Ne...nije on probudio zenu u meni ...
On je u meni probudio devojcicu i opet vratio onaj vragolasti sjaj u ocima kao kad sam imala 17 godina.
Sve sam zelela i sve sam mogla...Da bosa ponovo trcim po kisi ...da zagazim Tamis do iznad kolena ...zagrlim sva polja suncokreta i nocu placem na svojoj strani jastuka ,dozivajuci njegovo ime ....I sve to bez imalo grize savesti ili kajanja....
Njegovim ocima sam gledala svet,njegovom kozom osecala,njegov vazduh disala ! Mogla sam da placem i da se smejem u jednom istom trenutku ,da se popnem na oblake i rukama dodirnem nebo!
Volela sam ga ...samo nebo zna ,koliko sam ga volela...Bio mi je ljubav i radost i bol i ceznja i noc i dan i nesanica i san i jutro i danas...i ....a sutra ?? Ne...sutra postoji ili ne postoji ,to niko od nas ne zna ...Ne ...mi nismo imali sutra ....Sutra je pripadalo nekim drugim ljudima i zenama i sivim danima i laznim dodirima ....
Sada znam da je zivot sacinjen od trenutaka.Suvise je kratak da bi u njega stali svi prazni dani i sve izgubljene noci ...U zivotu mogu da stanu samo trenutci koji se pamte...isto toliko koliko mogu da stanu u srcu ...
To znamo svi mi koji zivimo ovaj zivot srcem....Najlepse stvari najkrace traju ali vecno zive zakopane u nasim srcima...I samo mislimo da malo zaboravimo a onda nas necije oci podsete i slucajni prolaznik i bluza u istoj boji kao njegova na fotografiji koju nam je ostavio....i u isti cas pogled nam se zazari i ruke drhte i srce lupa kao ludo....Od nekih ljubavi se nikada ne oporavimo .....
Zorana Petkovic