Noću
Noću, ljubljena, veži svoje srce za moje
I neka zajedno u
snu razbiju tmine
Kao dvostruki bubanj, boreći se u šumi
Protiv gustoga zida okupanog lišća.
Prolazu noćni, crna žeravo sna
Što hvataš niti
zemaljskoga grožđa
Tačnošću nekog neredovita voza
Što sjene i kamenje hladno za sobom vuče neprestano.
Zato me ljubavi, veži za čisti pokret,
Za postojanost što
kuca u tvojim grudima
Krilima nekog labuda ispod vode,
Da bi na zvjezdana pitanja ovog neba
Naš san odgovorio jednim jedinim
ključem
I samo jednim
vratima koje zatvori tama.
Odjednom vjetar urla i udara o moj zatvoren prozor.
Nebo je mreza skamenjena od sjenovitih riba.
Ovdje zamiru svi vijetrovi, svi.
I svlaci se kisa.
Ptice bjezeci prolaze.
Vjetar. Vjetar.
Mogu se boriti samo protiv ljudske snage.
Nevrijeme skuplja tamno lisce
i odvezuje sve barke vezane nocas o nebo.
Ti si ovdje. Ah ti ne bjezis.
Odgovarat ces mi sve do poslednjeg
krika.
Privini se uza me, kao da se plasis.
Ipak ti ponekad cudna sjena dira oci.
Sada i sada,
malena, donosis mi kozju krv
i grudi su ti mirisne kao i ona.
Dok tuzan vjetar juri ubijajuce leptire
ljubim te i moja radost grize ti usta od sljive.
Mora da te boljelo da se na me priviknes ,
na dusu mi divlju i samotnu,
na ime od koga svi bijeze.
Toliko smo puta vidjeli zvijezdu kako gori
ljubeci nam oci i sumrak sto se nad nama gubi
u
lepezi sto se vrti.
Milujuci te kisile su na te moje rijeci.
Odavno voljeh tvoje tijelo od osuncana sedefa.
Cak vjerujem da si
vladarica svemira.
Donijet cu ti copihue, radosno cvijece s planina,
tamne lesnjake i sumske kosare cjelova.
Htio bi s tobom uciniti sto proljece cini sa tresnjama.
P.Neruda