ovo je treći deo danas, kunem se 
Gospođa Vilijams je bila žena-zmaj, od one vrste koju je Teodora slabo marila. Ponekad je mislila da ima urođenu averziju spram diktatora. A, ako je na svetu postojao autentičan diktator, to je bila Isabel Vilijams.
Na fotelji je sedela toliko pravo kao da ima željeznu konstrukciju umesto kičme. Oči su joj bile prozirno sive, ledene, i imala je neuobičajeno kratko podsečenu čelično sivu kosu, poput čuvarke u konc-logoru. Bila je visoka i mršava i imala muški korak. Njena je stroga odeća usedelice, pod kojom je nosila poluvekovno očuvano devičanstvo, iako skupa i po meri, odisala bolnim betonskim sivilom soc-realizma iz Teodorine domovine. Mogla ju je zamisliti s partijskom značkom na reveru, i pomislila kako se ljudi daju razvrstati po tipovima bilo gde da su na planeti.
Zaista, pristup joj je bio direktan, i ne odviše učtiv. Rekla je:
-Dakle, to si ti.
Teodori je bilo na vrh jezika da lane: a to si ti, je li?.. Zaista, šta ju je sprečavalo da odbrusi toj ženi? Nije davala na nju ni pet para. Međutim, nešto u usplahirenom ponašanju gđe Marpl nateralo ju je da bude smerna i učtiva. Gđa Marpl se ove žene bojala. To je bilo kao dan očito.
Zašto?
Isabel Vilijams je, vrlo je brzo to shvatila, bila stub društva. Od njene je reči zavisilo ko će biti prihvaćen a ko izopšten. Bila je žena koja svoj rezon smatra božijim sudom i pravdom, a svima koji se ne slažu želi oganj večni. Bez obzira što je osećala da se to nje nimalo ne tiče, Teodora je imala obzira spram jedne tako ljubazne stare dame kao što je bila gđa Marpl. Gđa Marpl očigledno nije htela da Isabela Vilijams o Teodori donese ružan zaključak. I ona pomisli: pa? Nije baš na ovo mislila kad je došla u to selo da se od svega odmori, ali je ipak razumevala značenje zahvalnosti i poštovanja.
Bila je krajnje učtiva sa gđom Vilijams, i najposle nju to pridobi. Nakon što je izjavila da Teodora verovatno sluti koliko je srećna što ju je primila "naša dobra Flora" (govoreći kroz nos, kao da je gđa Marpl našla Teodoru na svom pragu i usvojila je) - istovremeno pokazujući da ne ceni preterano razum "dobre Flore" - Isabel Vilijams dozvoli da Teodora možda ipak nije ubačeni terorista-bombaš. Rekla je: "Flora kaže da imaš neke zaista dobre knjige." Nije bilo moguće da gđa Marpl previdi njene knjige, obzirom da je to bilo gotovo sve što je sobom donela. Knjige su, izgleda, bile Ahilova peta Isabel Vilijams.
Ignorišući činjenicu da je nervira što je ta žena oslovljava imenom, kao maloletnu ili maloumnu, Teodora skromno primeti kako su to, zaista, dobre knjige. Onda su započele temu o Dikinsu, Takeriju i, svakako, Šekspiru (neobična kombinacija, diktirana od strane Isabel) i Teodora shvati da ona ne ceni mnogo šta napisano u zadnjih dvestotinjak godina. Polazeći, Isabel reče:
-Nadam se da ćeš doći u moju biblioteku vrlo skoro, draga. Ponosim se knjigama koje imam. Volela bi da ih vidiš.
Kad je otišla, gđa Marpl joj oduševljeno reče:
-Pozvala te je u biblioteku, Teodora!
Teodora pomisli: možeš misliti!..
Ali to je, izgleda, na ovom deliću planete značilo proizvođenje u viteza.
Kako je došlo do toga da počne raditi u biblioteci Isabel Vilijams, nedugo posle svog dolaska i ne mnogo srdačnog susreta s istom, nije joj bilo sasvim jasno. Pretpostavljala je da je Isabel Vilijams pala na njen "plavokrvni štih" kao i mnogi pre. Ivana, koja se za razliku od nje u Londonu snašla kao riba u vodi, i već zauzimala bitnije mesto u firmi u kojoj se zaposlila po izbeglištvu, imala joj je običaj govoriti: "Ja sam pomalo skorojević, kao i svi, uostalom. Ali ti - ti si se s tim rodila." Teodori je to bilo urnebesno. Ali često je pomagalo.
Počela je raditi u biblioteci koja je imala vitražna stakla izloga i zgodnu malu galeriju do koje se uspinjalo spiralnim drvenim stepeništem. Ako joj je u prvi mah i bilo smešno što jedno tako malo selo ima biblioteku, brzo se razuverila. Imala je dojam da je svi u selu posećuju. Tu su se mogle prodati i kupiti knjige, isto kao i naručiti ih iz Londona. Teodori se svideo nov posao. Prvih je par dana bila velika gužva, obzirom da su seljani konačno dobili priliku da je svojim očima odmere, ali kako se radilo o biblioteci Isabel Vilijams - takoreći njenom pokroviteljstvu - gotovo da nije bilo smrknutih pogleda. Dolazeći, Teodora je znala da će morati proći vatreno krštenje, kao u bilo kojem malom mestu, i bilo joj je drago što su stvari najposle ispale kako jesu. Kako je interesovanje za novinu jenjavalo, ona se mogla posvetiti onome što joj je zaista bilo bitno: miru i kolotečini.
Sad je njen život imao rutinu. Veći je deo dana provodila u biblioteci, pospremajući, slažući i zalivajući pomalo zapušteno cveće. Ni prvog se dana nije plašila izazova rada u provincijskoj biblioteci: tokom svog izbeglištva, radila je i u londonskim. Zaista, bio je to smešno jednostavan i bezbrižan posao kojeg bi mogao progutati svako s osnovnim poznavanjem knjiga. Ili, barem onakvog kakav je Isabel Vilijams smatrala osnovnim - ona se neizmerno ponosila svojom bibliotekom. Ali Isabel Vilijams godinama nije napuštala selo više do nekoliko puta, i njeno je poznavanje materije, mada temeljno, ipak bilo klasično. Ona je smatrala da je to sve što je pristojnom čoveku potrebno. Teodora je mislila kako je lepo imati za poslodavca nekoga ko je slabo u toku, za promenu...
Ali, svoju savremenu arognaciju nije pokazivala.
Ona nije došla ovamo da vodi krstaške ratove. Krstaški ratovi je ionako nikad nisu zanimali. Došla je da se odmori i okrepi. Svo vreme koje nije provodila u biblioteci, Teodora je koristila na način koji je, na kraju krajeva, i priželjkivala.
Bilo je proleće, i najzad je mogla hodati šumom.
U početku svog boravka, bila je bojažljiva. Gđa Marpl joj je rekla da su šume goleme, i da se u njima stranac začas može izgubiti. Bili su to ostaci golemih šuma koje su nekada pokrivale celu Britaniju, i još uvek su bile impresivne. Selo im je bilo na samom obodu, poput poslednjeg zračka civilizacije. U površnim razgovorima, Teodora je brzo naučila da lokalni meštani ne vole mnogo šume na čijim su granicama živeli. Retko je ko imao posla tamo. Retko je ko zalazio dalje od glavne ceste koja je zaobilazila selo na milju i ronila kroz šumu ka severu i Škotskoj. Ponekad su dolazili lovci, ali to je bilo sve. Bilo je začuđujuće malo ljudi koji su važili za poznavaoce šumskih staza i putanja. Seljani su uglavnom obrađivali mala polja oko svojih kuća, oranice koje su graničile sa šumom, ili se otvarale na drugu stranu, ka Civilizaciji. Mnogi su radili u nekoliko milja prethodnom, većem mestu. Njihovo je selo bilo zadnje pre velike nenastanjene pustoši kakvu Toeodora nije ni sanjala da bi mogla zateći ma gde u Evropi, kamoli Engleskoj. "Zar to nije neobično," pitala je gđu Marpl. Osećala se pomalo kao da je otkrila zaboravljeni grad u džungli, izgubljenu kulturu!.. Ali gđa Marpl ju je odvraćala od šume. "Ne bih ti preporučila, uopšte, da bazaš naokolo, mila. Ovdašnji ljudi nimalo ne vole te šume. Niko nema posla tamo. Uostalom, tamo ničeg i nema, zar ne?" Ničeg? Ničeg? Teodora je bila zgrožena. Ali kakve bi imalo svrhe objašnjavati? Ni ljudi koji su je bolje poznavali, nisu razumevali ono što je Ivana zvala "Teodorin gen za šume".
Možda je gđa Marpl bila u pravu. Možda u tim šumama, kao i u svim ostalima, i nije ničeg bilo. Ali, Teodora nije tražila razonodu. Njoj nije trebalo draženje čula, upravo suprotno. Šuma je za nju imala ono najbitnije: most preko kog se osećala direktno skopčana s prirodom, s izvorištem svega. Ništa rukom opipljivo, ni okom uhvatljivo. Više svest, poimanje.
Počela je odlaziti, bojažljivo spočetka, i sve hrabrije kako je vreme proticalo. Držala se ugažene putanje kojom su se koristili retki povremeni lovci, strogo pazeći da ne luta predaleko. Ona je znala da se u šumi čovek može beznadežno izgubiti. Ali, polako su njene staze postajale sve duže. Ponekad je provodila čitave sate naprosto sedeći oslonjena o neko deblo i čitajući. Kakvo je to blaženstvo bilo!.. Tišina je bila potpuna, poput neprobojne somotske zavese popadale po granama. Mirisalo je na zemlju, na list i koru. Za čitave sate, jedino bi prasak grančice umeo poremetiti apsolutni mir, oazu spokoja. Bukvalno je osećala kako joj se nervi dreše i dah smiruje. Nikakve terapije nisu mogle ponuditi bolje.
Kad bi gđa Marpl znala pakovati taj mir, bila bi milioner. Ali, ima malo ljudi koji su sposobni podneti apsolutni mir i samoću. Najveći broj to pre plaši, nego usrećuje. Što se nje ticalo, možda je bila retka biljka, ali je barem znala gde da pusti korena.
Jedno je poslepodne zašla dublje nego je planirala ili ikad ranije probala. Zaintrigirao ju je izgled tog dela šume, koji kao da je bio mnogo stariji od ostalih. Tu je drveće bilo široko tako da ga ona rukama možda ne bi uspela obuhvatiti, neobično obraslo mahovinom. Bilo je mračno, i sve mračnije što je dublje zalazila. Nije čula ptice ni veverice, ni neimenovane prizemne zverčice koje su znale prhnuti pod lišćem kad uopšte ne bi očekivala. Primetila je da u senci vlažnog korenja, debelog i čvornovatog kao isprepleteni konopci, bujaju šarolike gljive za koje je bila sigurna da im ne zna imena. Tlo je bilo čudno čisto od nakupina prošlogodišnjeg lišća, gotovo sasvim obraslo mekom mahovinom koja joj je prigušivala korake. Imala je neobičan dojam da se tuda negde stiže, iako nije bilo nikakve prepoznatljive staze. Međutim, nastavila je, kao da je nešto vuče napred.
Čistina na koju je najzad izbila, desila se potpuno neočekivano i zaplašila je.
Nije joj bilo jasno odakle se stvorio proplanak. Do pre sekunde, šuma je bila mračna i potpuna oko nje, i ni tračak svetlosti nije padao pred njena stopala. A onda, kao čarolijom, puknula joj je pred očima prostrana čistina, i nešto sasvim uvrnuto, nepojmljivo.
Kuća.
To je, definitivno, morala biti kuća. Teodora nije znala koliko je daleko od sela i bilo kakvog druma, ali sigurno je moralo biti dobrih sat vremena. A tu, kuća! Nepogrešivo, nepogovorno kuća, iako jedna kakvu ona za svog veka nije videla. Za tren se upitala je li joj s čulima sve u redu, u kakvu je dimenziju ušla ispavši iz šume. Ta je kuća izgledala kao da nema ni dana manje od petsto godina. Prozori su joj bili niže pri zemlji nego se to igde više pravi, i s pročelja joj je bio nadograđen ogroman dimnjak. Sav joj je zid bio obrastao gustom tamnozelenom puzavicom kroz koju se ni igla ne bi dala proturiti. Kao omađijana, ona polako pođe ka njoj.
Što joj se više primicala, sve je istrajnije očekivala da iza ugla izađe pogrbljena veštica sa čvorastim štapom i šiljatim šeširom. Tako je zamišljala kuće iz mračnih Grimovih bajki, one u kojima žive zločeste veštice koje jedu decu. I, kao da joj se ruga, na pragu je sedela potpuno crna mačka. Podigla je glavu kad joj se primakla, pogledavši je blaziranim, aristokratskim pogledom. Odjednom neobično razgaljena, Teodora čučne i počne vabiti mačku: mac... Smešno joj zazvoni to srpsko vabljenje mačke u srcu engleske šume. Kako se na engleskom zove mačka?.. Godinama živi ovde, a to nikad nije naučila. Međutim, nikakve koristi. Mačka bezobrazno zevne, ne mareći. Činilo se da Teodoru uopšte ne smatra vrednom pažnje. Ali onda joj oči s uspravnim rasporenim zenicama hitro polete, i Teodora shvati zašto: vrata se naglo otvoriše.
Obli je crvenilo do korena kose. Odjednom se posramila, kao da su je uhvatili da krade, ili golu. Brzo se uspravila, međutim, prekasno: taj ju je čovek već video kako čuči pred vratima njegove kuće.
Ona nespretno poče:
-Oprostite...
Bila je ljuta na sebe jer su joj engleske reči teško dolazile na jezik. Nije se sećala kad je zadnji put imala taj problem. Govorila je engleski toliko dugo, da joj je maltene postao maternji. A eto je sad kako muca kao školarka.
Međutim, možda je to bilo do čoveka.
Toliko se uživela u film u svojoj glavi, onaj o zloj Grimovoj veštici, da je veštica uopšte ne bi iznenadila - ali ovaj muškarac je zgrozi. Bio je toliko prokleto normalan. Bio je savršeno normalan mlad muškarac u izbledelim farmerkama koji je stajao na stepeniku od ispucalih crvenih cigli i držao svoju mačku u naručju; da je to gotovo uvredi.
I ko je dozvolio manekenima da imaju veštičje kuće po šumama, do vraga?
Stajao je i ćutke gledao u nju, nekako ne kao da nije nikog očekivao pred vratima, već kao da nije očekivao nikog poput nje. Počela se osećati kao da ima bradu ili dve glave ili već šta.
Ta je situacija pod hitno zahtevala rasplet.
Trepnula je i počela:
-Ovaj, oprostite, gospodine. Šetala sam, i slučajno nabasala na vašu kuću.
Pogled joj pade na mačku u njegovim rukama.
-Zvala sam vašu mačku. Ali nemam sreće s mačkama.
On ponovi bez ikakvog izraza:
-Nemate sreće..?
-S mačkama. Sreće s mačkama, hoću reći.
Onda joj ta rečenica zazvuči urnebesno smešno, pa se nasmije.
-Mislim, nikad ne dođu kad ih zovem.
Za tren je imala neobičan dojam da on netremice posmatra njen smeh. Onda je rekao:
-Ljudi obično greše kad zovu mačke. Mačka dođe sama, kad želi. Nažalost, u pravu ste: retko želi...
Kao da mu prkosi, mačka poče trljati njušku o njegovu mišicu. Teodora ljubomorno reče:
-Vi nemate taj problem, izgleda.
On se iznenađujuće zgodno nasmije, kao iz priručnika.
-Ne dajte se zavarati. Kad se mačka mazi, nešto hoće. Vidite?
Spustio je životinju i ona istog trena pobeže u kuću.
-Samo je htela ući. Želite li vi? Ući?
Teodora pocrveni još žešće nego maločas kad je otvorio vrata.
-O ne...
Počela je mucavo petljati, na šta se on ponovo nasmije.
-Ne budite smešni. Upravo sam skuvao čaj.
Pomerio se u stranu i širom otvorio vrata, s očiglednim iščekivanjem. Sad ga nikako nije mogla odbiti a da to ne ispadne neučtivo. Opsovala je u sebi i ušla.

Gospođa Vilijams je bila žena-zmaj, od one vrste koju je Teodora slabo marila. Ponekad je mislila da ima urođenu averziju spram diktatora. A, ako je na svetu postojao autentičan diktator, to je bila Isabel Vilijams.
Na fotelji je sedela toliko pravo kao da ima željeznu konstrukciju umesto kičme. Oči su joj bile prozirno sive, ledene, i imala je neuobičajeno kratko podsečenu čelično sivu kosu, poput čuvarke u konc-logoru. Bila je visoka i mršava i imala muški korak. Njena je stroga odeća usedelice, pod kojom je nosila poluvekovno očuvano devičanstvo, iako skupa i po meri, odisala bolnim betonskim sivilom soc-realizma iz Teodorine domovine. Mogla ju je zamisliti s partijskom značkom na reveru, i pomislila kako se ljudi daju razvrstati po tipovima bilo gde da su na planeti.
Zaista, pristup joj je bio direktan, i ne odviše učtiv. Rekla je:
-Dakle, to si ti.
Teodori je bilo na vrh jezika da lane: a to si ti, je li?.. Zaista, šta ju je sprečavalo da odbrusi toj ženi? Nije davala na nju ni pet para. Međutim, nešto u usplahirenom ponašanju gđe Marpl nateralo ju je da bude smerna i učtiva. Gđa Marpl se ove žene bojala. To je bilo kao dan očito.
Zašto?
Isabel Vilijams je, vrlo je brzo to shvatila, bila stub društva. Od njene je reči zavisilo ko će biti prihvaćen a ko izopšten. Bila je žena koja svoj rezon smatra božijim sudom i pravdom, a svima koji se ne slažu želi oganj večni. Bez obzira što je osećala da se to nje nimalo ne tiče, Teodora je imala obzira spram jedne tako ljubazne stare dame kao što je bila gđa Marpl. Gđa Marpl očigledno nije htela da Isabela Vilijams o Teodori donese ružan zaključak. I ona pomisli: pa? Nije baš na ovo mislila kad je došla u to selo da se od svega odmori, ali je ipak razumevala značenje zahvalnosti i poštovanja.
Bila je krajnje učtiva sa gđom Vilijams, i najposle nju to pridobi. Nakon što je izjavila da Teodora verovatno sluti koliko je srećna što ju je primila "naša dobra Flora" (govoreći kroz nos, kao da je gđa Marpl našla Teodoru na svom pragu i usvojila je) - istovremeno pokazujući da ne ceni preterano razum "dobre Flore" - Isabel Vilijams dozvoli da Teodora možda ipak nije ubačeni terorista-bombaš. Rekla je: "Flora kaže da imaš neke zaista dobre knjige." Nije bilo moguće da gđa Marpl previdi njene knjige, obzirom da je to bilo gotovo sve što je sobom donela. Knjige su, izgleda, bile Ahilova peta Isabel Vilijams.
Ignorišući činjenicu da je nervira što je ta žena oslovljava imenom, kao maloletnu ili maloumnu, Teodora skromno primeti kako su to, zaista, dobre knjige. Onda su započele temu o Dikinsu, Takeriju i, svakako, Šekspiru (neobična kombinacija, diktirana od strane Isabel) i Teodora shvati da ona ne ceni mnogo šta napisano u zadnjih dvestotinjak godina. Polazeći, Isabel reče:
-Nadam se da ćeš doći u moju biblioteku vrlo skoro, draga. Ponosim se knjigama koje imam. Volela bi da ih vidiš.
Kad je otišla, gđa Marpl joj oduševljeno reče:
-Pozvala te je u biblioteku, Teodora!
Teodora pomisli: možeš misliti!..
Ali to je, izgleda, na ovom deliću planete značilo proizvođenje u viteza.
Kako je došlo do toga da počne raditi u biblioteci Isabel Vilijams, nedugo posle svog dolaska i ne mnogo srdačnog susreta s istom, nije joj bilo sasvim jasno. Pretpostavljala je da je Isabel Vilijams pala na njen "plavokrvni štih" kao i mnogi pre. Ivana, koja se za razliku od nje u Londonu snašla kao riba u vodi, i već zauzimala bitnije mesto u firmi u kojoj se zaposlila po izbeglištvu, imala joj je običaj govoriti: "Ja sam pomalo skorojević, kao i svi, uostalom. Ali ti - ti si se s tim rodila." Teodori je to bilo urnebesno. Ali često je pomagalo.
Počela je raditi u biblioteci koja je imala vitražna stakla izloga i zgodnu malu galeriju do koje se uspinjalo spiralnim drvenim stepeništem. Ako joj je u prvi mah i bilo smešno što jedno tako malo selo ima biblioteku, brzo se razuverila. Imala je dojam da je svi u selu posećuju. Tu su se mogle prodati i kupiti knjige, isto kao i naručiti ih iz Londona. Teodori se svideo nov posao. Prvih je par dana bila velika gužva, obzirom da su seljani konačno dobili priliku da je svojim očima odmere, ali kako se radilo o biblioteci Isabel Vilijams - takoreći njenom pokroviteljstvu - gotovo da nije bilo smrknutih pogleda. Dolazeći, Teodora je znala da će morati proći vatreno krštenje, kao u bilo kojem malom mestu, i bilo joj je drago što su stvari najposle ispale kako jesu. Kako je interesovanje za novinu jenjavalo, ona se mogla posvetiti onome što joj je zaista bilo bitno: miru i kolotečini.
Sad je njen život imao rutinu. Veći je deo dana provodila u biblioteci, pospremajući, slažući i zalivajući pomalo zapušteno cveće. Ni prvog se dana nije plašila izazova rada u provincijskoj biblioteci: tokom svog izbeglištva, radila je i u londonskim. Zaista, bio je to smešno jednostavan i bezbrižan posao kojeg bi mogao progutati svako s osnovnim poznavanjem knjiga. Ili, barem onakvog kakav je Isabel Vilijams smatrala osnovnim - ona se neizmerno ponosila svojom bibliotekom. Ali Isabel Vilijams godinama nije napuštala selo više do nekoliko puta, i njeno je poznavanje materije, mada temeljno, ipak bilo klasično. Ona je smatrala da je to sve što je pristojnom čoveku potrebno. Teodora je mislila kako je lepo imati za poslodavca nekoga ko je slabo u toku, za promenu...
Ali, svoju savremenu arognaciju nije pokazivala.
Ona nije došla ovamo da vodi krstaške ratove. Krstaški ratovi je ionako nikad nisu zanimali. Došla je da se odmori i okrepi. Svo vreme koje nije provodila u biblioteci, Teodora je koristila na način koji je, na kraju krajeva, i priželjkivala.
Bilo je proleće, i najzad je mogla hodati šumom.
U početku svog boravka, bila je bojažljiva. Gđa Marpl joj je rekla da su šume goleme, i da se u njima stranac začas može izgubiti. Bili su to ostaci golemih šuma koje su nekada pokrivale celu Britaniju, i još uvek su bile impresivne. Selo im je bilo na samom obodu, poput poslednjeg zračka civilizacije. U površnim razgovorima, Teodora je brzo naučila da lokalni meštani ne vole mnogo šume na čijim su granicama živeli. Retko je ko imao posla tamo. Retko je ko zalazio dalje od glavne ceste koja je zaobilazila selo na milju i ronila kroz šumu ka severu i Škotskoj. Ponekad su dolazili lovci, ali to je bilo sve. Bilo je začuđujuće malo ljudi koji su važili za poznavaoce šumskih staza i putanja. Seljani su uglavnom obrađivali mala polja oko svojih kuća, oranice koje su graničile sa šumom, ili se otvarale na drugu stranu, ka Civilizaciji. Mnogi su radili u nekoliko milja prethodnom, većem mestu. Njihovo je selo bilo zadnje pre velike nenastanjene pustoši kakvu Toeodora nije ni sanjala da bi mogla zateći ma gde u Evropi, kamoli Engleskoj. "Zar to nije neobično," pitala je gđu Marpl. Osećala se pomalo kao da je otkrila zaboravljeni grad u džungli, izgubljenu kulturu!.. Ali gđa Marpl ju je odvraćala od šume. "Ne bih ti preporučila, uopšte, da bazaš naokolo, mila. Ovdašnji ljudi nimalo ne vole te šume. Niko nema posla tamo. Uostalom, tamo ničeg i nema, zar ne?" Ničeg? Ničeg? Teodora je bila zgrožena. Ali kakve bi imalo svrhe objašnjavati? Ni ljudi koji su je bolje poznavali, nisu razumevali ono što je Ivana zvala "Teodorin gen za šume".
Možda je gđa Marpl bila u pravu. Možda u tim šumama, kao i u svim ostalima, i nije ničeg bilo. Ali, Teodora nije tražila razonodu. Njoj nije trebalo draženje čula, upravo suprotno. Šuma je za nju imala ono najbitnije: most preko kog se osećala direktno skopčana s prirodom, s izvorištem svega. Ništa rukom opipljivo, ni okom uhvatljivo. Više svest, poimanje.
Počela je odlaziti, bojažljivo spočetka, i sve hrabrije kako je vreme proticalo. Držala se ugažene putanje kojom su se koristili retki povremeni lovci, strogo pazeći da ne luta predaleko. Ona je znala da se u šumi čovek može beznadežno izgubiti. Ali, polako su njene staze postajale sve duže. Ponekad je provodila čitave sate naprosto sedeći oslonjena o neko deblo i čitajući. Kakvo je to blaženstvo bilo!.. Tišina je bila potpuna, poput neprobojne somotske zavese popadale po granama. Mirisalo je na zemlju, na list i koru. Za čitave sate, jedino bi prasak grančice umeo poremetiti apsolutni mir, oazu spokoja. Bukvalno je osećala kako joj se nervi dreše i dah smiruje. Nikakve terapije nisu mogle ponuditi bolje.
Kad bi gđa Marpl znala pakovati taj mir, bila bi milioner. Ali, ima malo ljudi koji su sposobni podneti apsolutni mir i samoću. Najveći broj to pre plaši, nego usrećuje. Što se nje ticalo, možda je bila retka biljka, ali je barem znala gde da pusti korena.
Jedno je poslepodne zašla dublje nego je planirala ili ikad ranije probala. Zaintrigirao ju je izgled tog dela šume, koji kao da je bio mnogo stariji od ostalih. Tu je drveće bilo široko tako da ga ona rukama možda ne bi uspela obuhvatiti, neobično obraslo mahovinom. Bilo je mračno, i sve mračnije što je dublje zalazila. Nije čula ptice ni veverice, ni neimenovane prizemne zverčice koje su znale prhnuti pod lišćem kad uopšte ne bi očekivala. Primetila je da u senci vlažnog korenja, debelog i čvornovatog kao isprepleteni konopci, bujaju šarolike gljive za koje je bila sigurna da im ne zna imena. Tlo je bilo čudno čisto od nakupina prošlogodišnjeg lišća, gotovo sasvim obraslo mekom mahovinom koja joj je prigušivala korake. Imala je neobičan dojam da se tuda negde stiže, iako nije bilo nikakve prepoznatljive staze. Međutim, nastavila je, kao da je nešto vuče napred.
Čistina na koju je najzad izbila, desila se potpuno neočekivano i zaplašila je.
Nije joj bilo jasno odakle se stvorio proplanak. Do pre sekunde, šuma je bila mračna i potpuna oko nje, i ni tračak svetlosti nije padao pred njena stopala. A onda, kao čarolijom, puknula joj je pred očima prostrana čistina, i nešto sasvim uvrnuto, nepojmljivo.
Kuća.
To je, definitivno, morala biti kuća. Teodora nije znala koliko je daleko od sela i bilo kakvog druma, ali sigurno je moralo biti dobrih sat vremena. A tu, kuća! Nepogrešivo, nepogovorno kuća, iako jedna kakvu ona za svog veka nije videla. Za tren se upitala je li joj s čulima sve u redu, u kakvu je dimenziju ušla ispavši iz šume. Ta je kuća izgledala kao da nema ni dana manje od petsto godina. Prozori su joj bili niže pri zemlji nego se to igde više pravi, i s pročelja joj je bio nadograđen ogroman dimnjak. Sav joj je zid bio obrastao gustom tamnozelenom puzavicom kroz koju se ni igla ne bi dala proturiti. Kao omađijana, ona polako pođe ka njoj.
Što joj se više primicala, sve je istrajnije očekivala da iza ugla izađe pogrbljena veštica sa čvorastim štapom i šiljatim šeširom. Tako je zamišljala kuće iz mračnih Grimovih bajki, one u kojima žive zločeste veštice koje jedu decu. I, kao da joj se ruga, na pragu je sedela potpuno crna mačka. Podigla je glavu kad joj se primakla, pogledavši je blaziranim, aristokratskim pogledom. Odjednom neobično razgaljena, Teodora čučne i počne vabiti mačku: mac... Smešno joj zazvoni to srpsko vabljenje mačke u srcu engleske šume. Kako se na engleskom zove mačka?.. Godinama živi ovde, a to nikad nije naučila. Međutim, nikakve koristi. Mačka bezobrazno zevne, ne mareći. Činilo se da Teodoru uopšte ne smatra vrednom pažnje. Ali onda joj oči s uspravnim rasporenim zenicama hitro polete, i Teodora shvati zašto: vrata se naglo otvoriše.
Obli je crvenilo do korena kose. Odjednom se posramila, kao da su je uhvatili da krade, ili golu. Brzo se uspravila, međutim, prekasno: taj ju je čovek već video kako čuči pred vratima njegove kuće.
Ona nespretno poče:
-Oprostite...
Bila je ljuta na sebe jer su joj engleske reči teško dolazile na jezik. Nije se sećala kad je zadnji put imala taj problem. Govorila je engleski toliko dugo, da joj je maltene postao maternji. A eto je sad kako muca kao školarka.
Međutim, možda je to bilo do čoveka.
Toliko se uživela u film u svojoj glavi, onaj o zloj Grimovoj veštici, da je veštica uopšte ne bi iznenadila - ali ovaj muškarac je zgrozi. Bio je toliko prokleto normalan. Bio je savršeno normalan mlad muškarac u izbledelim farmerkama koji je stajao na stepeniku od ispucalih crvenih cigli i držao svoju mačku u naručju; da je to gotovo uvredi.
I ko je dozvolio manekenima da imaju veštičje kuće po šumama, do vraga?
Stajao je i ćutke gledao u nju, nekako ne kao da nije nikog očekivao pred vratima, već kao da nije očekivao nikog poput nje. Počela se osećati kao da ima bradu ili dve glave ili već šta.
Ta je situacija pod hitno zahtevala rasplet.
Trepnula je i počela:
-Ovaj, oprostite, gospodine. Šetala sam, i slučajno nabasala na vašu kuću.
Pogled joj pade na mačku u njegovim rukama.
-Zvala sam vašu mačku. Ali nemam sreće s mačkama.
On ponovi bez ikakvog izraza:
-Nemate sreće..?
-S mačkama. Sreće s mačkama, hoću reći.
Onda joj ta rečenica zazvuči urnebesno smešno, pa se nasmije.
-Mislim, nikad ne dođu kad ih zovem.
Za tren je imala neobičan dojam da on netremice posmatra njen smeh. Onda je rekao:
-Ljudi obično greše kad zovu mačke. Mačka dođe sama, kad želi. Nažalost, u pravu ste: retko želi...
Kao da mu prkosi, mačka poče trljati njušku o njegovu mišicu. Teodora ljubomorno reče:
-Vi nemate taj problem, izgleda.
On se iznenađujuće zgodno nasmije, kao iz priručnika.
-Ne dajte se zavarati. Kad se mačka mazi, nešto hoće. Vidite?
Spustio je životinju i ona istog trena pobeže u kuću.
-Samo je htela ući. Želite li vi? Ući?
Teodora pocrveni još žešće nego maločas kad je otvorio vrata.
-O ne...
Počela je mucavo petljati, na šta se on ponovo nasmije.
-Ne budite smešni. Upravo sam skuvao čaj.
Pomerio se u stranu i širom otvorio vrata, s očiglednim iščekivanjem. Sad ga nikako nije mogla odbiti a da to ne ispadne neučtivo. Opsovala je u sebi i ušla.