Volšebna Demonica
Kuda me
vodiš,
Volšebna Demonice?
Dokle ću te
slijediti na ovom izlokanom putu što se probija između
litica, posut
trnjem, što nam noge vodi naviše,
a duše nam sunovraćuje u dubine? Čvrsto sam se
uhvatio tvojih
skuta i slijedim te kao dijete majku,
zaboravljajući svoje snove, zagledan u tvoju ljepotu, ne videći
sjene što mi lebde oko glave, privučen nevidljivom snagom u tvome tijelu.
Stani za
trenutak da ti
vidim lice. Baci
pogled na me ne bih li ti u
očima vidio tajne srca, ne bih li ti u
crtama lica prozreo tajne duše. Stani za trenutak,
Demonice, jer me je
zamorilo putovanje i duša mi strepi zbog strahota puta. Zastani, jer smo stigli na
raskršće gdje se
smrt i život grle.
Neću poći ni koraka sve dok
mojoj duši ne saopćiš
namjere svoje duše i dok mome srcu ne raskriliš riznice svoga srca.
Poslušaj me,
Volšebna Demonice!
Još jučer bijah
slobodna ptica što boravi među potocima, što leti u
visinama, što stoji na
vrhovima grana promatrajući uvečer zamkove i hramove raznobojnih
oblaka koje sunce na izlasku
gradi, a
ruši ih kada zalazi.
Osamljen kao misao, putovao sam Zemljom od istoka do zapada, radujući se dobrotama i
slastima života, promatrajući
tajne Svemira.
Hitao sam poput
sna na krilima noći, kroz prozore ulazio u sobe usnulim djevicama i poigravao se njihovim osjećajima. Stajao sam uz postelje mladićima i budio im nadanja. Sjedio sam uz postelje starcima i pojašnjavao im vlastita promišljanja.
Danas, kada tebe sretoh,
Volšebna Demonice, i kada me ti povede, postadoh poput
roba što neznano
kuda vuče
okove; postadoh poput
pijanca koji hoće
vina što mu
volju slama i koji cjeliva dlan što ga po licu udara.
Zastani malo,
Volšebnice - evo mi se s
naga vratila, popucali su okovi što su mi noge izranjavali, razbila se čaša otrova kojom sam se naslađivao. Što bi htjela da učinimo i kojim putem da krenemo?
Ponovo sam slobodan i da li bi me htjela kao slobodna prijatelja
»što u sunce
netremice gleda i vatru hvata sigurnim rukama«?
Ponovo sam
krilima uzmahnuo i hoćeš li pratiti mladića što kao orao dane provodi u planinama, a noću zaliježe u pustinji poput lava?
Hoćeš li ljubav čovjeka kome je
ljubav sugovornik, a ne
gospodar?
Želiš li
strast srca koje silno ljubi, ali se ne
podaje,
koje plamti, ali se ne topi? Hoćeš li
naklonost duše što treperi pred naletom oluje, ali se ne slama; što bjesni na buri, ali se s mjesta ne pomiče?
Želiš li me za prijatelja koji se ne da
porobiti, niti on koga
porobljava?
Evo moje ruke - prodrmaj je svojom lijepom rukom! Evo moga tijela - prigrli ga u meko naručje! Evo mojih usana - cjelivaj ih dugim i bezglasnim cjelovima!
H.Džubran