- Poruka
- 388.310
Đoto di Bondone/Giotto di Bondone/ 1267 – 1337/ poznatiji kao Đoto je florentinski slikar, skulptor i arhitekta
Sa njim se menja tumačenje pojma „umetnik” i zanimanja koje je do tada shvatano samo na nivou zanatskog umeća. Poštovali su ga savremenici, od Toskane, preko Umbrije, Veneta, do Lombardije i Lacija. Bio je to Đoto di Bondone ‒ jedan od najvećih italijanskih stvaralaca 14. veka, vesnik radikalnih promena u slikarstvu i sagledavanja „čoveka novog doba”.
Srednjovekovni čovek je živeo u svetu određenom mnogim značenjima, uputstvima koja su objavljivala Boga u stvarima, u prirodi koja je tumačena heraldičkim jezikom. Na istorijskoj sceni smenjivali su se periodi rušenja i preporoda, stvaranja i nestajanja. Čovek tog doba je tražio odgovore u simboličkoj viziji, u natprirodnim dobrima, u prepoznavanju svoje svrhe u univerzumu. Primeri iz umetnosti romanike i gotike jasno odražavaju te tendencije.
Kasnije, dolazi do izvesnih promena koje se prepoznaju, na primer, u umetnosti trečenta u Italiji krajem 13. veka. Dela italijanskih slikara tog perioda značajna su jer probijaju okvire srednjovekovne slike tj. slike sa religioznom tematikom; obogaćene su žanr-scenama, osećaj prostora je vidljiviji, prikazani likovi deluju realistično, voluminoznije, a manje udaljeno, eterično i transcendentalno.Otvaraju se umetničke škole u gradovima koji su imali svoje predstavnike: u Rimu je bio Kavalini, u Firenci Đoto, u Sijeni Dučo i dr.Đotova dela najbolje izražavaju nove tendencije toga doba.
Sa njim se menja tumačenje pojma „umetnik” i zanimanja koje je do tada shvatano samo na nivou zanatskog umeća. Poštovali su ga savremenici, od Toskane, preko Umbrije, Veneta, do Lombardije i Lacija. Bio je to Đoto di Bondone ‒ jedan od najvećih italijanskih stvaralaca 14. veka, vesnik radikalnih promena u slikarstvu i sagledavanja „čoveka novog doba”.
Srednjovekovni čovek je živeo u svetu određenom mnogim značenjima, uputstvima koja su objavljivala Boga u stvarima, u prirodi koja je tumačena heraldičkim jezikom. Na istorijskoj sceni smenjivali su se periodi rušenja i preporoda, stvaranja i nestajanja. Čovek tog doba je tražio odgovore u simboličkoj viziji, u natprirodnim dobrima, u prepoznavanju svoje svrhe u univerzumu. Primeri iz umetnosti romanike i gotike jasno odražavaju te tendencije.
Kasnije, dolazi do izvesnih promena koje se prepoznaju, na primer, u umetnosti trečenta u Italiji krajem 13. veka. Dela italijanskih slikara tog perioda značajna su jer probijaju okvire srednjovekovne slike tj. slike sa religioznom tematikom; obogaćene su žanr-scenama, osećaj prostora je vidljiviji, prikazani likovi deluju realistično, voluminoznije, a manje udaljeno, eterično i transcendentalno.Otvaraju se umetničke škole u gradovima koji su imali svoje predstavnike: u Rimu je bio Kavalini, u Firenci Đoto, u Sijeni Dučo i dr.Đotova dela najbolje izražavaju nove tendencije toga doba.