контрареволуционарног типа. У питању је покрет легалистичког типа који своје упориште налази у традиционалним вредностима свог народа и светских тековина цивилизације као што су демократија, приватни капитал и људска права.
Изразито сатанизован од комуниста који су њему имали јединог реалног противника.
По програму најближи америчкој демократији и постулатима на којима је створена Америка док је још била домовина храбрих и поштених.
За разлику од осталих покрета није под влашћу једне партије, напротив, у свом политичком савету има преедставнике свих југословенских странака изузев усташких , фашистичких и комунистичких.
Завршио рат на страни Алијансе, генерал Драгољуб Михаиловић, вођа покрета, као херој Алијансе више пута постхумно одликован, највиша одликовања САД и Француске су му доделили председници поменутих држава, Хари Труман и Шарл Де Гол.
Шарле Де Гол се у знак протеста поводом злочиначког убиства првог герилца поробљене Европе никада није срео са Брозом.
 
Марко, што се тиче Београда и отпора Милошевићевом национал-социјалзму, ту су у праву али само до некле, а што се тиче учешћа остатка Србије у обрања Милошевића ниси у праву уопште, а мени је веома жао због тог учешћа, ни мало не служи никоме на част што је оборио једног а довео хиљаде комуниста на власт.
Избори у Србији су увек били питање свршеног чина избора између две или више комунистичких опција. У сваком случају проћи ће и то.
То што се хвалиш Београдом и није неко чудо, Београд је у ствари још увек у фазону осме седнице, тако да су мени апсолутно неинтерсантни сукоби између милошевићеваца и стамболићеваца, то је ипак ваша интерна ствар и ту немам намеру да се мешам док је то тако, али пошто је то увек погубно деловало по Србију не да имам намеру да се мешам него немаш појма.

П.С. Камо среће да сте се сви искупили на Фрушкој Гори, као ономад ДС а пре тога Слоба и Пера, и помлатили до последњег, о камо ли такве среће по Србе и Србију!

П.П.С. Пожурите, друг Ћурувија вас нестрпљиво чека.
 
"cut & paste" sa "pogleda", pa udri! E, dobar si, Hercegovac...
Moram ti reci da mi onaj clanak u kom Adam Stosic pljuje Dobricu Cosica bas popravio raspolozenje, dobro me nasmejao. Uopste, uvek sam voleo da proucavcam, analiziram isfrustrirane ljude koji svoje komplekse lece tako sto pluju velicine. Mali Adam Stosic resio da gradi karijeru tako sto ce da izda knjigu u kojoj da ocrni jednog od najboljih nasih pisaca, Dobricu Cosica.
I kako bese, "Pogledi" su jedan bas objektivan izvor, koji stvari ne posmatra jednostrano, koji ne zeli da se svrstava ni na jednu stranu, vec samo traga za naucnom istinom - da, clanci sa tog sajta me uvek oduseve, lepo nasmeju. Nego, Hercegovac, potrazi tamo po "Pogledima" jos neki interesantan clanak, pa posalji, da procitam.
 
Два мјеста гдје се спомиње Стошић!!! Да ли он ту помиње Добрицу?

Према обимној монографији водећег крушевачког историчара Адама Стошића "Под небом Крушевца", објављеној 1996. године, Кесеровић је окупио "импозантну масу од неколико хиљада људи", а процене се крећу и "до 10.000". Устаници су имали свега 500 пушака, па их је доста било "с вилама, секирама, косама, чак моткама", пише Стошић.


Међутим, Стошић пише да је, највероватније, тог дана немачка јединица од 300 људи случајно дошла у Ломницу на војну вежбу. Биле су то полицијске и падобранске снаге, али падобранци нису били никакви опасни диверзанти, већ ђаци. У немачком извештају, који, зачудо, наводи и Секуловић, користи се израз "ученици". На жалост, не наводи се узраст тих ученика: вероватно је реч о млађим годиштима, која су Немци мобилисали како им је измицало тло испод ногу. Најзад, и немачки губици су нешто другачији него што их представља Секуловић: 14 погинулих, 42 рањена и 38 несталих.


Хе, хе...

Навикли сте црвени да по кратком поступку ликвидирате све који вам се супроставе, па сада када немате више бравара за леђима тешко подносите чињенице!!!

Најлакши начин, хајде да исмијемо без обзира на истинитост његових ријечи. Било вам је очигледно лакше прије!!! Метак у главу, а мртва уста не говоре!!!

Да није по теби мјеродаван Велебит, који се шетао у сред Загреба у партизанској униформи?

Документ из архиве војске у Београду, у "Архиви непријатељских јединица, а заведен је под регистарским бројем 1812-1/К-15/ВК-П-594.

Боли вас црвени што нисте на вријеме уништили трагове, него је остало иза вас да смрдите нечовјештвом!!!

Жалосно је то када немаш аргументе, па мораш да нападаш саговорника не би ли овај кренуо да се повлачи!!!

Књигу у шаке, друже Марко!!! Твоје незнање прелази границе доброг укуса!!!
 
Hercegovac, ispravaka - "Poglede" u sake, mislim da si to hteo da kazes.
A sto se tice Stosica, ako on nije pljuvao Cosica, onda je to radio Samardzic, ali svejedno, i jedan i drugi su nule prema njemu.
Pac - Pac, ovo sto sad ti kao neo-cetnik govoris, to je teorija, a cetnici su tokom Drugog svetskog rata to primenjivali u praksi.
Dakle fasizam je "blag, nije nista strasno", tako da se sa fasistima moze saradjivati. I zato su cetnici prakticno tokom celog rata otvoreno saradjivali sa Italijanima.
Nacizam je "nesto gori" tako da saradnja sa nacistima ide malo teze, ali OK. I zato su cetnici u onu pravu, otvorenu kolaboraciju sa Nemcima usli tek u krajem 1943.
A komunizam je "cisto zlo" pa se zato sa partizanima nikad (posle 1941) i nigde nije moglo sardjivati.
Jasno k'o dan - ovo tvoje izlaganje se u potpunosti poklapa sa onim sto se desavalo pre 60 i vise godina.
 
Теби је и Маџа велики!!! Кажеш да си из Крушевца, па онда знаш за Маџина гробља.

Зар није он сам на души понио Срба као и највећи јасеновачки кољачи?

Опет те питам да ли ти је мјеродавнији Велебит, који се шетао у сред Загреба током рата у партизанској униформи са петокраком?

Да ли су ти мјеродавне усташе из мог краја које су прешле у партизане, а четири године прије тога клале све живо?

4. август 1941. године.



Био је дан, а била је ноћ. Било је љето, а била је зима. Били су комшије, пријатељи, кумови, а били су крвници, џелати и силеџије. Били су људи, а била су бића од којих се сотона застидјети може. Тог кобног дана у Преибиловце се слегло, под пушком и камом, око три хиљаде усташа. Пошто нису били наоружани, одрасли Пребиловчани били су принуђени да се склоне у околна брда, а у селу су остале жене, дјеца и старци.



И тада на сцену ступају са силом срођени сотонини угодници. Усташки логорник Фрањо Вего из Чапљине, у просторијама Основне школе у Пребиловцима, силује дјевојку Медић (Ристе) Ђуку. Видјевши то, подређене усташе пред школу износе ћебад и пред окупљеном масом започињу крвави пир.



Под пријетњом смрћу, са пушком упереном у сљепочницу, усташа Јозо Боровац из чапљинског села Требижат, наређује Стоји Булут, жени Љубановој, да кћери Милеви држи расчеречене ноге док је он силује. Наочиту, Драгичевић (Максима) Фимију послије жестоке борбе, врисака, плача и јаука, силује десетак усташа. Послије силовања је кољу.



Сеоеку учитељицу Стану Арнаут силује десетак одраслих усташа, а послије тога силују је њезини малолетни ђаци из чапљинског села Габела, гдје је несретна Стана прије Пребиловаца службовала. Свирепе и крвожедне убице звјерског инстинкта, задовољивши своју пожуду Стани бајонетом касапе стомак и полумртву је бацају у башту подно школе, гдје је кољу и закопавају.



Верујући да је кумство част и обавеза, несрећна дјевојка Булут (Јове) Даница, склонила се у комшијско, хрватско, село Лозницу код кућног кума Матић Дамјана. Кум Дамјан је није силовао, али с обзиром да се код чапљинских усташа губитак људског достојанства проглашавао за врлину, то је по наговору Дамјана, учинио Томић (Анте) Јозо, комшија Дамјанов, који Даницу одводи у Чапљину, иживљава се над њом два-три дана, потом је коље и оставља на ледини да јој пси леш развлаче.



Сотоне надмашују сотоне, када затичући у порођајним боловима Милеву Медан, жену Богданову, бајонетом јој распоре стомак, бајонетом ваде дијете из утробе мајке, замотавају га крпама и опет бајонетом враћају дијете у утробу.



Из присутне масе, усташе одабиру двадесетак најљепших дјевојака, присиљавају их да се скину ко од мајке рођене и да коло играју. Пошто су га скинули до гола, у коло убацују и осамдесетогодишњака Шарић Николу званог "Хаџија", а да слика буде комплетна потрудили су се муслимани из Чапљине који су са двије хармонике и гитаром чинили музичку потпору. Врхунац бестијалности састојао се у томе да су усташе дјечицу из преко педесет кољевки узимале за ноге, па затим замасима ударали дјечијим главама о зидове школе.



Године 1941, Пребиловчани бивају одведени у логор Модрич у комшијско село Тасовчиће. Током ноћи чапљинске усташе долазе у логор, изводе из логора дјевојке Олгу (Ристе) Брњашић и Даницу (Милана) Шарић, силују их неколико часова и поново враћају у логор.


Ноћу, 5-6. августа 1941. године, из логора на Модричу, усташе Пребиловчане пребацују на 2,5 км удаљену железничку станицу у Чапљини, гдје се почела порађати Милева Екмечић, жена Бранкова. Луциферови сродници су нагрнули на Милеву бајонетама искасапили и њу и дијете, те тако раскомадане затрпали их у смеће код жељезничке станице.



Два-три часа послије пола ноћи Пребиловчане затварају у шест сточних вагона и одвозе их у шест кидометара удаљену железничку станицу Шурманце.



У освит зоре 6. августа 1941. године са жељезничке станице у Шурманцима, преко шест стотина Пребиловчана нагурани у колону, коју су са обе стране моткама и кундацима од пушака ударале усташе, упућује се уз брдо Црмницу до коте зване Вранац, коте која је удаљена пар стотина метара од јаме Голубинка.



На коти Вранац усташе су их опљачкале, а послије пљачке опет су радили оно што им је историја у наук оставила, тј. тукли, силовали и клали.



Око хиљаду хрватских усташа са подручја општине Чапљина, само за неколико часова, напомињем поново само за неколино часова, бацило је преко шест стотина живих Пребиловчана у јаму Голубинка на брду Црмница у селу Шурманци, општина Чапљина.



Не желећи да је крволоци додирују, жена Манојла Булута узела је за руке своја два сина и заједно са њима скочила у бездан јаме Голубинка. Пребиловачке дјевојке су мислиле да је ту крај њиховим мукама, али усташе нису мислиле тако, јер поново одабиру десетак дјевојака, поново их силују, поново кољу.



У мјесецу мају 1941. године Пребиловци су имали 994 српске главе. У мјесецу мају 1945. године Пребиловци су имали – 170 српских глава, што ће рећи да су комшије, хрватске усташе, живе бациле у јаму или заклали, 824 Србина из Пребиловаца.



Пребиловци, камен крвљу попрскан.






Од мјесеца маја 1945. - до данас



Послије мјесеца маја 1945. године, на подручју општине Чапљина, није било српске куће без црне заставе, али полицији аустро-угарског каплара, требало је дванаест година да открије опште познате починиоце злочина, усташе крволоке.



Иако је на јами Голубинка у Шурманцима било око хиљаду усташа, на Окружном суду у Мостару, 3. октобра 1957.године, суђено је само четрнаесторици усташа. Шест је осуђено на смрт стријељањем: Јовановић Иван, Анковић Мирко, Иванковић Мате, Остојић Јозо, Васиљ Јаков и Прусац Јозо, а остали су суђени на различите временске казне.



За плакати је да је на судском процесу у Мостару, један од судија поротника био и Јозо Јелчић, предсједник Среског одбора у Чапљини (градоначелник), усташа из чапљинског села Грабовина, који је учествовао у хапшењу и спровођењу Пребиловчана до јаме Голубинка у Шурманцима. Тај исти Јозо Јелчић је био главнокомандујући усташа, приликом насељавања усташа у српске куће у Пребиловцима. Под његовим руководством преко осамдесет најкрволочнијих усташких кољача из Чапљине, било је насељено 3. августа 1941. године у српске куће у Пребиловцима.



Видјевши да је џелат и судија један те исти човјек, 125 Пребиловчана мјесеца октобра 1957. године пише петицију предсједнииу Окружног суда у Мостару, против усташе Јозе Јелчића из Чапљине.



Притиснута необоривим доказима, тада актуелна власт усташу Јозу Јелчића, смјењује са мјеста предсједника Среског одбора у Чапљини и са мјеста судије поротника, и умјесто да му суде као крволоку, Брозови подрепаши бирају заклетог и доказаног усташу Јозу Јелчића, у Савјет Републике Босне и Херцеговине, дају му националну пензију и као врхунац кроатизма, одликују га ничим другим до Орденом братства и јединства.



Пребиловчани су тек шеснаест година послије Другог свјетског рата, имали први пут прилику да се истински радују. И старо и младо, и велико и мало, просто речено васколики пребиловачки живаљ, у јесен 1961. године испраћао је у Југославенску народну армију, првог послератног младића стасалог за војску, Ђурасовић Јову званог "Лоло".



Живот тече даље, али муке за Пребиловчане не пролазе. Послије осамнаест мјесеци преписке, разговарања и упућивања делегација на све релевантне адресе власти општине Чапљине и Републике Босне и Херцеговине, поткрај 1990. године приступило се отварању забетонираних јама у којима су се налазили земни остаци српских мученика. По отварању јаме Голубинка у Шурманцима, у јаму дубоку преко осамдесет метара спустила се група свештеника и одржала опјело настрадалим Србима.



У непосредној близини јаме, испод том приликом подигнутог шатора, вршено је чишћење и прање костију мученика. Један члан тима стручњака са Судске медицине и антропологије из Београда, који су директно на терену вршили експертизу, за тренутак је подигао у ваздух малену дјечију бутну кост и присутнима објашњавао да је то кост нерођена дјетета.



Ту се затекао и старина Трипко-Трише Екмечић, који је сузна лица дуго загледао кост, миловао је и љубио. Тешком муком Трише је откидао ријечи из себе, говорећи да та кост може бити кост његовог нерођеног дјетета, јер усташе су 6. августа 1941. године у јаму Голубинка у Шурманцима, бацили и његову супругу Дану која је била зашла у девети мјесец трудноће.



Видно потресен Трише поново љуби кост, лице му се грчи, сузе теку, јечи, кост притиска уз срце, занесе се и клону.



Срце није издржало.



Био сам један од петнаест хиљада Срба из Херцеговине, колико је Трипка-Тришу Екмечића из Пребиловаца, испраћало на вјечни починак. "Заборавити не можемо, опростити не смијемо, а светити се не желимо. Освета за злочин је људски гријех, колико и он сам", слушам рођеног Пребиловчанина, вршњака побијене дјеце са којима се играо до дванаесте године живота, академика др. Милорада Екмечића, у говору који је одржао као један од говорника, мјесеца новембра 1990. године у Пребиловцима, по одржаној служби Божјој за покој душа српских мученика.



"У име Оца и Сина и Светога духа дајемо одобрење и благослов да можете саградити спомен-цркву и да се посвети Сабору Српских светитеља и Пребиловачки мученика, који се слави 10. октобра", каже се, између осталог, у одобрењу које читам а које је пристигло од Епархије Захумско-Херцеговачке и Митрополита Дабробосанског, по поднешеном захтјеву Одбора села Пребиловаца, за изградњу спомен-цркве у Пребиловцима.


Његова Светост Патријарх Српски Г. Павле чинодејствовао је 6. августа 1991. године, а саслуживали су високи црквени достојанственици, приликом освјештења темеља цркве Сабор Српских светитеља и Пребиловачких мученика.



Међу више хиљада присутних Срба из цјеле земље, том чину су били присутни и предсједник Српске академије наука и умјетности Душан Каназир, те акадекици Антоније Исаковић, Матија Бећковић и Милорад Екмечић. Ту су били и прваци политичког живота из Србије и Херцеговине, пјесници, књижевници, сликари, те секретар Државне комисије за ратне злочине извршене над српским народом у Другом свјетском рату од стране НДХ (Независне државе Хрватске) и окупатора, др. Милан Булајић, и многи други. Пројекат за цркву израдио је архитекта Горан Дуганџија из Београда.



Поткрај 1991. године у 18 метара дугу, 15 метара широку и 2,8 метара високу, добровољним радом изграђену Спомен-костурницу која се налазила у поџемном дјелу цркве, према процјени антрополога са Судске медицине из Београда, похрањене су кости од преко четири хиљаде Срба, извађене из дванаест херцеговачких јама.

У чапљинском крају и 1941. године и 1991. године, пјевана је једна те иста пјесма: "Ја усташа и ћаћа ми бија, отац сину занат оставија".


Јозо Јелчић је постао преседник општине за власти црвених!? ДА ЛИ ЈЕ ТО ВАШЕ КОМУНИСТИЧКО БРАТСТВО И ЈЕДИНСТВО!? БРАТСТВО И ЈЕДИНСТВО СА УСТАШАМА!!!

Чињеницу су чињенице, да ли их је објавио Поглед или ко други мени није важно. Важно је вама када се покажу те чињенице да можете грактати како "необјективни", користе "говор мржње"... Само да би прескочили чињенице!!!

А што се тиче Радована и Ратка:

А КО ИЗДА ОНОГА ПРВОГА
НЕМО СРЕЋЕ НИ ПОРОДА СВОГА
У КУЋУ МУ ПУШКА НЕ ВИСИЛА
БОГ ВЕЛИКИ И ЊЕГОВА СИЛА
НЕК МУ САМЕ ГУБАВЦЕ ДАРУЈЕ
ТРАГ ДА МУ СЕ ПО ПРСТУ КАЗУЈЕ
БРАНКОВИЋА БРУКА ГА СПОПАЛА
НА БАДЊАКЕ КРВ МУ ПОКАПАЛА
И У ПАШЈУ ВЈЕРУ ВЈЕРОВАО
КАД ЈЕ СВОЈУ ИЗДО И ПРОДАО
РЋОМ ГА ПОД КОЉЕНА
СТИДИО СЕ РОДА И ИМЕНА
ЗАШТО СЛАВУ ПОГАЗИСТЕ СТАРУ
ПРОДАЈЕТЕ ЉУДЕ НА БАЗАРУ
ЈЕ Л ТО ИКО ДО САДА РАДИО
БОГ ВЕЛИКИ ЗА ТО ВАМ СУДИО
ШТА БИ БИЛО ДА ЊИХ НЕ БИЈАШЕ
ТРЕЋИ ПУТ БИ ПОКЛАЛЕ УСТАШЕ
НАРОД СРПСКИ ПРЕКО ДРИНЕ ВОДЕ
ТИ СУ СРБИ ЧУВАРИ СЛОБОДЕ
И ОДБРАНЕ КРСТА ОД ИСЛАМА
 
Марко, очигледно те нису у комитету научили да читаш, што је и логично- нису ни могли.
Бараташ старим провереним техникама оптуживања, додуше, ја сам се надао, више него очигледно неоправдано, да ћеш барем успети да схватиш о чему причам већ кад ниси способан да похваташ причу.
Али нема везе, имам ја и воље и стрпљења за тебе а и за друге који су систематски ометени у развоју.
Дакле, да си читао, као што ниси, пажљивије, уочио би основну линију разгарничења између фашиста, нациста и комуниста с једне и равногораца с друге стране.
Као што рекох, равногорски покрет је једини аутохтони покрет међу горе наведеним покретима, што нам говори да није у фамилијарним везама са преостала три који су у веома тесним породичним везама, што нам такође говори да није било сарадње са њима што се не може рећи за преостала три покрета, који су у зависности од потреба итекако сарађивали међусобно, без изузетака.
Херцеговцу си нашао ману у копирању текстова мени си нашао у томе што сам, како си ме окарактерисао, нео-четник. У вашу полемику не бих требао да се претерано мешам, ипак је то ваша ствар, али ако неко константно копира и пастира то си онда ти, додуше, опскурни материјал је у питању, али то си ти, боље и не можеш.
Констатација да сам ја нео-четник више говори о теби, тачније речено о твојој неписмености, необразованости и неупућености у проблематику материје, него о мени, без обзира што сам ја мета.
Не може се бити нео-четник и то из веома једноставног разлога- четништво је акција а не идеологија. Било како да си ме окарактерисао па и некако, али овако једноставно не може, не зато што ја то кажем већ зато што то говоре чињенице и здрав разум.
Ниси се нешто изјаснио по питању "слободарског духа" Београђана, а ни по питању "борбе за истину и правду" између две фракције једне те исте приче, биће да су и ту криви четници који су са свима сарађивали само да би сатрли српски народ?
Или је можда обратно?

П.С. Твоје понашање ми даје за право да нисам погрешио када сам комунизам окарактерисао као душевну болест.
 
ОПТУЖИ МЕ ДА КОРИСТИМ КОМУНИСТИЧКЕ ИЗВОРЕ!!!


Ј. Б. Тито 14. фебруара 1942.
"Морате обавезно стријељати све оне који су потпомагали четнике и били наклоњени њима. Исто тако расчистите са лабавим и колебљивим елементима. При свему томе морате бити потпуно енергични и без сваког милосрђа. Стријељајте масу оних који су били прешли из партизана на страну четника. Послије тог стријељања они који остану неће више помислити да тако нешто направе...
Поред овог, обавезно морате спровести мобилизацију људства у бјелопољском срезу. Оне који се не би јавили стријељајте...
Упамтите да је сада за нас важније убити и растјерати четнике него Талијане."
Објављено у "Сабраним делима" Ј. Б. Тита, том 8, стране 206-208.

Друго наређење Тито је 10. марта 1942. послао Главном штабу за Црну Гору и Боку, а оно гласи:
"Ликвидацији четничких банди и пете колоне морате посветити сву пажњу. Против четничких банди у Васојевићима морате мобилисати што више људства. Када то четничко упориште ликвидирате, све ће остало ићи лакше... Ви морате прибјећи репресалијама против четника. Морате палити извјесне куће окорелих зликоваца и разбојника, а обавезно све куће четничких вођа и коловођа. Сва њихова имања треба конфисковати."


Титово наређење Црногорско-санџачком одреду од 5. фебруара 1942:
"Ликвидирајте са свим четничким бандама на вашој територији... Ликвидирајте све шпијуне, петоколонаше, разбијаче народне борбе на вашој територији. Сва њихова имања конфисковати." (Зборник, том 2, књига 2, 323-324.)
У истом духу наређивао је и заступник Титовог Врховног штаба, Велимир Терзић, 21. децембра 1942:
"Противу четничких села, као што су Шаховићи и друга која сте споменули у свом извештају, која служе као четничка склоништа, гнезда и отпорне тачке - треба да предузмете оштре и немилосрдне мере... (Све четнике) или у борби или ван борбе, као и њихове помагаче и заштитнике, треба ликвидирати на лицу места." (Зборник, том 2, књига 7, 151.)
Ј. Б. Тито је систематски припремао Србе-комунисте да убијају своје сународнике, па чак и рођаке. У говору једној српској јединици од 7. јануара 1943, овако је хвалио своје најбоље убице:
"Рука није задрхтала ни када се требало обрачунавати и са рођеним оцем, ако је он пришао издајницима четницима." (Зборник, том 2, књига 8, 359.)
Ј. Б. Тито је строго водио рачуна да комунисти ратују пре свега против Срба. Када је чуо да су партизани имали мањи сукоб са Албанцима на југоистоку Црне Горе, одмах је, депешом од 21. октобра 1943, прекорио свог команданта Пеку Дапчевића:
"Нисте требали да се закачите са Албанцима, већ сте ваше снаге морали уперити према Србији. То је најважнија стратешко-политичка задаћа садашњице да се онемогући Дража". (Зборник, том 2, књига 10, 397-398.)
Партизанске јединице Ј. Б. Тито је исто тако спречавао да се сукобљавају са окупатором, за рачун борбе против четника. "Најхитније ликвидирати четничка упоришта на Тромеђи, с тим да се сада не напада личка пруга", стоји у његовом наређењу 1. пролетерској дивизији из октобра 1942. године. (Зборник, том 2, књига 6, 320.)
Исти случај десио се и пола године касније. Тито, Ранковић и Жујовић послали су 29. марта 1943. следеће писмо секретару Покрајинског комитета за Босну и Херцеговину:
"Са 6. бригадом, појачаном са деловима Мајевичког одреда или Фрушкогорског, хитно се пребаците између Горажда и Међеђе на санџачку страну и чистите терен од четнка у правцу Заборка и Чајнича... На своме путу, тј. приликом пребацивања, не сукобљавајте се са Немцима, не предузимајте никакве акције на прузи, јер је то у интересу садашњих наших операција... Најважнији наш задатак сада јесте уништење четника Драже Михаиловића и разбити његов управни апарат, који представља највећу опасност за даљи ток народноослободилачке борбе." (Зборник, том 2, књига 7, 271.)
И следећег месеца Тито је издавао сличне директиве. Телеграмом од 14. априла 1943. године, он наређује 1. пролетерској дивизији:
"За сада никако не нападати Горажде, нити долазити у сукоб са тим гарнизоном, као ни са осталим немачко-хрватским посадама у долини Дрине." (Дедијер, Дневник, том 2, 432.)
Чак и у последњој фази рата, када су, уз огромну енглеско-совјетску подршку, комунисти најзад дошли до Србије, борба против окупатора и даље их није занимала. Свом 1. и 2. корпусу, Тито је 5. септембра 1944. године објашњавао циљ "ослобађања" Србије:
"Упамтите да је у целокупној овој операцији основни задатак ликвидација четника Д. Михаиловића и недићеваца, као и њиховог апарата." (Ј. Б. Тито, Војно дело, књига 1, 273.)
С друге стране, Ј. Б. Тито је одржавао добре односе са усташама, што се види из следећег документа:
"Продрли смо у крај у којем у селима има усташких елемената (Ракитница, Бјелемић и Ледићи, где су усташке страже). С четницима смо завршили у првом налету. Стигао је и батаљон који је донео храну петој бригади. Наишли смо у шуми на једног сељака са усташком капом. Села се налазе на сат и по одавде. Послали смо им писмо у којем их обавештавамо да настављамо својим путем и да их нећемо дирати." (Дедијер, Дневник, том 2, 368-369, 202.)
Поред комунистичких, постоје и бројна немачка документа о сарадњи усташа и партизана. Нека од њих такође су објављена у "Зборницима докумената" Војноисторијског института. Ево, примера ради, извештаја генерала Паула Бадера Вермахту од 10. априла 1942:
"Изгледа да је четничка група Дангић јако разбијена у борбама са хрватском војском и усташама у садејству са комунистима, тако да Дангић сада може да постигне само локалне успехе." (Зборник, том 12, књига 2, стране 276-277.)
Колико је ова усташко-партизанска сарадња била кобна по српски народ Источне Босне, казује извештај пуковника Ериха Кевиша од 20. априла:
"Прелазак српских избеглица, скоро искључиво жена и деце, преко Дрине у Србију није се делимично могао спречити због слабо поседнуте границе на Дрини. Хрватске усташке и муслиманске јединице поклале су велики број избеглица који су хрлили ка Дрини, а делимично их побацале у реку. Међу онима који су побегли у Србију хара глад и пегави тифус." (Зборник, том 12, књига 2, 306-307.)

НИСТЕ ЦРВЕНИ МАРКО ОЧИСТИЛИ ТЕМЕЉНО СВОЈЕ АРХИВЕ!!!


Наређење које је у име Ј. Б. Тита издао Арсо Јовановић, 27. децембра 1941. године. Под тачком 3, у овом наређењу се каже:
"Против окупатора комунистичке јединице не могу се борити, зато што је окупатор исувише јак, што је способан и спреман да уништи једним замахом целокупну нашу организацију..."
Тачка 4 гласи:
"Такође и са усташама бесмислено би било да се води са наше стране ма каква војна акција с обзиром на њихово модерно наоружавање од стране окупатора, а друго што усташе у овом по нас згодном времену истребљују српски народ који је у огромној већини против нас..."
Тачка 9 делује нестварно:
"Да команданти и полит. комесари уложе сва своја знања и силу да што више придобију уз комунистичке јединице што млађе, женског пола, како би могле послужити нашим друговима за природне сексуалне потребе. Ово је потребно у што краћем року учинити, ради подизања морала код наших другова приликом пресудних борби. Оне женске, које би евентуално остале у другом стању треба неопходно ликвидирати, поготову што као такве не би могле издржати наше тако често одступнице, а не смемо их остављати у позадини, пошто би наш непријатељ такве случајеве добро искористио у пропагандне сврхе против нашег покрета."
 
Јагодина, јануара 1945 г. Суђење команданту Дражиног корпуса мајору Раусављевићу.

МАЈОР РАУСАВЉЕВИЋ: Не желим ништа да говорим у своју одбрану, јер немам за шта да се браним. Све што сам радио, радио сам по својој савести и по начелима своје идеологије...Идеологија равногорства за мене је била светиња, као што је можда за вас светиња ваша идеологија...Елиминисали смо само оне који су били непомирљиви са нашом идеологијом, који су нас ометали, а зар ви то нисте чинили и не чините још увек? Ово је борба идеологија! Говорим вам као идеолог - идеологу супротног правца, као своме противнику!...Осећам се у толико кривим што сам овде ЈА на оптуженичкој клупи, а да сте ви на мом месту, а ја на вашем, онда бисте ви били криви, јер такав је закон у борби идеологија... Радио сам онако како је захтевала наша идеологија, како сам осећао, како сам налазио за најпоштеније...Мени је руководитељ моја идеологија...
Cetnicki komandant Rausavljevic je inace veoma neupucen, pa ce mu Pac Pac objasniti da ravnogorstvo nije ideologija.
 
Пожурите, друг Ћурувија вас нестрпљиво чека.
- da li sam ja bilo kad, na bilo koji nacin pozeleo smrt tebi, Hercegovcu, ili bilo kom neo-cetniku na ovom forumu?

П.С. Твоје понашање ми даје за право да нисам погрешио када сам комунизам окарактерисао као душевну болест.

Likujes nad smrcu coveka koji je mucki ubijen, i svim svojim politickim neistomisljenicima zelis isto. Stani pred ogledalo pa ces videti ko je dusevno bolestan!
 
Марко, колико сам прочитао мајор Раусављевић ни у једном моменту није поменуо равногорску идеологију, прецизније речено није залазио у појединости и специфичносто јер их није ни било, највероватније због тога што је читава политика равногорског покрета легализам, правни поредак у складу са демократским тековинама у које се ви напрасно нешто кунете у последње време.

Такође, нисам никоме пожелео смрт, напротив, сами је себи желите а то управо има везе са твојом накарадном теоријом да су Ћурувију убили неистомишљеници. Убили су га управо истомишљеници, исто као и Стамболића, из најнижих побуда као што су престиж и профит, е сад, ако ти тако поимаш разлику у мишљењима онда у реду, то само још једном потврђује чињеницу да је комуникзам највиши степен душевне болести.
 
Pre dva dana konacno je u Srbiju stiglo priznanje besmrtnom heroju srpskog naroda Djeneralu Dragoljubu-Drazi Mihailovicu.

O njegovoj istorijskoj velicini dovoljno govori ovo:

1. Хари Труман, председник САД, поводом додељивања Legion of Merit Драгославу Михаиловићу:

"Генерал Драгољуб Михаиловић истакао се као главни заповедник југословенских оружаних снага и после као Министар војни, организујући и видећи снаге отпора против непријатеља који је окупирао Југославију, од децембра 1941. до децембра 1944. Захваљујући неустрашивим напорима његових трупа, многи амерички авијатичари били су спасени и безбедно враћени на савезничку страну. Генерал Михаиловић и његове снаге, упркос недовољном снабдевању, и борећи се под изузетним тешкоћама, материјално су допринели савезничкој војсци и били улесници у извојевању коначне савезничке победе."


2. Командант француског покрета отпора, генерал Де Гол, одликовао је генерала Дражу Михаиловића Ратним крстом. Уз овај орден он је издао и похвалну наредбу, која је 2. фебруара 1943. године прочитана свим француским јединицама:

"Армијски генерал Драгољуб Д. Михаиловић, легендарни јунак, симбол најчистијег родољубља и највиших југословенских војничких врлина, није престао водити борбу на окупираном националном тлу. Уз помоћ родољуба, он без сустајања не да мира окупаторској војсци, тако припремајући онај коначан јуриш који ће довести до ослобођења његове отаџбине и целог света, раме уз раме с онима који никад нису сматрали да се једна велика земља може да покори суровом завојевачу."

DJENERALE NEKA TI JE SLAVA!!!
S VEROM U BOGA
ZA KRALJA I OTADZBINU
 
Ovu temu otvaram zato sto je trenutno aktuelno pitanje Dražinog groba ili da budem precizniji mesta gde su ga komunisti mucki i kukavicki likvidirali. Takođe je podnet zahtev za rehabilitaciju i poništenje presude kojom je posle II sv.rata osuđen na smrt, a prethodno su mu oduzeta sva građanska prava.

Zamislio sam ovu temu kao mesto gde se može naći sve o Draži, biografija, fotografije, izjave, itd. a najmanje u sta ova tema treba da se pretvori je rasprava. Zato bih odmah zamolio, bez zlonamernih upada, takvih tema je gomila i to možete tamo.

Ko je bio Draza pre II sv. rata?
 
Poslednja izmena:
GENERAL DRAŽA MIHAILOVIĆ

PIŠE: Miloslav SAMARDžIĆ

IZ ŠKOLE U ROV

Dražin otac Mihailo Mihailović rođen je 20. aprila 1863. godine u Požarevcu, od oca Milosava i majke Ekatarine, a kršten sedam dana kasnije, u crkvi Svetih Arhistratiha Mihaila i Gavrila. Prema protokolu krštenih, koji se danas čuva u požarevačkoj opštini, Dražin deda Milosav bio je zanatlija - papudžija. Istim zanatom bavio se i kum Toma Kostić, takođe "žitelj požarevački".1

Pre nego što se u Ivanjici zaposlio kao pisar Moravičkog sreza, Mihailo Mihailović je iza sebe već imao jedan brak i dvoje dece. To saznajemo iz Dražine krštenice, u kojoj piše: "Po rođenju ocu treće, majci prvo dete". Ali, u požarevačkoj opštini nema knjiga rođenih za period od 1870. do 1893. godine, tako da nam imena Mihailove prve žene i dvoje dece ostaju tajna. U porodici Mihailovića o njima nije ostalo sećanje, sem da po toj liniji imaju rođake u Grčkoj, sa kojima nisu u vezi.2

Dragoljub Draža Mihailović rođen je u Ivanjici 27. aprila (po starom kalendaru 14. aprila) 1893. godine, "nešto pre ponoći". Krstio ga je sveštenik Arsenije Prokopijević u ivanjičkoj crkvi, 15. maja, a kum je bio Jakov Jojić. U prepisu krštenice piše da je Jojić predsednik suda ivanjičke opštine, dok u originalu stoji samo njegovo ime. Prepis se razlikuje od originala i u jednom važnijem podatku: tu stoji da je Dražu krstio sveštenik Jovan Ajdačić, a Arsenije Prokopijević se ne pominje. Najzad, obema varijantama zajednička je greška u prezimenu, jer piše "Mihajlović", a treba Mihailović.3

Draža je dobio ime po Dragoljubu Draži Petroviću, ocu njegove majke Smiljane, uglednom domaćinu raškog sela Tisovica. Bio je to znak zahvalnosti Smiljane i Mihaila prema tada već počivšem Dragoljubu Petroviću, što je blagosiljao njihov brak.

Posle Draže, Smiljana i Mihailo dobili su ćerke Milicu i Jelicu. Milica je verovatno rođena 1894, a Jelica 1895. godine. Dražina sestra Milica umrla je mlada, 1905. godine, od tuberkuloze. Jelica je završila arhitekturu u Beogradu, kada je ovaj fakultet tek osnovan, tako da je spadala u red prvih arhitekata u Srbiji. Udala se za kolegu koji se prezivao Vrečko, ali je brak kratko trajao i nisu imali dece. Jelica je radila u opštini grada Beograda, a živela je u porodičnoj kući u Cvijićevoj ulici. Kuća je bila lepa, na sprat, sa baštom ispred. Pred rat i za vreme rata Jelica je u toj kući živela sama. Po manirima, govoru i izgledu, bila je idealan predstavnik srpskog građanskog društva. Pod okupacijom Nemci nisu hapsili Dražinu sestru. Ubili su je komunisti, čim su ušli u Beograd. Ne zna se gde je njen grob. Jeličina kuća je konfiskovana i, posle nekog vremena, srušena.4

1V.jpg


Svega nekoliko meseci po Jeličinom rođenju umro je otac Mihailo, a posle pet godina umrla je i majka Smiljana. Zato je 1901. godine Dražin, Miličin i Jeličin stric, veterinarski major Vladimir Mihailović, doveo siročiće u svoj dom u Beogradu, u Studeničkoj ulici (danas ulica Svetozara Markovića), preuzevši staranje o njima. Decu je čuvala Vlajkova majka, Dražina baba po ocu, Stanica.5 U ondašnjem beogradskom društvu, major Mihailović beše omiljen i poznat kao "čika Vlajko". Oficiri su bili i Dražini stričevi Dragomir i Velimir. Četvrti Dražin stric, Toma, radio je kao upravnik telegrafa u pošti u Beogradu.6

2V.jpg


Draža kao đak

Po završetku osnovne škole, Draža je ujesen 1904. godine upisan u Treću mušku gimnaziju (do 1906. nalazila se kod Vaseljenske crkve, a od tada na Cvetnom trgu). Prva tri razreda gimnazije završio je u Trećoj muškoj, a poslednja tri, od 1907. do 1910. godine, u Drugoj beogradskoj gimnaziji. Posle završenih šest razreda gimnazije, Draža je 1. septembra 1910. godine stupio u 43. klasu Niže škole Vojne akademije.7 Bio je odličan student: diplomirao je kao četvrti u klasi.

Ali, pre nego što je dobio diplomu, Draža je kao pitomac dospeo na bojno polje. U Prvom balkanskom ratu, 1912. godine, njegova klasa je raspoređena na položaje bataljonskih ađutanata.

Najpouzdanije verzije o Dražinom učešću u Prvom balkanskom ratu oslanjaju se na sećanje njegovog prijatelja, pukovnika Đorđa Dunjića, objavljeno 1975. godine. Prema Dunjiću, Draža se nalazio u IV prekobrojnom pešadijskom puku prvog poziva. Ova jedinica je bila u sastavu Drinske divizije, ali je na početku rata prebačena u Dunavsku diviziju drugog poziva, tako da se Draža borio na makedonskom frontu. U Kumanovskoj bici Draža je dospeo sred najžešćih okršaja, kod Nagoričana i reke Pčinje. Dobro se pokazao, pa je pored Srebrne medalje za hrabrost dobio i čin narednika. Posle ovoga, Dražina divizija je u sastavu Druge armije generala Stepe Stepanovića učestvovala u opsadi Jedrena.8

U Drugom balkanskom ratu Dražin IV prekobrojni pešadijski puk najpre se borio na pravcu od Stracina do Krive Palanke. Potom je iz Dunavske divizije drugog poziva prebačen u Moravsku diviziju drugog poziva. Na dužnosti vodnika jedne pešadijske čete, Draža je učestvovao u borbama na Zletovskoj reci i dalje prema Kočanima. Tu je srećno preboleo svoje prve rane. Zajedno sa svojom klasom, 18. jula 1913. godine proizveden je u čin potporučnika.9

Posle Drugog balkanskog rata usledila je prekomanda na dužnost vodnika u IV pešadijskom puku prvog poziva "Stefan Nemanja", mobilisanom u Valjevu. Puk je krenuo prema Kosovu i Metohiji, radi ugušenja arnautske pobune. Draža ostaje na Kosovu do kraja 1913, kao vodnik 2. čete 1. bataljona IV pešadijskog puka prvog poziva.10

Januara 1914. godine 43. klasa je pozvana na dopunski kurs Niže škole Vojne akademije, radi okončanja nastave po skraćenom planu i programu. Po završetku kursa, klasi je priznato da je završila vojnu akademiju, a potporučnici su vraćeni na dužnosti vodnika pešadijskih četa. Draža je trebalo da pređe u artiljeriju, ali se od tog rasporeda odustalo zbog napada Austrougarske na Srbiju.11 Tokom mobilizacije postavljen je za vodnika 3. čete 1. bataljona III prekobrojnog pešadijskog puka prvog poziva Drinske divizije, u sastavu Treće armije. Na toj dužnosti učestvuje u Cerskoj bici, da bi već 9. septembra postao i zastupnik ranjenog komandira iste čete, kapetana II klase Čedomira Stanojlovića. Dobro se pokazao i u narednim borbama protiv Austrougara, o čemu svedoči pohvala majora Dušana Besarabića:

U borbi hladan i priseban naročito 24. i 25. oktobra na Kostajniku i 7. novembra na Plandištu gde je ostao na položaju i ako mu je bataljon malo odstupio.

Za koje se odličje predlaže: Zlatnu medalju za hrabrost.12

U službenim beleškama iz Kolubarske bitke, major Ljubomir Đorđević takođe predlaže da se potporučnik Mihailović odlikuje Zlatnom medaljom za hrabrost, što je posle pobede srpske vojske i učinjeno. Evo Đorđevićeve preporuke:

Aktivni pešadijski potporučnik g. Dragoljub Mihailović iako mlad oficir ipak umešno je rukovao četom pri odbrani Majdanpekske Glavice, kao i ličnom hrabrošću 14. novembra, kao i pri napadu na položaje oko zauzimanja Valjeva 26. novembra, odlikovao se ličnom hrabrošću i umešnim komandovanjem čete (iako je komandovao) nedovoljno obučenim obveznicima iz novih krajeva, zašta ga treba odlikovati zl. medaljom za hrabrost.13

Ratnu 1915. godinu Dražin III prekobrojni pešadijski puk započeo je kod Šapca, početkom jula. Krajem septembra nastavio je borbu protiv Nemaca u okolini Požarevca, a potom se povlačio do Peći. Draža je naizmenično bio vodnik ili zastupnik komandira pojedinih pešadijskih četa u 3. i 2. bataljonu, da bi 20. novembra 1915, uoči polaska srpske vojske u Albansku golgotu, bio postavljen za vodnika pukovskog Mitraljeskog odeljenja, koje je imalo četiri mitraljeza zaplenjena od Austrougara.

Sa svojim Mitraljeskim odeljenjem, Draža se povlačio pravcem Berane-Podgorica-Skadar. Potpukovnik Kosta R. Đorđević dao je 1923. godine "ratnu ocenu" potporučnika Mihailovića:

Od 20. novembra 915. pa do 21. februara 916. god. kao vodnik mitralj. odelenja III prekobr. puka za vreme povlačenja kroz Crnu Goru bio je najodaniji pomagač svoga komandira, veliki prijatelj svojih ljudi - vojnika. Neumorno je po ceo dan i to iz dana u dan trčao po okolini tražeći za svoje ljude koju koru hleba, te da im utoli glad i olakša očajan položaj. Mislim, da je u tim teškim časovima iskušenja, koje je doživela srpska vojska, retko koji oficir shvatio tako pravilno i tako savesno svoju ulogu, kao tadanji pporučnik Mihailović. Za ovaj i ovakav rad po dolasku na Krf, predložio sam ga za odlikovanje i unapređenje.14

Studen i glad odnosili su hiljade života na licu mesta, a nove hiljade su od posledica Golgote umirale na Krfu i Vidu. Ali, bledolikog i slabašnog potporučnika Mihailovića čelična volja izbavila je iz svih ovih nevolja: on posle Albanske golgote ne samo što nije bio na spisku upućenih na lečenje, nego ni mitraljezi koje je dužio nisu bili izgubljeni, mada je gotovo svo teško oružje uništeno još u Metohiji.

Dražin III prekobrojni puk je 9. februara 1916. prekomandovan u Vardarsku diviziju, da bi sledećeg dana bio upućen u logor Ipsos. Uoči polaska u ovaj logor na Krfu, komandant 3. bataljona, major Ljubomir Đorđević, dao je sledeću službenu ocenu potporučnika Dragoljuba Mihailovića:

Peš. potporučnik g. Dragoljub Mihailović kao zastupnik komandira čete komandovao je četom dosta uspešno.

U borbama tokom ovog rata pokazao je da je pun energije, ima inicijativu, dosta odlučan, hrabar, i ako je mlad oficir komandovao je četom dosta umešno i uspešno, hladan i priseban za vreme rata pokazao je da ima sposobnosti i volje za vođenje trupe.

Karaktera odgovornog i čvrstog.

Službu vrši sa razumevanjem i predanošću, k istoj uredan, raznovrstan i tačan oficir, inicijative u radu ima dovoljno, vladanja i ponašanja u službi i van ove primeren.

Po opštoj i stručnoj spremi koju je pokazao za vreme rata da ima i može se potpuno upotrebiti za vodnika pa i za komandira čete.15
 
Poslednja izmena:
Od 15. februara 1916. godine Draža je u sastavu Mitraljeskog odeljenja 2. bataljona XXIII pešadijskog puka Vardarske divizije. Ovaj puk je nastao spajanjem III i IV prekobrojnog pešadijskog puka I poziva. Brodom "Abda", Dražina jedinica je 22. aprila napustila Krf i krenula put Solunskog fronta.

3V.jpg


Potporučnik Draža Mihailović (kleči) na Solunskom frontu

Na Solunskom frontu Draža je učestvovao u borbama na Ostrovskom jezeru, Gorničevu, kod Žiove, na kotama 1050 i 1368, na Sokolcu, Zelenom brdu, Govedarskom kamenu i Dobrom polju. U bici kod sela Neokazi i Donje Vrbene, 11. septembra 1916, Draža je teško ranjen. U službenim beleškama stoji da je on tada bio "zastupnik komandira" Mitraljeskog odeljenja, a isti položaj navodi se i u spisku "naročito odlikovanih" u toj borbi. Lekarska komisija u Solunu procenila je da zbog posledica ranjavanja potporučnik Mihailović "više nije za stroj", pa je ponudila "službu u pozadini".16 Međutim, Draža je to odbio. Posle oporavka, vratio se na prvu liniju fronta, u svoju jedinicu, aprila 1917. godine.

Ove događaje beleži i potpukovnik Kosta R. Đorđević u ratnoj oceni potporučnika Mihailovića:

U borbama na Solunskom frontu 1916. god. pa do 14. I 917. god. do koga je dana bio pod mojom komandom, svuda je se istakao neobičnom hrabrošću, istrajnošću i požrtvovanjem. Tada je predlagan češće za unapređenje.

Naročite usluge svome puku, a specijalno bataljonu, pokazao je 11. septembra 1916. godine kao zastupnik komandira mitraljeskog odelenja 2. bataljona 23. pešadijskog puka pri zauzimanju "Kornjačastog ćuvika" istočno od s. D. Vrbena. Najvećim delom uspeh toga dana njemu je pripisivan, radi čega je, koliko se sada sećam, tada odmah predložen za unapređenje. Tom prilikom teško je ranjen, od koje je rane bolovao preko 2 meseca. Još ne izlečen, posle 2 meseca, on se ponova vraća u stroj i učestvuje u potonjim borbama sa istom hrabrošću, odvažnošću i energijom.
Potpukovnik Đorđević daje sledeću konačnu ratnu ocenu svog oficira:

U svima borbama koje je proveo pod mojom komandom pokazao je: najveću hladnokrvnost, veliku hrabrost, praćenu uvek sa velikom energijom i ličnom inicijativom, a pored toga i umešnim vođenjem svojih ljudi i cele jedinice. Odlične osobine jednog borbenog oficira krasile su tadanjeg pporuč. Mihailovića...
Kao rezime njegovog službovanja mogu reći: odličan oficir i službenik u svakom pogledu.17

Zato su se stariji oficiri "otimali za njega", kako stoji u pismu kapetana Koste Đorđevića komandantu 2. bataljona 23. pešadijskog puka, od 21. jula 1916. godine: "Svaki je želeo da pporučnik Dragoljub Mihailović bude pod njegovom komandom".18

Za period posle prekomande potpukovnika Đorđevića, ratnu ocenu potporučnika Mihailovića potpisali su major Milorad Radović i potpukovnik Svetozar Hadžić. Radović je bio komandir Mitraljeskog odeljenja 2. bataljona 23. pešadijskog puka (koji je početkom 1918. godine preimenovan u 1. jugoslovenski pešadijski puk novoosnovane Jugoslovenske divizije), dok je Hadžić komandovao 2. bataljonom. Dražu i dalje vidimo na istoj dužnosti: vodnik Mitraljeskog odeljenja 2. bataljona, osim od 27. aprila do 17. jula 1917. godine, kada je zastupao ranjenog komandira, majora Radovića.

Major Radović i potpukovnik Hadžić, takođe 1923. godine, potpisali su sledeću ratnu ocenu za potporučnika, a kasnije poručnika, Dragoljuba Mihailovića:

Učestvovao u borbama: 1917. god. u lokalnoj ofanzivi Vardarske divizije od 25. IV - 8. V; u lokalnoj ofanzivi Vardarske divizije od 17. VIII - 21. VIII; u proboju Solunskog fronta 1918. godine u borbama na Dobrom polju, Kozjaku, Konopištu, pred Kavadarcima, kod Gradskog i kod sela Dragova (pred Štipom) od 1. IX - 11. IX. Uvek komandovao mitraljeskim vodom sa zadatkom potpomaganja pešadije vatrenim dejstvom u zauzeću položaja ili pri gonjenju. Zadatke izvršavao s uspehom. Lično se držao hrabro. Komandovao s uspehom. Za operacije u 1918. god. pohvaljen naredbom komandanta Jugoslovenske divizije br. 243, od 2. XII 1918. godine.

Kakve je vojničke sposobnosti pokazao za vreme ratova: Hrabrost, umešnost, hladnokrvnost, istrajnost, odlučnost, inicijativu u poslu i jak karakter.

Lične karakterne osobine i fizičke sposobnosti: Iskren, otvoren, čestit, čvrst karakter, umešan, odlučan, hrabar, inicijator; fizički sposoban da služi u ratu.

I ova dva viša oficira, kao i potpukovnik Đorđević, daju visoku završnu ocenu Dragoljuba Mihailovića:

Službu vrši marljivo, umešno, s razumevanjem, prethodio ličnim primerom vojnicima u teškim borbenim situacijama. Potpuno pouzdan starešina i pomoćnik... Zaslužuje preporuku potpuno. Upotrebljiv za trupnu službu u miru i ratu, kao i za kancelarijsku službu.19

Prvog dana proboja Solunskog fronta, 1. septembra 1918. godine, Draža je unapređen u čin poručnika. Zbog jednog incidenta s početka rata kasnio je za jedan čin u odnosu na svoju klasu. Bilo je to 9. septembra 1914. godine. Komandant Dražinog 1. bataljona III prekobrojnog pešadijskog puka prvog poziva Drinske divizije, major Petar Andrijević, nije izvršio naređenje komandanta puka da uveče zauzme položaj Biljeg. Umesto toga, sklonio se u jednu kolibu na Kostajniku, "izgovarajući se na nekakvu bolešljivost... da se ispava i ogreje", kako je u optužnicu kasnije napisao komandant puka, potpukovnik Josif Kostić.

Za majorom Andrijevićem otišli su komandiri četa, pa i Draža, za koga potpukovnik Kostić u optužnici kaže:

Aktivni potporučnik, vodnik 3. čete 1. bataljona Dragoljub Mihailović koji dolazi na Biljeg, potpisati mu naređuje da ode kod čete, on po mraku odlazi, ali ne kod čete već u kolibu na Kostajniku kod svog komandanta bataljona i on je za ovo uzet na odgovor i optužen.20

Dražini poznanici i prijatelji, koji su o ovome pisali u emigraciji, kažu da na njemu nije bilo krivice. Draža je hteo da zaštiti svog komandanta bataljona - možda i od najteže kazne - koji je smatrao da će se bolji položaj zauzeti ujutru, nego po mraku. To je ipak bila loša procena: Austrougari su napali upravo te noći, i baš na tom položaju. Vraćeni su natrag uvođenjem rezerve i uz gubitke.21

Ne znamo šta je bilo sa majorom Andrijevićem i drugim oficirima, ali Draža je prema Uredbi o vojnoj disciplini, u vreme primirja 1915. godine, kažnjen sa 15 dana disciplinskog zatvora. Kaznu je izrekao komandant puka, potpukovnik Kostić.

Godinu dana kasnije, kao pukovnik na Solunskom frontu, Kostić daje predlog komandantu Drinske divizije za unapređenje "u čin aktivnog pešadijskog poručnika, potporučnika g. Mihailovića, pošto je njegova krivica, zbog koje je bio stavljen pod sud, raspravljena kao istup sa 15 dana disciplinskog zatvora, a sve njegove starešine bile su mišljenja, da unapređenje u čin poručnika potpuno zaslužuje svojim držanjem u borbi i svojim vršenjem službe".22

Pa ipak, Draža nije unapređen, a iz njegovog raporta od 21. jula 1916. godine vidimo da mu nije bilo pravo:

Godinu dana je prošlo kako podnosim jednu nezasluženu kaznu, iako sam kao što se iz prednjeg vidi predlagan od svojih pretpostavljenih. Povratak u Srbiju mene ne oduševljava; za mene lično želeo bih i da se ne vratim, a svoj život posvetio sam vojsci samo zato što sam uveren da u njoj vlada apsolutna pravda.23

Početkom sledeće, 1917. godine, za Dražu se založio lično komandant Prve srpske armije vojvoda Živojin Mišić. Vojvodino mišljenje o potporučniku Mihailoviću bilo je sledeće:

4V.jpg


Vojvoda Živojin Mišić o potporučniku Draži Mihailoviću

Da se ovaj valjani i hrabri oficir odmah unapredi u čin poručnika s povraćajem ranga, pošto je tuđom greškom izostao od unapređenja.24

Uprkos ovome, do unapređenja nije došlo. Pravila su bila previše komplikovana i kada im se moglo posvetiti više pažnje nego u tim ratnim danima. Sve oči bile su uprte na bojno polje. Zbog toga je, verovatno, procedura sa odlikovanjima bila mnogo jednostavnija. Tako je Draža po unapređenjima bio među poslednjima, a po broju odlikovanja među prvima u svojoj klasi. Orden belog orla sa mačevima IV reda dobio je 25. januara 1918. godine, "za stečene zasluge i pokazanu hrabrost u ratu". Mladi oficiri su veoma retko dobijali ovo odličje, jedno od najvećih u srpskoj vojsci. Drugo mitraljesko odeljenje 23. puka, kao jedno od četiri u puku, odlikovano je Zlatnom medaljom za hrabrost. Najzad, Draža je 1917. godine dobio i engleski Vojni krst, jedini u svojoj diviziji, po izboru komandanta divizije.
 
Poslednja izmena:
Na kraju Prvog svetskog rata, poručnik Dragoljub Mihailović nosio je sledeća odličja:

1. Srebrnu medalju za hrabrost (Službeni vojni list br. 33, Beograd, 12. jun 1913),

2. Zlatnu medalju za hrabrost (Službeni vojni list br. 15, Niš, 4. jun 1915),

3. Engleski vojni krst (Solun, 1917. godine),

4. Orden Belog orla sa mečevima IV reda (Službeni vojni list br. 5, Solun, 25. januar 1918).25
 
Poslednja izmena:
OSNIVANjE PORODICE I NASTAVAK STUDIJA

Posle Prvog svetskog rata poručnik Mihailović biva raspoređen prema albanskoj granici, u Prizren, radi gušenja još jedne arnautske pobune. Na Kosovu i Metohiji boravio je od kraja septembra 1918, pa sve do kraja zime 1919. godine. Njegovo prvo mirnodopsko odredište je kasarna "Kralj Petar I" u Skoplju. Od 11. aprila do 1. septembra 1919. godine, tu je bio na dužnosti zastupnika komandira Mitraljeskog odeljenja u 28. pešadijskom puku. Kao najboljeg oficira u puku, komandant ga je predložio za prelazak u Kraljevu gardu u Beogradu. Ujesen 1919. godine poručnik Mihailović je postao vodnik 3. čete 1. bataljona Pešadijskog puka Kraljeve garde.

Ali Draža se nije dugo zadržao u Kraljevoj gardi, zbog jednog incidenta u kafani "Sloboda" (Masarikova ulica), uoči ponoći 31. decembra. Njegov drug, gardijski poručnik Stefan Buhonjicki, pripit je držao zdravicu, u kojoj je pohvalno spomenuo boljševičku revoluciju. Kada su Buhonjickom zbog toga upućene pretnje, Draža je izvadio pištolj, repetirao i stavio na sto, rekavši: "Da vidimo ko je bolji Srbin od mene". Dobio je 15 dana zatvora, a onda je, već 25. januara 1920, vraćen u 28. pešadijski puk u Skoplju, na položaj vodnika i ađutanta komandanta puka, potpukovnika Milutina Vlajića. Buhonjicki je upućen na arnautsku granicu.26

Samo nekoliko meseci posle svog drugog boravka u zatvoru, Draža je, 11. aprila, još jednom odlikovan Zlatnom medaljom za hrabrost. Sledećeg meseca počinje i njegova nastavnička karijera: 11. maja je postavljen za vodnika jednog mitraljeskog odeljenja u III podoficirskoj školi u Skoplju. Sledilo je unapređenje u čin kapetana II klase, 14. oktobra, i još jedno odlikovanje, Orden belog orla sa mačevima V reda, koje mu je uručeno 1. decembra 1920. godine.

5V.jpg


Kapetan Draža Mihailović

Ta godina za Dražu beše izuzetna. U njoj je otpočeo nastavničku karijeru, dobio čin kapetana druge klase i - oženio se. Njegova izabranica bila je Jelica Branković, ćerka pukovnika Jevrema Brankovića i sestra njegovog klasnog druga i najboljeg prijatelja Borivoja - Bore. Preko Bore, Draža i Jelica bili su poznanici već desetak godina. Izgledalo je, isprva, da će zauvek ostati samo prijatelji. Jelica se uoči Prvog svetskog rata udala za profesora književnosti Radivoja Lazarevića. (Radivoje je bio rođeni brat Dare Ćosić, majke poznatog pisca Branimira Ćosića.) Mladenci su živeli u Prizrenu, gde je Radivoje, iznenada, 1915. godine umro od srca. Jelica je bila u petom mesecu trudnoće kada je, iza srpske vojske u povlačenju, na Kosovo stigao surovi bugarski okupator. Uspela je da se nekako probije do Kruševca, gde su joj živele majka i tri sestre (Danica, Olga i Ana). Sledeće, 1916. godine, Jelica je u Kruševcu rodila ćerku Radmilu. (Radmila je pre rata završila Trgovačku akademiju i bila službenik u Osiguravajućem zavodu. Umrla je u Beogradu 1972. godine, ostavivši iza sebe jednu ćerku i unučiće. Imala je i sina, koji je umro kao trogodišnji dečak.)

Još ranije, prve godine velikog rata, Jelica je ostala bez brata a Draža bez najboljeg druga. Bora Branković je poginuo u Cerskoj bici, na Crnim barama. Sahranjen je na Glogovcu, gde i danas, na spomeniku iznad zajedničke grobnice, stoji uklesano njegovo ime. Sudbina je htela da Jelica i Draža njegov grob ubuduće posećuju kao supružnici. Oni su izrodili četvoro dece: sinove Branka (1921), Ljubivoja (1922; preminuo je u prvoj godini života) i Vojislava (1924) i ćerku Gordanu (1927).

Tokom Drugog svetskog rata Jelica je stoički nosila teret Dražine borbe. Prvi put je uhapšena 1942. godine i sa dvoje dece odvedena na Banjicu (Voja je već bio u šumi). Onda je Gestapo procenio da će joj sloboda biti veća kazna ako deca budu zadržana u logoru. Ona se grčevito držala dece, ali je ipak izbačena. Ostale zatvorenice tešile su je da će izvana možda uspeti da učini nešto. Da li je uspela ili ne, tek, i deca su puštena posle nekoliko meseci. Ali, u sledećoj godini, ispunjenoj nemačkim ofanzivama na Dražinu vojsku, Jelica je ponovo uhapšena. Ipak je preživela i Banjicu i poratne komunističke čistke. Umrla je 1970. godine u Beogradu.

Jeličin i Dražin mlađi sin Vojislav poginuo je maja 1945. u Bosni, u borbi protiv komunista. Branko je umro 6. novembra 1995. godine u Beogradu, kao diplomirani pravnik u penziji. Gordana je dečji lekar radiolog u penziji, živi u Beogradu.27
 
Poslednja izmena:
DOKTOR VOJNIH NAUKA

Sledeće, 1921. godine, Draža Mihailović je nakratko službovao u Sarajevu, od 7. jula do 30. septembra. Bio je nastavnik u II podoficirskoj pešadijskoj školi. Vratio se u Beograd pošto je primljen za polaznika 23. klase Više škole Vojne akademije, uporedive sa današnjim postdiplomskim studijama. Dve godine kasnije diplomirao je sa odličnim uspehom, kao šesti od 50 polaznika. U međuvremenu, 5. novembra 1921. godine, Draža je odlikovan Albanskom spomenicom, a 24. oktobra 1922. unapređen je u čin kapetana I klase.

6V.jpg


Kapetan prve klase Draža Mihailović

Dvanaestorica najboljih iz 23. klase Više škole Vojne akademije postali su pripravnici đeneralštabne struke. To zvanje je uporedivo sa današnjom titulom magistra vojnih nauka.

Kao kapetan I klase Draža je godinu i po dana radio u Obaveštajnom odeljenju, a šest meseci u Nastavnom odeljenju. Majorski ispit je položio 16. marta 1925. godine, da bi u čin majora bio unapređen krajem te godine, 17. decembra. Sledi prevođenje u đeneralštabnu struku, 24. februara 1926, koje se može porediti sa današnjom titulom doktora vojnih nauka.28 Đeneralštabni oficiri bili su na visokoj ceni i veoma malobrojni: uoči Drugog svetskog rata svega oko 160 u celoj Kraljevini Jugoslaviji.29

7V.jpg


Major Draža Mihailović

Najbolji student 23. klase Više škole Vojne akademije, major Dragoslav V. Milosavljević, ovako je kasnije, u emigraciji, opisivao Dražu iz tih dana:

Opterećen porodicom, a sa malom platom, stoički je podnosio sve, nikada se ne ljuteći. Nikada ni prema kome nije ispao, niti je menjao svoje raspoloženje. U toku letnjih putovanja on je bio centar oko koga smo se okupljali posle rada, da posedimo i porazgovaramo. On je stizao za sve i svuda, tako da sam se pitao kada taj čovek spava.30

Tako je major Dragoljub Mihailović završio najviše domaće vojne škole, i stao u red najelitnijih oficira. U to doba Kraljevina Jugoslavija je svoje najbolje oficire slala u Francusku na specijalizaciju, pa se i Draža obreo u Parizu.

Podatke o Dražinom francuskom školovanju za sada nije moguće pronaći. Jer, Draža nije pohađao Visoku ratnu školu u Vansenu, predgrađu Pariza, gde su odlazili drugi naši oficiri. Verovatno je bio u nekoj obaveštajnoj školi, tokom 1929. ili 1930. godine, na šest meseci. Nije dostupna ni odgovarajuća dokumentacija iz Beograda. Pretpostavka je da komunisti skrivaju afirmativna dokumenta o ovom svom velikom neprijatelju. Dražino poznanstvo sa De Golom, o kome postoji raširena priča, takođe se ne može proveriti.

Pre nego što će otići u diplomatiju, Draža je obavljao više dužnosti u zemlji. Za pomoćnika načelnika štaba Dunavske divizije u Beogradu postavljen je 19. marta 1926. godine. Pored toga, za 1926. godinu bio je stalni član ispitne komisije za čin potporučnika ekonomske struke. Na đeneralštabne poslove u Štabu Kraljeve garde premešten je 19. januara 1927. godine. U Gardi je bio pomoćnik načelnika štaba, vršioc dužnosti načelnika štaba, i najzad načelnik štaba, a jedno vreme je komandovao 3. bataljonom Pešadijskog puka Kraljeve garde.

Istovremeno, Draža je bio član više ispitnih komisija, kao i nastavnik strategije u Nižoj školi Intendantske akademije. Prosvetni Orden Svetog Save IV reda dobio je 25. januara 1928. godine, a 17. decembra 1933. uniformu je ukrasio još jednim odličjem: Ordenom jugoslovenske krune IV reda. Čin potpukovnika dobio je za Vaskrs 1930. godine.31
 
Poslednja izmena:
U DIPLOMATIJI

Službovanje u Kraljevoj gardi potpukovnik Mihailović završio je 14. februara 1935, kada je prekomandovan u Organizacijsko odeljenje Đeneralštaba Ministarstva vojske i mornarice. Tu je ostao samo do 28. maja, kada je stigla naredba za odlazak u Sofiju, na mesto vojnog atašea Kraljevine Jugoslavije. Za ovakve dužnosti birani su "najstručniji oficiri, obično đeneralštabni, koji su prethodno sarađivali sa obaveštajnim odeljenjem Glavnog đeneralštaba".32

Potpukovnik Draža Mihailović otputovao je u Sofiju 7. jula 1935. godine. Stupio je u vezu sa protivnicima profašističkog režima cara Borisa Koburga, među kojima su se isticale dve opozicione stranke: Zemljoradnička stranka i partija "Zveno". Zemljoradnici su sledili tradiciju svog slavnog prethodnika Aleksandra Stamboliskog, stradalog u atentatu, koji je radio na uspostavljanju boljih odnosa između Srbije i Bugarske. Partija "Zveno" okupljala je intelektualce i privrednike, takođe naklonjene saradnji dva susedna naroda. U posebnu Dražinu obavezu spadalo je praćenje VMRO-a.

Milan Stojadinović, tadašnji predsednik jugoslovenske kraljevske vlade, u svojim memoarima piše da je Dražu povukao iz Sofije zbog "afere Velčev". Zvanična Sofija je obavestila Stojadinovića kako su jugoslovenske vlasti učestvovale u pripremama puča u Bugarskoj. Ovo je učinjeno preko bugarskog pukovnika Damjana Velčeva, koji se nalazio u Beogradu, u progonstvu. Kada je plan bio gotov, Velčev je prebačen preko granice, gde je trebalo da se sastane sa drugim zaverenicima. Među ovima je glavnu reč vodio pukovnik Zaimov, koji je, prema ovoj zvaničnoj bugarskoj verziji, istovremeno sarađivao sa sovjetskim poslanstvom i jugoslovenskim vojnim atašeom, potpukovnikom Dražom Mihailovićem. Ali, od puča nije bilo ništa, jer je Velčev uhapšen čim je prešao granicu. (Osuđen je na smrt, pa je kazna preinačena u dugogodišnju robiju. Uoči rata je ipak pušten i reaktiviran u bugarskoj vojsci. Tokom rata, Draža je uspostavio kontakt sa Velčevom, u pokušaju da ponovi neuspeli plan iz 1935. godine. Međutim, ni novi pokušaj izazivanja puča u Sofiji radi uklanjanja profašističkih vlasti nije uspeo. Velčev je na kraju rata prišao komunistima; posle rata je bio poslanik u Švajcarskoj.)

Stojadinović kaže da je ispočetka sumnjao u ovu bugarsku verziju, ali da je, kasnije, u nju ipak poverovao. Zato je iz Sofije uklonio i vojnog atešea, i jugoslovenskog poslanika, Cincar-Markovića. Međutim, nije smeo da ih kazni, jer bi kažnjavanje bilo dokaz o umešanosti jugoslovenske vlade u organizovanje puča u Bugarskoj. Tako su Draža i Cincar-Marković poslati na bolja mesta, u Prag, odnosno Berlin.33

Draža je u Sofiji stekao prva konkretna politička iskustva. Naučio je bugarski jezik i dobio dva bugarska odličja: Orden Aleksandra Nevskog III stepena, koji mu je uručio lično car Boris prilikom odlaska, i Orden krsta Svetog Aleksandra, koji će stići tri godine kasnije, 1939. Za vreme službe u Sofiji dobio je i pukovnički čin, 6. septembra 1935, povodom rođendana prestolonaslednika Petra Karađorđevića.

8V.jpg


Pukovnik Draža Mihailović

Pukovnik Draža Mihailović stigao je u Prag 22. maja 1936. godine, da tu ostane do maja naredne godine. Bio je u dobrim odnosima sa Čehoslovacima, koji su u Kraljevini Jugoslaviji videli saveznika protiv Hitlerove Nemačke. U Pragu se nije bavio politikom, već brojnim vojnim pitanjima, kao što su nabavka čehoslovačkih aviona, pancir prsluka, uputstava za protivoklopno ratovanje, uređaja za ispitivanje zaštitnih maski pravljenih u Vojno-tehničkom zavodu u Kruševcu, itd. Pisao je izveštaje protiv nemačkog poslanstva u Pragu, koje je izazivalo afere, ali i protiv engleskog vazduhoplovnog izaslanika, koji je loše radio svoj posao zbog sklonosti ka piću. Na oproštajnom prijemu, predsednik Čehoslovačke uručio je Draži Mihailoviću Orden belog lava III reda.34
 
Poslednja izmena:
ORIGINALNA DRAŽINA TEORIJA

Četvrta decenija XX veka donosila je mnoge novine u vojnoj teoriji i praksi. U Francuskoj se razvila polemika oko tzv. Mažino linije, velike fortifikacije prema Hitlerovoj Nemačkoj. General De Gol je tvrdio da neprijatelj ta ogromna utvrđenja jednostavno može da zaobiđe. I Draža je zastupao takvo mišljenje, naročito otkako su generali Nedić i Rupnik otpočeli sa gradnjom stalnih fortifikacija prema Austriji i Italiji. On je savetovao drugačiju taktiku, sa četničkim načinom ratovanja u osnovi. Predlagao je specijalnu obuku trupa i izgradnju vojnih skladišta u planinama.

9V.jpg


Draža na vojnoj vežbi sredinom tridesetih godina

Maja 1937. godine pukovnik Draža Mihailović postavljen je za načelnika Štaba Dravske divizijske oblasti u Ljubljani. Njegovo radno mesto nalazilo se u kasarni "Vojvoda Mišić". Tu je, 1. decembra 1937, na grudi prikačio još jedno odličje: Orden jugoslovenske krune III reda. Aprila sledeće, 1938. godine, Draža prelazi za komandanta 39. pešadijskog puka u Celju, koji je pripadao istoj divizionoj oblasti. Po tadašnjim propisima, komandovanje pukom bilo je neizostavna stepenica na putu ka generalskom činu.

Posle tačno godinu dana, aprila 1939. godine, Draža se vraća u Ljubljanu, ovoga puta za načelnika Štaba utvrđivanja. Tu ostaje svega nekoliko meseci, do avgusta, kada je postavljen za stalnog nastavnika Vojne akademije u Beogradu.

10V.jpg


Jedna od retkih fotografija Draže Mihailovića u civilu

Oko povratka pukovnika Draže Mihailovića iz Ljubljane u Beograd digla se velika prašina. Kada se ta prašina slegla, našeg junaka vidimo u još jednom, 30-dnevnom pritvoru, po naređenju ministra vojske i mornarice, generala Milana Nedića. Dražina krivica sastojala se, po mišljenju generala Nedića, u navođenju vojnih vlasti na pogrešna rešenja.

O ovom slučaju u literaturi ima više verzija, koje se uglavnom mogu svesti na sledeće. U vreme Dražinog službovanja u Sloveniji, Nemačka je anektirala Austriju (13. marta 1938). Tako je Draža iz neposredne blizine mogao da vidi veliku opasnost koja se nadvila nad jugoslovensku Kraljevinu, tim pre jer je imao i jednu posebnu dužnost: organizovanje ilegalnih kanala za prebacivanje obaveštajaca preko granice Trećeg rajha.

Draža je samoinicijativno počeo da se suprotstavlja akcijama nemačke manjine u Sloveniji, koja je javno slavila Hitlerov rođendan, kao i delovanju slovenačkih klerikalaca. S druge strane, od Glavnog đeneralštaba u Beogradu on je tražio preduzimanje energičnih mera. Kako usmene intervencije nisu pomogle, na kraju je napisao jedan referat generalu Nediću. Sadržaj tog referata objavljuje jedino Miloš Aćin Kosta.35 Dr Milan Gavrilović, predsednik Srpske zemljoradničke stranke, posle rata je opisao jedan razgovor sa Dražom iz ovog doba. Dražina razmišljanja, citirana u Gavrilovićevim memoarima, jednaka su onima iz referata generalu Nediću, koji donosi Aćin Kosta.

U uvodu svog čuvenog referata Draža se bavi opštom vojnom situacijom u svetu. Zatim prelazi na vidan uticaj Musolinijeve Italije i Hitlerove Nemačke u Sloveniji i Hrvatskoj, preko pete kolone, a posebno ustaša. Jaki neprijatelji na granicama i brojna peta kolona unutar granica zahtevali su federalističko, a ne centralističko organizovanje odbrane. Konkretno, pukovnik Mihailović je tražio uvođenje teritorijalne vojne obaveze za Srbe, Hrvate i Slovence, tako što će svako najpre organizovati odbranu sopstvene teritorije.

Posle ovog usledila je analiza savremenih vojnih doktrina, Hitlerovog munjevitog rata i De Golove motomehanizovane vojske. Ovim doktrinama, kao Jugoslaviji najprimereniju, suprotstavio je sopstvenu doktrinu četničkog (gerilskog) ratovanja. Izgradnja velikih fortifikacija prema Italiji i Austriji (tzv. Nedićeva i Rupnikova linija) po Dražinom mišljenju nije ništa drugo do beskorisno trošenje novca. Umesto toga, posle teritorijalnog organizovanja vojske treba hitno preći na četničku obuku i izgradnju planinskih skladišta lakog oružja, municije, opreme, poljskih bolnica i konzervirane hrane.

Četničkom načinu ratovanja Draža je sem taktičke uloge, koja je postojala i u prethodnim ratovima, sada dao i strategijsku ulogu. Nju je video u sledeće tri faze. U prvoj fazi rata četnička gerila samo dostavlja obaveštajne podatke Vrhovnoj komandi jugoslovenske vojske i nadležnim savezničkim štabovima. U drugoj fazi počinju četničke oružane akcije protiv neprijatelja, a treća faza, sveopšti napad, nastupa kada savezničke trupe izbiju na granicu Jugoslavije.

U posebnom poglavlju referata Draža se bavio neophodnim tehničkim merama, kao što je obrazovanje mreže radio stanica i obezbeđenje dovoljnog broja akumulatora. Smatrao je da je najpogodnija formacija za četničke jedinice brzopokretni bataljon, pa je čak naveo i propise za njegovu obuku. Posebnu pažnju posvetio je obuci u skijanju (i sam je bio ljubitelj skijanja).

General Nedić je oštro reagovao na Dražin referat. Smatrao je da je napisan "pod impresijom subjektivnog izlaganja događaja od strane izvesnih političkih ličnosti ili dostavljača", kao i da se "po proveri pokazao netačnim". Želeo je oštrije da kazni pukovnika Mihailovića, ali je naišao na protivljenje okoline. Ipak, Draža još jednom naredni čin nije dobio na vreme.

Kao profesor strategije na Višoj školi Vojne akademije, i taktike u Đeneralštabnoj školi, Draža je ipak širio ideje iz svog referata generalu Nediću. Mladi oficiri, među kojima i mnogi budući komandanti njegovih korpusa i brigada, oduševljeno su slušali kritiku zastarelog rovovskog načina ratovanja. Možda je baš zbog toga već 29. januara 1940, posle samo jednog semestra, Draža premešten na novu dužnost, za načelnika Opšteg odeljenja Vrhovne inspekcije vojne sile. I tu je, kako je kasnije sam rekao, "napao strahovitu zastarelost naše vojske".

Početkom 1940, prema Uglješi P. Mihajloviću, tada načelniku Štaba Dunavske divizijske oblasti, Draža je jedno vreme bio na službi i u Štabu utvrđivanja u Petrovaradinu.36 Teško je podneo pad Francuske, koju je mnogo voleo, pa u toj poslednjoj predratnoj godini uspostavlja bliže kontakte sa engleskim i američkim vojnim atašeima i obaveštajcima u Beogradu. Istovremeno, bio je u vezi i sa Bugarima, kao i sa poljskim i čehoslovačkim emigrantima.37

Draža je svo vreme zvonio na uzbunu. Pošto je vojskom neprikosnoveno vladao general Nedić, pokušao je da alarmira političke strukture. Po savetu prijatelja, obratio se dr Milanu Gavriloviću, predsedniku Srpske zemljoradničke stranke. Kasnije, u emigraciji, Gavrilović je zabeležio da mu je Draža tom prilikom izneo sledeći plan odbrane od Nemačke:

Hitler je već na našoj granici. On je mora jednom preći. Mi mu se vojnički ne možemo odupreti. Današnji rat rešavaju tenk i avion. Nema ni poređenja u ovom između nas i Nemaca. Međutim, mi ne možemo ni kapitulirati pred Hitlerom.

Moramo prepustiti sve naše drumove nemačkim tenkovima i naše nebo nemačkim avionima. Ovo znači, moraju se napustiti svi naši gradovi, i skoro sva zemlja osim dela Zapadne Bosne, Hercegovine i Crne Gore, s delom jadranske obale kojom ova zaleđina komanduje. Sad još, odmah, tu treba navlačiti hranu, municiju i samo ono oružje koje je tu upotrebljivo, u te naše skoro nenaseljene planine i krševe. Taj deo posesti, kad trenutak dođe, ograničenim ali najboljim trupama za tu situaciju.

Tu nam nemački tenkovi ništa ne mogu, a veoma malo nemačka avijacija. Dotle će, valjda, i saveznici moći nešto učiniti da nas pomognu.38

Dražine ideje ipak su delimično prihvaćene. Aprila 1940. godine Vrhovna komanda pri svakoj armiji osniva po jedan četnički odred i sprema ga za gerilsko ratovanje. Ali, na intervenciju Vlatka Mačeka, predsednika Hrvatske seljačke stranke, iz naziva odreda odmah je uklonjeno četničko ime, pa su to zvanično bili "jurišni bataljoni". Do aprila sledeće godine osnovan je, ili je bio u osnivanju, po jedan jurišni bataljon pri svakoj od šest armija jugoslovenske vojske, sa sedištima u Skoplju, Nišu, Mostaru, Novom Sadu, Sarajevu i Karlovcu. U nastupajućim događajima najznačajniju ulogu odigraće Prvi jurišni bataljon majora Miodraga Paloševića, koga će rat zateći u Bijeljini. Ostaci ovog bataljona pridružiće se Draži na putu ka Ravnoj Gori.

U međuvremenu, u poslednjoj mirnoj godini pred veliku oluju, Draža je nastavio po starom, zbog čega ga je general Nedić još jednom kaznio. Ovoga puta Dražin "greh" bio je u prkošenju neumerenoj nemačkoj propagandi u Beogradu, naročito posle brze okupacije Francuske. Odgovarajući na tu propagandu, britanski vojni izaslanik u Beogradu priredio je večeru za članove Udruženja rezervnih podoficira, sa velikim brojem zvanica, među kojima je bilo i dosta aktivnih oficira. U atmosferi straha i potištenosti zbog neočekivano lakog pada Francuske, svi pozvani došli su u civilu, sem jednog. "Jedan jedini čovek u uniformi bio je đeneralštabni pukovnik Draža Mihailović", glasio je izveštaj dostavljen glavnom Đeneralštabu.39

General Milan Nedić odmah izriče novu kaznu: premeštaj na službu u Mostar. Tako je Draža postao pomoćnik načelnika Generalštaba Primorske armijske oblasti. Istovremeno, Nedić mu menja i ratni raspored. Po novom ratnom rasporedu pukovnik Draža Mihailović postaje načelnik Operativnog odeljenja Druge armije, za koji je mobilisanje predviđeno u Sarajevu, a posedanje linije fronta u Slavoniji, prema Baranji. Na tom položaju on će dočekati napad Nemačke i njenih saveznika na Jugoslaviju.
 
Poslednja izmena:
HVALjEN I KUĐEN

Draža je bio srednje visine, smeđe, kovrdžave kose i plavih očiju, ispod podebljih naočara. Imao je mladoliko lice, pravilnih crta. Govorio je razgovetno i tečno, glasom snažnim i dubokim. Bio je srdačan, druželjubiv i uvek spreman na šalu. U privatnom životu lako je sticao prijatelje, a teško neprijatelje. Imao je blag izraz lica, i uopšte, odavao je jednog dobrodušnog čoveka. Ta blagost navela je mnoge pisce na pogrešan zaključak u pogledu njegovih profesionalnih osobina. Tome je, između ostalog, doprineo sistem vrednosti nametnut od strane komunista, po kome pokvareni i zli pobeđuju a dobri gube. Takav vrednosni sistem potisnuo je onaj iz srpske tradicije: pobeđuje vitez, bila ta pobeda zemaljska ili nebeska, a vitez je uvek dobar i plemenit. S druge strane, ovi pisci nisu uzeli u obzir ratna naređenja Draže Mihailovića. Teško bi se dalo naslutiti da ta naređenja pripadaju jednom tako blagom čoveku.

Draža je voleo planinarenje, a od službovanja u Čehoslovačkoj i skijanje. Bavio se fotografijom još od Solunskog fronta. Snimke je pažljivo slagao u kožne albume, od kojih su neki sačuvani do naših dana. Voleo je dobru knjigu, ali je najviše čitao stručnu literaturu. Pratio je vojne časopise, domaće i strane.

Dražin porok bilo je pušenje, toliko da se jednom otrovao nikotinom. Inače je bio dobrog zdravlja, izuzev što je uoči Drugog svetskog rata počeo da poboljeva od išijasa.

Kada se ujesen 1921. godine sa porodicom vratio iz Sarajeva u Beograd, Draža je najpre stanovao, kao podstanar, u jednoj kući pored crkve Svetog Save na Vračaru, na mestu na kome se danas nalazi Narodna biblioteka. Sledilo je preseljenje u Grahovsku, pa u Sitničku ulicu na Senjaku. Pošto je Senjak blizu Save, kupio je jedan čamac. Rado je provodio vreme na reci.

Početkom tridesetih godina Draža je uspeo da kupi kuću u Bregalničkoj ulici broj 24. Rate za kuću otplaćivao je sve do početka rata. Dražino dvorište bilo je puno životinja. Pored ostalog, tu su se nalazile dve kobile (Koka i Laka) i jedno ždrebe (Ždralin). Draža je voleo da ponekad odjaše do svoje kasarne.

Imao je i dva automobila, najpre "forda" a zatim "ševroleta", crne boje.40

Prema platnim spiskovima Dravske divizijske oblasti, Dražina neto zarada iznosila je blizu 5.000 dinara mesečno.41 Ako se uporedi kupovna moć, to je 5-6 puta veća plata nego što je imao jedan pukovnik devedesetih godina prošlog veka.

Nijedan visoki oficir jugoslovenske Kraljevine nije istovremeno toliko nagrađivan i toliko kažnjavan kao pukovnik Draža Mihailović. Takođe, malo koji od njegovih kolega mogao se pohvaliti takvim vojničkim iskustvom i obrazovanjem. Draža je bio jedan srećan spoj teorije i prakse. Završio je sve vojne škole koje su se mogle završiti, obavljao je sve dužnosti koje se u toku radnog veka jednog oficira mogu obavljati i ratovao je u svim ratovima koje je Srbija vodila od početka veka. Izvesno je da u Kraljevini Jugoslaviji nije imao čin i položaj kakav je zasluživao: njegova buntovnička priroda nije se uklapala u kruta pravila vojne administracije. Ali kada se ta administracija pred naletom moćnog neprijatelja srušila kao kula od karata, bilo je prirodno što su upravo jednog takvog čoveka događaji izbacili na čeonu poziciju, odnosno - na mesto koje mu i pripada.

O tome Uglješa P. Mihajlović kaže:

Velika je šteta, da Draža nije mogao imati viši čin i položaj i jači uticaj na organizacijske, formacijske i nastavne probleme vojske Kraljevine Jugoslavije, pa da ova dočeka događaje iz 1941. godine sa više sposobnosti i pripremljena za gerilsko ratovanje, a ne da se nedovoljno mobilisana raspline na ogromnom prostoru od Triglava do Đevđelije, koji je bilo nemoguće odbraniti od tada najjače i strašne ratne mašine nacističke Nemačke, koja je uspela da smrvi čak i veliku francusku vojnu silu, a o malim državama i da se ne govori.42

IZVORI:

1 Arhiv opštine Požarevac, neregistrovana dokumenta.

2 Prema podacima iz porodice Mihailović, izjava autoru. Na groblju u Ivanjici, na Mihailovom grobu, piše da spomenik podižu "Jela i Dragiša". To nisu Mihailova deca iz prvog braka, već Jelica i Dragoljub-Draža.

3 Arhiv opštine Ivanjica, neregistrovana dokumenta.

4 Prema podacima iz porodice Mihailović, izjava autoru.

5 Spomenica četrdesetogodišnjice ustanka na Ravnoj Gori, 32-33

6 R. Rebić, Dražina Srbija, 28.

7 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, 25-26.

8 i 9 Spomenica četrdesetogodišnjice ustanka na Ravnoj Gori, 32-33.

10 R. Bojović, Mala spomenica poručnika Dragoljuba Mihailovića, 29.

11 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, 41.

12 R. Bojović, Mala spomenica poručnika Dragoljuba Mihailovića, 16.

13 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, 49.

14 R. Bojović, Mala spomenica poručnika Dragoljuba Mihailovića, 13.

15 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, 54.

16 M. Aćin Kosta, Draža Mihailović Čiča - Apostol slobode, 7.

17 i 18 R. Bojović, Mala spomenica poručnika Dragoljuba Mihailovića, 13-14, 22.

19 R. Bojović, Mala spomenica poručnika Dragoljuba Mihailovića, 27-28.

20 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, 45.

21 Knjiga o Draži, tom 1, 3.

22 R. Bojović, Mala spomenica poručnika Dragoljuba Mihailovića, 19.

23, 24 i 25 R. Bojović, Mala spomenica poručnika Dragoljuba Mihailovića, 32, 23 i 14.

26 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, 77-83.

27 Prema podacima iz porodice Mihailović, izjava autoru.

28 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, 84-90.

29 V. Piletić, Sudbina srpskog oficira, 127.

30 Knjiga o Draži, tom 1, 45.

31 i 32 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, 92-97, 100.

33 M. Stojadinović, Ni rat ni pakt, 359-377.

34 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, 100.

35 M. Aćin Kosta, Draža Mihailović Čiča - Apostol slobode, 18-20. Aćin se poziva na članak generala Dragoslava Milosavljevića, objavljen u Glasu Ravne Gore za jun-jul 1952, u Londonu.

36 Spomenica četrdesetogodišnjice ustanka na Ravnoj Gori, 36.

37 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, 141-149.

38 M. Aćin Kosta, Draža Mihailović Čiča - Apostol slobode, 23-24.

39 Knjiga o Draži, tom I, 49.

40 Prema podacima iz porodice Mihailović, izjava autoru.

41 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, prilog.

42 Spomenica četrdesetogodišnjice ustanka na Ravnoj Gori, 36.


Nastavice se....
 
Poslednja izmena:
Ovu temu otvaram zato sto je trenutno aktuelno pitanje Dražinog groba ili da budem precizniji mesta gde su ga komunisti mucki i kukavicki likvidirali. Takođe je podnet zahtev za rehabilitaciju i poništenje presude kojom je posle II sv.rata osuđen na smrt, a prethodno su mu oduzeta sva građanska prava.

Zamislio sam ovu temu kao mesto gde se može naći sve o Draži, biografija, fotografije, izjave, itd. a najmanje u sta ova tema treba da se pretvori je rasprava. Zato bih odmah zamolio, bez zlonamernih upada, takvih tema je gomila i to možete tamo.

Ko je bio Draza pre II sv. rata?

To je normalna tema.

Pozdravljam.
 
Ovu temu otvaram zato sto je trenutno aktuelno pitanje Dražinog groba ili da budem precizniji mesta gde su ga komunisti mucki i kukavicki likvidirali. Takođe je podnet zahtev za rehabilitaciju i poništenje presude kojom je posle II sv.rata osuđen na smrt, a prethodno su mu oduzeta sva građanska prava.

Zamislio sam ovu temu kao mesto gde se može naći sve o Draži, biografija, fotografije, izjave, itd. a najmanje u sta ova tema treba da se pretvori je rasprava. Zato bih odmah zamolio, bez zlonamernih upada, takvih tema je gomila i to možete tamo.

Ko je bio Draza pre II sv. rata?

1.DM je sudjen i osudjen. nema govora o "muckoj likvidaciji" , nego o izvrsenjui legitimne presude
2. sudjenje je bilo javno, sa njegovim izborom dva branioca, sa novinarima, i direktnim prenosom, preko razglasa
3. osudjeni na nirnberskom procesu su takodjer sahranjeni na anonimnom mestu
4. celi proces protiv DM i njegovih saradnika, je bio kopija nirnberskog
5. postoje stenografske beleske sa sudjenja, koje su odmah objavljene 1946
 
@kiseli1

a onda je dosao mrmot i zavio cokoladu...

to sto ti pricas nije smesno, nego tuzno...inace, ako nisi znao postoji naziv za to, ''staljinisticki proces'', i to je opste poznata stvar, da bi neko slusao tvoje splacine...Daj Bože da je Draža sahranjen na anonimnom mestu, pre će biti raskomadan (postoji slika, dotle cemo tek doci) i bacen u kreč, da mu se nikad ne nađu posmrtni ostaci...Crveni ustasa se plasio i mrtvog Draže.

a ti objasni zasto se onda danas u svetu ponistavaju presude iz tog vremena, i rehabilituju svi osudjeni....pusti nas tih gluposti, stvarno je banalno i pricati o tome...A tvoj Tito je na listu najmasovnijih ubica u 20. veku, došao i zbog toga, između ostalog...

Takodje, mislim da sam korektno napomenuo kako sam zamislio temu, pa ako mozes bar ovde da svoje komplekse i frustracije ostavis po strani i najbolje bi bilo škartiraš se, odjebeš sa svojim glupostima...:D

@Milanne

pretpostavljam sta oces da kazes. Ali tema ce se nastaviti, hehe...Inace, spremio sam nesto i za temu o zastavi, bice zanimljivo, pogotovo za tebe...

to bi bilo to, vise ne odgovoram na postove, samo se drzim teme:)
 
Poslednja izmena:

Back
Top