Ovo bih uzela kao slovo u kamenu i jednu od najboljih definicija; da živim u idealnom svetu.
Nažalost, ne živim.
Ne zalazeći trenutno u raspravu zašto su ljudi ovakvi ili onakvi; da li ih
takvima ili onakvima čine genetika ili društvo i - ponajmanje - kredibilitet fenomena izlečenja dokazanih
skotova; a u kontekstu gornje definicije; pitam se koliko je smislena.
Ako dostojanstvo predstavimo kao plemenitost (duše, uma, svejedno) koja se najbolje vidi u našem (h)otmenom postupanju spram drugih; u šta se ubrajaju
postupci tih drugih?
Naravno, u nedostojanstvene (i, shodno predstavi, neplemenite).
Nažalost, malo nas je koji su ostali pošteđeni iskustva da ovu dolinu suza sasvim retko naseljavaju - plemeniti.
Verujem da određeni
odrodi od Čoveka ne razumeju ništa osim svog sopstvenog jezika, što će reći (metaforički) sile i nepravde. Verujem da zaista ima ljudi kojima nikakva lepa reč, dobra namera ili psihoterapeutsko umovanje ne može pomoći. Oni vas neće razumeti, neće se pokajati i u sebi ne nose nikakv preduslov za izlečenje. Govoreći o tome kao o bolesti, u šta ne verujem apsolutno, ali to je druga priča i trenutno nevažna.
Pitanje: ako si dostojanstven i plemenit sa skotovima koji će svaku tvoju reč i akt da izvrnu po sopstvenom rezonovanju i nameri; da li si dostojanstven i plemenit, ili budala?
Naravno, Čovek uvek može naći neku utehu i u tome što je postupio hotmeno.
Jalovu, ali, hej - samosvest često nema nikakve veze sa opravdanošću i mozgom.
Samo sa - samosvešću.
Doživljaj sebe tera ljude na dostojanstvo u većini slučajeva; ostavljajući sasvim malo prostora za konkretne razloge (baš ko i humanizam, filantropija, i ostali podobni fenomeni); i uglavnom je skroz pogrešan.
Opet, dostojanstvo verovatno ne traži opravdanje i racionalnu svrsishodnost.
Stoga je najmudrije da ostanem uzdržana.