Antičetnički zagovornici po pravilu preskaču ovaj, najvažniji deo posvete uz medalju „Legije časti“ i fokusiraju se na rečenicu iznad, gde piše da je zahvaljujući njemu veliki broj avijatičara bio spašen. Drugim rečima, američki predsednik je posthumno odlikovao savezničkog komandanta samo zato što je spašavao pilote, a ne zato što je komandovao jedinicama koje su vodili borbu protiv okupatora i na taj način bili učesnici u izvojevanju konačne savezničke pobede. Na ovakvim ljudima je zadatak da odgonetnu zašto američki predsednik baš piše od decembra 1941. do decembra 1944. godine.
General Mihailović ima zasluga u pobedi nad osovisnkim blokom i to je neosporna činjenica, koja se može videti i preko posvete američkog predsednika, i preko pohvalnih naredbi drugih savezničkih komandanata ili visokih političkih ličnosti za vreme trajanja rata. Na posletku, čak i od samog vođe Rajha, Adolfa Hitlera. Tako je on napomenuo da poraz u Severnoj Africi (jedna od prekretnica Drugog svetskog rata) leži u očajnom snabdevanju koje je bilo onemogućemo radom plutokratskih elemenata.
Kada su saveznici otkazali pomoć četnicima generala Mihailovića i okrenuli se partizanima, pokušali su da preko komunističkog pokreta drže pruge koje vode ka Grčkoj u prekidu, ali to im nije pošlo za rukom. Na kraju su taj problem rešili angažovanjem sopstvene borbene avijacije. Umesto njenog angažovanja tamo gde je bilo najpotrebnije, upotrebljena je kod nas. Tada „najjači“ pokret otpora na Balkanu nije bio u stanju da drži južnu prugu u prekidu 24 časa.
Takođe, ne postoji niti jedan ukaz savezničkih komandanata ili visokih političara za vreme rata o doprinosu J.B.Tita i njegovih ljudi u borbi za pobedu nad osovinom.
Partizanske logističke operativne akcije u cilju pomoći savezničkim armijama kada im je to bilo najpotrebnije takođe nisu postojale, pa se onda s pravom treba pitati čiji su saveznici bili partizani ako za njih nisu ništa radili. Planovi za eventualno izvođenje takvih složenih operacija takođe ne postoje. Na posletku, nisu partizani pomogli Crvenoj armiji već je ona pomogla njima, tako što je ustoličila njihovu političku vrhušku na vlast.
Dok su četnici sa rodoljubivim železničarima koje su za relativno kratko vreme privukli na svoju stranu rušili pruge i onemogućavali Nemcima snabdevanje severnoafričkog fronta, dotle je J.B.Tito slao svoje deputate da sklapaju savez sa Nemcima u cilju vraćanja savezničkih trupa ukoliko se oni budu iskracali na Jadranu. Kasnije je, podnoseći netačan izveštaj o poduhvatima „Vajs“ i „Švarc“ i obmanjujući saveznike preko svog prijatelja Hrvata iz Vašingtona, Luja Adamiča, pisao da je tada ratovao pored ostalog i da saveznicima obezbedi iskrcavanje na Jadranu.
U vreme kada je čitava Evropa uzvikivala da je Berlin pao, kada se na ulicama velikih evropskih gradova slavilo, u dalekoj Bosni, na Zelengori, pripremao se završni čin ostatka one vojske koja je posle 17. aprila 1941. prva u porobljenoj Evropi nastavila ratno stanje sa okupacionim trupama i njihovim satelitskim državama i državicama. U to vreme mnoge vojske zemalja koje su 9. maja 1945. slavile dan pobede, bile su u velikim problemima zbog Hitlerove vojne premoći.
Mada su pobornici i ideopoklonici ličnosti J.B.Tita dan pobede nad fašizmom i nacizmom tada slavili u Beogradu i po drugim velikim gradovima u Jugoslaviji, a slave ga i danas, kao da su i oni imali velikog doprinosa u pobedi antifašističke koalicije, činjenično stanje je takvo da je tada, ustvari, pobedila Kraljevina Jugoslavija, koja je suštinski i dalje postojala. Komunisti nisu uzeli vlast 21. novembra 1943, ponajmanje 5. marta 1945, već posle prvih izbora za ustavotvornu Skupštinu, posle čega je donet i prvi Ustav nove, komunističke države „Federativne Narodne Republike Jugoslavije“. Sve do tada, država je imala ime „Kraljevina Jugoslavija“.
Više od šest decenija se po školskim udžbenicima, enciklopedijama, u publicistici, na televiziji, u štampi, itd, provlačilo da je pobedu odnela nova Jugoslavija, stvorena za vreme rata, lenjirskim podvlačenjem granica u komunističkom parlamentu (AVNOJ-u), od strane prevratničke vlade (NKOJ-a). Danas se ta praksa ponavlja putem javnog servisa građana Srbije, gde se prikazuju partizanski filmovi i veliča jedan, u suštini, antidemokratski pokret koji se borio protiv ustavne i parlamentarne monarhije i protiv njenih zastora. Za AVNOJ je skoro dokumentovano dokazano i pokazano da tada nije ni mogao da zaseda i donosi nikakve odluke, jer nije imao kvorum. Pravna nauka kaže da sve što je nelegitimno-to je ništavno. Osim toga, odluke prevratničkog preduzeća poništila je legitimna vlada Kraljevine Jugoslavije, jer je ona na to imala pravo.
S toga, potpuno je nejasno zašto na svečanim paradama, na glavnom moskovskom trgu, u defileima svake godine nema i preživelih pripadnika ili saradnika vojske Kraljevine Jugoslavije, legitimne zaraćene strane u poslednjem velikom svetskom ratu koja je takođe imala doprinos u pobedi nad fašizmom i nacizmom.
Aleksandar Dinčić
http://www.pogledi.rs/diskusije/viewtopic.php?t=16594