Definicija srece?

Лична самоспознаја и слагање сопствене слагалице. Неће ваљда неко други да ти је сложи? И нема то везе са послом, па чак ни здрављем. Има везе са коренима и суштином. И са љубављу, ипак. Могуће је бити срећан без ичега ако ти ништа не треба. Уосталом укратко -

Срећа је осећај задовољености наших потреба.

Али пази једна потреба и целокупност потреба није исто. Срећа тренутка и срећа целокупности се разликују.
 
Da li je definicija srece ispunjenost na poslovnom, ljubavnom i zdravstvenom zivotu? Kada coveku fali nesto od ovoga on je nesrecan? Ili je moguce biti srecan bez icega i kako to?

ne postoji univerzalna def srece...nekog cini srecnim da filosofira u pustinji nekog deca,nekog posao nekog sve nekog strast u ubavi....ne znas dok te osetis ono podrhtavanje u srcu i onaj mir i radostt..do tada si samo mislio da znas sta je sreca...

- - - - - - - - - -

Srećan je onaj kome malo treba !
Ne samo bogat, već i srećan....

al ako mu malo treba jer je tako odlucio na pocetku,a ne zato sto zeli mnogo al ne moze pa se zadovoljio sitnicama..

- - - - - - - - - -

Лична самоспознаја и слагање сопствене слагалице. Неће ваљда неко други да ти је сложи? И нема то везе са послом, па чак ни здрављем. Има везе са коренима и суштином. И са љубављу, ипак. Могуће је бити срећан без ичега ако ти ништа не треба. Уосталом укратко -

Срећа је осећај задовољености наших потреба.

Али пази једна потреба и целокупност потреба није исто. Срећа тренутка и срећа целокупности се разликују.

Dali ste previše reputacija u zadnja 24h. Molimo Vas da probate kasnije;)
 
Pre nego što krenete da tražite sreću, proverite – možda ste već srećni. Sreća je mala, obična i neupadljiva i mnogi ne umeju da je vide.

D.R.

Licno nisam cuo bolju definiciju .... dok srz svake srece je zahvalnost.
 
Srećan je onaj kome malo treba !
a kad nema ni to malo onda je jako nesrecan
cigara.gif

ja to najbolje znam
cigara.gif
 
Da li je definicija srece ispunjenost na poslovnom, ljubavnom i zdravstvenom zivotu? Kada coveku fali nesto od ovoga on je nesrecan? Ili je moguce biti srecan bez icega i kako to?
srecan je covek koji je ostvario ono sto za njega ima smisla ili bar najvazniji deo toga
ako bi bio nesrecan svaki covek kome fali nesto sa tvog spiska, onda ne bi postojao nijedan srecan covek
srecom, zelimo razlicite stvari, pa se zato cesto cudimo nekome ko jeste ili nije srecan iako nama (sa strane gledano) to deluje nelogicno
 
Imam mnoge teorije o slobodi, pravdi, istini, ljubavi ...
ali o sreći nemam ni jednu ( svoju ) !

To verovatno znači da sreća ne postoji kao stanje stvari ( naravno da je dobitak na lotou sreća !).

A možda je moje razmišljanje o sreći zaustavio još davno, davno jedan vrašnjak, kolega sa filozofskog
koji mi je rekao :
" Sreća ? To je pojam iz 19. veka !"
 
ebenliga moze se i u manastiru biti srecan
Ocigledno moze. Ljudi tamo idu dobrovoljno i ostaju dobrovoljno i deluju veoma srecno. Gledala sam jednu emisiju od koje sam secala mucninu (iako mogu da razumem rasloge tih ljudi i vernik sam), jer je verovatno neki deo mene to video kao kraj zivota pre kraja, iako racionalno znam da su ti ljudi uradili sta zele. Niko nikog ne razume, a svi se osecamo pozvanim da tumacimo tudje razloge.
 
Da li je definicija srece ispunjenost na poslovnom, ljubavnom i zdravstvenom zivotu? Kada coveku fali nesto od ovoga on je nesrecan? Ili je moguce biti srecan bez icega i kako to?


Postoji tako mnogo oblika srece, individualnih i kolektivnih da je svaki pokusaj definisanja zapravo iskljucivanje odredjenih "grupa srece".Pokusaj definisanja znaci postavljanje srece kao primarnog zivotnog cilja sto je vrlo glupo.Postavljanje srece kao zivotnog cilja upravo unistava jedno pitanje koje daje smislenost zivljenju, to je pitanje kojim se bave svi naucnici, filozofi i vernici: smisao zivljenja.
Na kraju krajeva individualna sreca u bilo kojem obliku je individualna i vrlo sebicna ako je ona jedini parametar zivljenja toj osobi.U tom smislu su sociopate najsrecniji ljudi.
To je ta sreca rodjena iz svrsishodnosti, koju vidim ovde mnogi brkaju sa licnom.

Ali licna sreca jeste sreca i ima smisla i svrhu i lepotu samo kada se deli.Kada nije u zatvorenom sistemu jedne licnosti.Kada nastaje sa empatijom i kada se deli kroz mislosrdnost i saosecajnost sa blizim i daljim ljudima u okruzenju u kojem zivimo( pa bio to cak i anonimni svet interneta)
 
A zašto imaš izraženu potrebu da nešto kao što je sreća pretočiš u definiciju? Ovo pitam prijateljskim tonom naravno :) Slažem se da je ideja sreće obično začeta negde u našem umu kao deo sveukupnog misaonog procesa (recimo "Voleo bih da sam srećan" ili "Ako uradim radnju xy, rezultat će biti z i to će me na neki način učiniti srećnim) ali ako se ne umeša emotivni faktor da taj inicijalni proces preuzme i osetno pojača, sreća obično bude nižeg stepena inteziteta i kratkog daha. U svakom slučaju mislim da sreću nema smisla definisati, već kad se ukaže prilika u istoj bi trebalo uživati. Naravno što intezivnije i što je duže moguće, ali na žalost naš "operativni sistem Ego 1.0" nam ne dozvoljava da se nešto dugo zadržavamo na toj strani. Kad si srećan nisi mnogo profitabilan za raznorazne ekonomsko političke entitete koji parazitiraju na društvenom tkivu hraneći se nezadovoljstvom i opštom apatijom (mediji, političke opcije, korporativni kapitalizam, uglavnom svi koji prodaje nekavu "sreću" na kašičicu). Uzmeš i pojedeš čokoladicu pa si par minuta srećan. Klub za koji navijaš pobedi u nekoj bitnoj utakmici pa budeš sat ili dva euforično srećan. Dobiješ neke pare na lutriji, pa budeš par dana srećan sve dok se ne smoriš kalkulacijama gde i kako ćeš da ih potrošiš. Dobiješ novi posao pa budeš srećan mesec ili dva dok ne shvatiš da si u stvari upao u vučiju jazbinu. Zaljubiš se u nekog i budete oboje veoma srećni sledećih nekoliko meseci ili godina dok jednog dana ne shvatiš da je ljubav presahnula i da ste dalje zajedno samo po nekakvoj navici. To je uglavnom to, što svakodnevno okruženje tipski nudi na meniju. Neku vrstu surogata sreće, posebno dizajniranog da ne potraje dugo i da ne ostavi trajne (pozitivne) posledice na konzumente.

Kad je sreća intezivna, pa čak i na neko kraće vreme, često se dešavaju čudesne koincidencije. Realnost počinje da reaguje na tu vibraciju na način, kao i da sam Univerzum pokušava da to sve pozdravi i da se prilagodi trenutku. To je osećaj koji menja čoveka, manje ili više ali uvek osetno i trajno. U tim trenutcima otpadaju sve iluzije da smo samo jedinke u moru drugih jedinki i kao takvi realno nebitni i slabi. Sreća možda nema tu dubinsku dimenziju preispitivanja kao recimo tuga ali svakako ima intezitet da upali "termo nuklearni reaktor" koji svako od nas nosi u grudima i koji pod određenim uslovima može da zasija kao eksplozija supernove. A opet sve se to odvija na biohemijskom nivou u organizmu, lučenjem mešavine hormona. (seratonin, dopamin, oksitocin, endorfin) što celoj priči dodaje i preko potrebnu ovozemaljsku dimenziju.

Obzirom da se svi rađamo sa punim pravom i potpuno fizijološki opremljeni za doživljaj sreće (ako izuzmemo osobe sa teškim hormonalnim poremećajima), mislim da je lakše i možda korisnije da pokušamo da definišemo šta je to "što sreću kvari". Recimo strah, neprijatelj sreće broj jedan. Zašto je to tako i da li smo uošte svesni široke lepeze strahova koju smo tokom odrastanja uspeli da razvijemo u sebi? Kako se hrabro i bez imalo straha osvrnuti na naše lične strahove? Priroda sreće je takva da kada se otklone sve prepreke ona sama izbije na površinu čak i bez nekog "valjanog" razloga (pa se smeješ se ko' lud na brašno). Kako onda efikasno i trajno otkloniti te prepreke?
 
Odlično pitanje na koje bih voleo da neko iz te "branše" odgovori. Lično mislim da imam ideju o čemu se tu u principu radi, ali se bojim da bi to moje izlaganje sigurno uzburkalo religiozne strasti i samim tim raspravu tj razmenu mišljenja prebacilo na neki drugi kolosek. Ovo ne kažem sa pozicije ateiste jer ja to sigurno nisam, samo mi je nekako odbojan taj nekoliko milenijuma star mitološki milje, na kome crkva uporno insistira. Prosto rečeno mnogo mrače bar za moj ukus, ali opet ko voli samo nek' izvoli ...
 
moze biti reci o samodisciplini, miljeu gde se vecina ponasa isto pa se i onaj promenljivih nazora uklopi, osecaja spokoja i blazenstva na svetoj zemlji, kao i nesposobnoscu da osoba bude podvojena jer je iskrena i cista spram vere.
Meni su mnogo zanimljiviji oni u isposnicama koji su se odrekli svega zarad unutarnjeg mira.
 
Možda, najverovatnije .... mislim ne znam šta da kažem. Najbolje je da direktno porazgovaraš sa nekim studentom teologije ili kaluđer(om/icom) jer tako ćeš pored intelektualnog objašnjenja verovatno da usput pokupiš i deo tog njihovog vajba, što je opet neophodno da bi se priča sagledala kvalitetnije i iz više uglova. Bez ikakve namere da banalizujem religiju i to što ona nudi, moram da kažem da je meni u osetnom podizanju prosečnog nivoa sreće mnogo više pomogao redovan unos vitamina C u organizam koji sam počeo da uzimam da bih ojačao svoj posrnuli telesni imunitet. Kad sam posle par meseci primetio da se i psihički bolje osećam, opet slučajno naletim na članak koji dovodi u vezu redovan unos vitamina C sa regulacijom lučenja seratonina. Znači nije u pitanju placebo efekat.

Što se tiče manastira, koliko sam upoznat to uopšte nije lak život jer se svodi na nekoliko sati spavanja, manje više težak i monoton fizički rad i višečasovne dnevne molitve (ili meditacije ali svi znamo da se crkva ježi na taj termin). Takav život promeni čoveka ali je evidentno da je jedan mali skoro zanemarljiv procenat stanovništva spreman da se upusti u jednu takvu avanturu kao što je kaluđerski život.
 
Baš tako:D a kad smo već kod muzike i zvuka tu leži niz respektabilnih mogućnosti za manipulaciju unitrašnjim energetskim centrima i skoro da sam siguran da sveštenstvo to obilato koristi da bi manipulisali svojom i energijom okoline. Tehnika je generalno veoma jednostavna ali o detaljima malo kasnije. Pozdrav!
 

Back
Top