Moja mama je zestoko sizela na mene. Secam se da mi je jednom bacila igracke u kontejner (kada sam imala oko 4-5 godina), pa je baka trcala na ulicu i vadila ih iz kontejnera i prala.
Uvek, ali uvek sam osecala spremanje kao neku obavezu, nesto sto treba da se uradi da se mama ne ljuti, a ne zato sto to treba uraditi zbog urednosti ili higijene. I kao i svaku obavezu koju radis iz straha i da se neko ne ljuti a ne zato sto to tako treba, uvek sam otaljavala, radila u zadnji cas i uvek bih nesto zas.rala, zaboravila, itd. I naravno da nikada nista nije valjalo kako sam uradila. Ostala sam aljkava i dan danas mi je spremanje, kucne obaveze, itd. nesto grozno. Niti imam smisla za to, niti umem, a tesko mi je da se nakanim.
Naravoucenije? Mozda sam ja takva na tri coska, ali nemojte vikati na decu i pretiti spremanjem kao kaznom, i nemojte sizeti ako nesto nisu odradila kako treba.
- - - - - - - - - -
I ovo je tacno. Najveci broj stvari koje sam naucila, naucila sam kada su mi bile potrebne. Ili me je naucio muz.