Naravno da ništa od celog tog razgovora nije pomenula Vilu. Trudila se da kompletan incident što pre i sama zaboravi. Jedno je dobro, ipak, iz njeg proizašlo: sad je bila rešenija nego ikada da ni u snu ne sme započinjati razgovor o Vilovoj porodici.
Jer, to je sve definitivno imalo veze s njegovom porodicom.
Nalazila se u provinciji. Ovde su se ljudi vrednovali po tome koje prezime nose. Vilijamsi svoj pedigre imaju da zahvale čukundedi sudiji, a Vil svom dedi-konjokradici, verovatno. Koji bi drugi razlog postojao? Da je Vil lično počinio kakvu sablazan, to bi čak i ona znala. Čak i ona zna da je stari Frenklin luda pijanica i da je to razlog što ga svi zaobilaze. Koji razlog imaju da zaobilaze izuzetno obrazovanog, pemetnog i učtivog mladog čoveka, osim ako nije obeležen kakvim krstom, tuđom krivicom? Teodora se pouzdavala u svoj razum. Da je kod Vila ikad primetila bilo šta sumnjivo, nikad se ne bi toliko vezala za njega.
To je, svakako, nešto u vezi njegove porodice. I u svakom je slučaju njegova lična stvar.
Nastavila je, bez trena predomišljanja, svoje odlaske u Vilovu kuću u šumi. U zadnje ju je vreme počeo ugodno iznenađivati stvarima koje je pred nju iznosio, a za koje se nije sećala kad mu ih je, i da li uopšte, pomenula. Pitala ga je: "Jesi li vidovit, ili šta..?" Originalne austrijske Mocart kugle u srcu engleske šume! Određene knjige kojih se, možda, tek ovlaš dotakla u već zaboravljenom razgovoru. Sitnice koje bi u njenom srcu znale buknuti poput bleštavih mali sunaca. Ponekad bi dovršio njenu rečenicu kad bi ona zapela da nađe podesnu reč na engleskom, kao da joj vidi u glavu. Jedno je prepodne, kad je bila posebno mrzovoljna i ćutljiva, stavio na stol pred nju neki čaj, rekavši: "Razbolećeš se. Popij pre nego te sastavi u krevet." Tu je noć imala tek blago povišenu temperaturu, i ujutro je bila sasvim zdrava. Njene su gripe inače bile teške i komplikovane, a nikad nijednu nije uspela preduprediti.
On jeste.
Bilo joj je to pomalo čudno, a i smešno u isto vreme.
-Vi ste neobičan mlad gospodin, Vile Bojde.
ispali su na sićušan proplanak duboko u šumi. Poprilici su zagazili u jesen, i šuma je izgledala tužno opustošena. Već nedeljama nigde nije videla cveta, i lišće je, poput kiše, padalo po njima dok su hodali. Juče mu je rekla: "Jesen me uvek pomalo rastužuje. Htela sam ubrati zadnju kozju krv ove godine, ali... " Odgovorio joj je: "Nema više kozje krvi, Teodora, znaš to."
Ali sad su se našli usred livade osute cvećem poput tepiha pod njihovim nogama. Ona je zurila netremice, širom otvorenih očiju.
-Ne mogu da verujem...
Sagla se i uronila dlanove u cveće.
-Pogledaj to!.. Kako to može biti..?
-Šta?
-Cveće, do vraga! Cveće u ovo doba! Mislila sam da više ništa ne cveta! Oh! Kozja krv!
Potrčala je, ne razmišljajući. Neprestano je ponavljala:
-Mora da sanjam, to naprosto ne može biti...
Osetila je neobičnu tišinu oko sebe. U šumi je uvek bilo tiho, ali ne kao sad. Imala je dojam da se vekovi valjaju nebom dok sve oko nje stoji, zauvek istrgnuto iz protoka vremena, starenja, smrti... Još uvek se čudila, osećajući pod rukom upravo proletno sočne, sveže rascvetale stabljike; kad joj nešto lako okrzne obraz. Pa onda opet, i opet... Podigla je oči.
Bez ikakva šuma i treptaja, bez daška vetra, krošnje su po njoj odgore prosipale sićušne bele listiće, poput pahulja. Činilo se da će zatrpati svet.
Nju obuze ushit, ničim konkretno uzrokovana, nezaprljana, potpuna sreća. Počela se smejati i vrteti po livadi, kao devojčica. Onda je zadihano pala na travu, na cvetni sag, i ostala ležati tako, gledajući u nebo, dok joj je srce tuklo poput ptičice. Čula je da se spustio pored nje tek kad je rekao:
-Jesi li dobro?
-Dobro..?
Okrenula je glavu ka njemu. Smešio se.
-Ovo je skroz, ali sasvim uvrnuto...
Odjednom je shvatila da govori tiho. Objasnila mu je:
-Moram da šapućem. Nešto mi ne da da govorim glasno...
Onda se podigla, oslonivši laktove o kolena a glavu na dlanove.
-Vile... Je li s ovom šumom sve u redu?..
-Kako to misliš?
Gledala je kako se bele latice bešumno spuštaju na cvetni tepih. Osetila je pokret, i shvatila da joj on lenim, sporim pokretima vadi latice iz kose, jednu po jednu.
-Mislim, je li možda začarana?
On se nasmije.
-Šta ti znači to, začarana?
-Da li, možda, male vile plešu po ovakvim proplancima u praskozorje..?
-Govoriš kao da si ih nekada videla.
-Samo se umem lepo izraziti...
-Sa šumom je sve u redu, devojčice. Jesi li sretna?
-Oh, da... Ne znam kako, ali jesam.
-Eto vidiš. To je jedino važno, zar ne?
-Misliš, moja sreća? Ali na svetu ima milion stvari važnijih od moje sreće....
-Ni jedne jedine, Teodora.
-Kako to misliš?
On ne odgovori. Ona utone u misli, namrštena.
-Da li misliš... Da li misliš da će prestati ako budem govorila glasnije..?
-Oh, ne boj se.
Nastavio je da vadi latice iz njene kose, dok je ona sedela, ćutke; uživajući u anđeoski čistoj sreći.
Jer, to je sve definitivno imalo veze s njegovom porodicom.
Nalazila se u provinciji. Ovde su se ljudi vrednovali po tome koje prezime nose. Vilijamsi svoj pedigre imaju da zahvale čukundedi sudiji, a Vil svom dedi-konjokradici, verovatno. Koji bi drugi razlog postojao? Da je Vil lično počinio kakvu sablazan, to bi čak i ona znala. Čak i ona zna da je stari Frenklin luda pijanica i da je to razlog što ga svi zaobilaze. Koji razlog imaju da zaobilaze izuzetno obrazovanog, pemetnog i učtivog mladog čoveka, osim ako nije obeležen kakvim krstom, tuđom krivicom? Teodora se pouzdavala u svoj razum. Da je kod Vila ikad primetila bilo šta sumnjivo, nikad se ne bi toliko vezala za njega.
To je, svakako, nešto u vezi njegove porodice. I u svakom je slučaju njegova lična stvar.
Nastavila je, bez trena predomišljanja, svoje odlaske u Vilovu kuću u šumi. U zadnje ju je vreme počeo ugodno iznenađivati stvarima koje je pred nju iznosio, a za koje se nije sećala kad mu ih je, i da li uopšte, pomenula. Pitala ga je: "Jesi li vidovit, ili šta..?" Originalne austrijske Mocart kugle u srcu engleske šume! Određene knjige kojih se, možda, tek ovlaš dotakla u već zaboravljenom razgovoru. Sitnice koje bi u njenom srcu znale buknuti poput bleštavih mali sunaca. Ponekad bi dovršio njenu rečenicu kad bi ona zapela da nađe podesnu reč na engleskom, kao da joj vidi u glavu. Jedno je prepodne, kad je bila posebno mrzovoljna i ćutljiva, stavio na stol pred nju neki čaj, rekavši: "Razbolećeš se. Popij pre nego te sastavi u krevet." Tu je noć imala tek blago povišenu temperaturu, i ujutro je bila sasvim zdrava. Njene su gripe inače bile teške i komplikovane, a nikad nijednu nije uspela preduprediti.
On jeste.
Bilo joj je to pomalo čudno, a i smešno u isto vreme.
-Vi ste neobičan mlad gospodin, Vile Bojde.
ispali su na sićušan proplanak duboko u šumi. Poprilici su zagazili u jesen, i šuma je izgledala tužno opustošena. Već nedeljama nigde nije videla cveta, i lišće je, poput kiše, padalo po njima dok su hodali. Juče mu je rekla: "Jesen me uvek pomalo rastužuje. Htela sam ubrati zadnju kozju krv ove godine, ali... " Odgovorio joj je: "Nema više kozje krvi, Teodora, znaš to."
Ali sad su se našli usred livade osute cvećem poput tepiha pod njihovim nogama. Ona je zurila netremice, širom otvorenih očiju.
-Ne mogu da verujem...
Sagla se i uronila dlanove u cveće.
-Pogledaj to!.. Kako to može biti..?
-Šta?
-Cveće, do vraga! Cveće u ovo doba! Mislila sam da više ništa ne cveta! Oh! Kozja krv!
Potrčala je, ne razmišljajući. Neprestano je ponavljala:
-Mora da sanjam, to naprosto ne može biti...
Osetila je neobičnu tišinu oko sebe. U šumi je uvek bilo tiho, ali ne kao sad. Imala je dojam da se vekovi valjaju nebom dok sve oko nje stoji, zauvek istrgnuto iz protoka vremena, starenja, smrti... Još uvek se čudila, osećajući pod rukom upravo proletno sočne, sveže rascvetale stabljike; kad joj nešto lako okrzne obraz. Pa onda opet, i opet... Podigla je oči.
Bez ikakva šuma i treptaja, bez daška vetra, krošnje su po njoj odgore prosipale sićušne bele listiće, poput pahulja. Činilo se da će zatrpati svet.
Nju obuze ushit, ničim konkretno uzrokovana, nezaprljana, potpuna sreća. Počela se smejati i vrteti po livadi, kao devojčica. Onda je zadihano pala na travu, na cvetni sag, i ostala ležati tako, gledajući u nebo, dok joj je srce tuklo poput ptičice. Čula je da se spustio pored nje tek kad je rekao:
-Jesi li dobro?
-Dobro..?
Okrenula je glavu ka njemu. Smešio se.
-Ovo je skroz, ali sasvim uvrnuto...
Odjednom je shvatila da govori tiho. Objasnila mu je:
-Moram da šapućem. Nešto mi ne da da govorim glasno...
Onda se podigla, oslonivši laktove o kolena a glavu na dlanove.
-Vile... Je li s ovom šumom sve u redu?..
-Kako to misliš?
Gledala je kako se bele latice bešumno spuštaju na cvetni tepih. Osetila je pokret, i shvatila da joj on lenim, sporim pokretima vadi latice iz kose, jednu po jednu.
-Mislim, je li možda začarana?
On se nasmije.
-Šta ti znači to, začarana?
-Da li, možda, male vile plešu po ovakvim proplancima u praskozorje..?
-Govoriš kao da si ih nekada videla.
-Samo se umem lepo izraziti...
-Sa šumom je sve u redu, devojčice. Jesi li sretna?
-Oh, da... Ne znam kako, ali jesam.
-Eto vidiš. To je jedino važno, zar ne?
-Misliš, moja sreća? Ali na svetu ima milion stvari važnijih od moje sreće....
-Ni jedne jedine, Teodora.
-Kako to misliš?
On ne odgovori. Ona utone u misli, namrštena.
-Da li misliš... Da li misliš da će prestati ako budem govorila glasnije..?
-Oh, ne boj se.
Nastavio je da vadi latice iz njene kose, dok je ona sedela, ćutke; uživajući u anđeoski čistoj sreći.