Divila sam se nastanku i opstanku pesama, a posebno tome kako su se prenosile. Koliko je ljudi obogatilo, ukrasilo, obojilo te stare napeve i utkalo deo sebe u raskošne melodije, ritmove i tekstove. To spajanje dalekih vremenskih obala pod jedan okvir, gde u tuđem srcu čujemo svoje, i obrnuto, zadivilo me je i zavelo. To je ta ljubav.
Čuvaju vekovne predačke zaplete i tajne. Pevaju o ljubavi, tuguju za dragim, pričaju o sreći i lepoti devojačkoj, o opojnom mirisu cveća, voze se kočijom i traže neke važne odgovore: Čija čežnja protiče kroz mene?, Čije suze peku moje oči?, Čiji očaj snove mi ranjava?
Instrumenti iz prošlosti najviše diraju u srce.
U srpskoj folklornoj praksi prepliću se razni tradicionalni instrumenti kao što su dvojnice, frula, duduk, kaval, gusle, zurle, tambura, gajde, sa savremenim instrumentima, violinom, harmonikom ili trubom. Iako svi ovi instrumenti nisu nastali na našem tlu, neraskidivo su vezani za našu narodnu tradiciju.
Naša publika često pusti suzu kada čuje solo deonicu frule u pesmi „Od pole idat babo”, ali i skače na noge kada violina i frula zasviraju „Veliko narodno oro”.