... наставак текста
Zapravo, budući da je Corona Virus uskočio da još više podigne ljestvicu za hitne slučajeve (prije nego što je pauziran i eventualno nadopunjen za buduću ponovnu implementaciju), vratili smo se istim starim financijskim smicalicama. Dok se potpuno nova zaraza Zapada zove Rusija – ne samo zbog svoje dokazane povijesne evidencije (SSSR) – ključno je shvatiti da je žurba stvaranja neprijatelja i širenja straha sada očajnička, temeljena na agresivnosti poricanja strukturalnog kvara. Poput Virusa, ukrajinski rat štiti nas od pravog užasa potpunog društvenog sloma kroz dug i krah burze. Ova perverzna situacija mora se razviti u svoj ispravan dijalektički zaključak: jedini način da se stane na kraj destruktivnom slijedu hitnih situacija jest da se stane na kraj samodestruktivnoj kapitalističkoj logici koja ih hrani.
Nakon završetka posljednjeg razdoblja masovne mobilizacije radne snage – poslijeratnog fordističkog procvata – kapitalizam je ušao u svoju terminalnu krizu, gdje se fiktivni novac sve više odvaja od vrijednosti stvorene radom. Već u 1980-ima, nepovratna erozija radne supstance kapitala, potaknuta Trećom industrijskom revolucijom (mikroelektronika), dovela je do transnacionalnog kreditnog i špekulativnog sustava koji je brzo prodro u sve oblike novčanog kapitala. Ta spektralna monetarna masa nastavila je rasti samooplođivanjem, do te mjere da – kao što je već istaknuo, među ostalima, Robert Kurz – i samo njezino umjetno širenje omogućuje mobilizaciju likvidnosti u realnom kapitalu.
Gospodarski rast u 1990-ima bio je potaknut “mehanizmom recikliranja”, pri čemu su potražnja, kupovna moć i proizvodnja dobara i usluga održavani lažnim (špekulativnim) novcem. Realna ekonomija više nije bila utemeljena na prihodima od rada i prihodima; nego su ga potaknule cjenovne špekulacije u financijskoj imovini – gomile fiktivnog novca bez vrijednosne supstance. Ovaj ciklus pseudo-akumulacije, temeljen na financijskoj likvidnosti koja teče natrag u proizvodnju i potrošnju, definirajući je fenomen našeg inflacijskog “kapitalizma” vođenog dugom. Nužno, sve veće količine fiktivnog kapitala završavaju podržavanjem proizvodnje, tako da sve veći udio stvarne akumulacije sudjeluje u špekulativnom procesu.
Trenutna groteskna precijenjenost svih rizičnih sredstava (dionica, obveznica i imovine) sugerira da će elite nastaviti koristiti svoju političku igru kako bi kupile više vremena i odgodile pucanje balona duga koji su počele napuhavati godinama prije nego što su Covid i Putin postali omiljeni krivci. Čuvari kapitalističkog grala isplanirali su za nas vječno stanje straha u očajničkom pokušaju da odgode šok devalvacije valute koji se spremao desetljećima. Dok to čine sve ciničnijim metodama, čini se da su oni jedini koji barem shvaćaju da bi takav šok bacio svjetski sustav na koljena.
To je razlog zašto je financijska aristokracija spremna učiniti gotovo sve što je u njihovoj moći kako bi osigurala produljenje našeg umirućeg ekonomskog modela. Čineći to, oni pokazuju veće razumijevanje našeg stanja od onih koji bi, u teoriji, trebali biti u boljem položaju da ga procijene: takozvane postmarksističke inteligencije zajedno s postmodernom ljevicom u svim njezinim beznačajnim iteracijama. Nažalost, “korisni idioti” na ljevici odavno su izdali svoj temeljni mandat da kritiziraju političku ekonomiju, te su stoga izravno upleteni u katastrofu koja se odvija.
Tehnokrati na čelu Titanica više nego slute da brod ide prema santi leda. Nakon što im je ponestalo političkih metaka (kao u nedavnoj raspravi “štednje protiv poticaja”), odlučili su promicati kontinuirani program straha i propagande u pokušaju da upravljaju neupravljivim. Ono što je ključno, oni znaju ono što se većini nas čini kontraintuitivnim: da se slom našeg zastarjelog načina proizvodnje može odgoditi samo kroz 1) stalni niz globalnih izvanrednih situacija, 2) kontrolirano inflatorno rušenje sve neproduktivnijeg realnog gospodarstva, i 3 ) autoritarna preobrazba liberalne demokracije.
Bolesno kazalište ukrajinskog rata, baš kao i zlobno prenapuhana afera Covid, stoga je posljedica panične svijesti elita da je kolaps već došao. Zapravo, današnji upravitelji “kriznog kapitalizma” znaju da je slom neophodan za pojavu novog novčanog sustava. Ključno, oni također prepoznaju da se slom mora dogoditi kao planirano rušenje trenutnog modela, što bi im omogućilo da zadrže, pa čak i ojačaju svoju poziciju moći unutar nadolazeće neofeudalne kapitalističke normale. Racioniranje hrane i energije, masovno osiromašenje, društveni krediti i monetarna kontrola putem digitalne valute odavno su dio kapitalističkog kolača budućnosti. Vjerojatno je ovaj scenarij već dio naše kolektivne mašte, budući da nas uvjeravaju u njegovu neizbježnost zbog više sile.
Ukrajina nam daje doslovnu sliku gore navedenog mehanizma. Iza svojih moralnih priča, naši zapadni političari, pod pritiskom svojih financijskih šefova, nastavljaju sabotirati diplomaciju sankcioniranjem Rusije i upumpavanjem tona oružja u Ukrajinu, kao i milijarde financijske pomoći. Osim paralelne pogodnosti sumnjivih poslova s oružjem i gotovinom, cilj je namjerno proširiti sukob koji pretvara tisuće ljudi u topovsko meso, a istovremeno raspiruje vatru potencijalnog nuklearnog rata. Kao i kod Covida, paradigma straha je ključna da nas natjera na psihološku poslušnost. Da bude još gore, EU nastavlja kupovati ruski plin i naftu, koji su neophodni za održavanje privida bogatstva. Drugim riječima, europski čelnici žele i ovce i novce: jednom rukom uzimaju (sankcije), a drugom vraćaju (čak i u rubljama) kako bi osigurali energiju i drugu robu.
Ništa nas, dakle, ne sprječava da spojimo barem dvije točke. Imamo ekonomiju u slobodnom padu čija je teška situacija jedva prikrivena ovisnošću o dugu i astronomskim “mjehurićima”. A tu je i voajerski spektakl svakodnevnih masakra, namjerno lišen svakog smislenog društveno-povijesnog konteksta i potaknut jednostranom propagandom. Spajanje točaka znači razumijevanje da je svrha ukrajinske izvanredne situacije držati printer novca uključenim dok se Putina optužuje za svjetsku ekonomsku krizu. Rat služi suprotnom cilju od onoga što nam se govori: ne braniti Ukrajinu, već produžiti sukob i pothranjivati inflaciju u nastojanju da ublaži kataklizmički rizik na tržištu duga, koji bi se poput šumskog požara proširio cijelim financijskim sektorom. Ne zaboravimo da je tržište dionica svojevrsni derivat tržišta duga, s kojim stoga treba postupati s velikom pažnjom. Dok “potpomognuto samoubojstvo” realne ekonomije putem negativnih šokova ponude pogoršava inflaciju potrošačkih cijena, potonje pruža privremeno olakšanje mega balonu duga, čime se odgađa krah. Primarna briga monetarne politike u nedavnoj prošlosti bila je stabilizacija duga, što smanjuje rizik od događaja koji bi uzdrmao gospodarstvo, a time i naša društva.
Stalno rastući dužnički pritisak mora se povremeno ublažiti, a tome pomaže i inflacija cijena. Kako? Dekompresijom mjehura na tržištu obveznica, budući da inflacija smanjuje stvarnu vrijednost duga. Naravno, opasnost je da inflacijska dinamika zaživi vlastitim životom (hiperinflacija). Međutim, stvar je u tome da su naši gospodari gadno prevareni: oni nemaju drugu opciju osim depresije realne ekonomije dok pokušavaju produžiti životni vijek svemoćnog, ali opasno nestabilnog financijskog sektora. Ono što treba izbjeći pod svaku cijenu je događaj izazvan dugom. U trenutnom izopačenom okruženju, bilo kakvo umjetno povećanje dužničkog mjehura treba određeni stupanj deflacijske olakšice, što je danas zajamčeno ratom i rastućim indeksom potrošačkih cijena. Ova perverzna logika postaje jasna ako pogledamo, na primjer, maržni dug SAD-a, koji je posuđeni kapital koji se koristi za poslovanje na burzi. Od listopada 2021. marža duga pala je za 14,5 %, dok je Nasdaq izgubio 17,6 %. Zato je Ukrajina kolateralna šteta.
Tužna je istina da “Putinov rat” (poput “rata protiv Covida”) odgađa pucanje “mjehura svega”, zbog čega je Ukrajina žrtvovana na oltaru dugotrajnog masakra za slobodu i demokraciju. Pravi cilj nije pomoći Ukrajincima (niti, što se toga tiče, uništiti Rusiju), već istjerati ponavljajuću noćnu moru “Lehmanova šoka”, koji bi nas danas gurnuo u kaos, brišući tanki sloj monetarnog obilja koji nas sprječava od padanja u ponor.
...
