Književnost Danilo Kiš

[Baudrillard]

ŠULC JE MOJ BOG [TEMA: KIŠ]

Kiš je jedan od najvećih evropskih pisaca posleratnog perioda, ali njegova reputacija u zemljama engleskog govornog područja nije onakva kakvu zaslužuje. Kišovo delo crpi ogromnu snagu iz pokušaja da osvoji stvarnost prepravljanjem dokumentarne istine.

U obimnoj esejističkoj knjizi Čas anatomije (1978) Danilo Kiš je razvoj kratke priče podelio na dva razdoblja: pre i posle Borhesa. U tom smislu, poslednje dve od tri Kišove zbirke priča koje je Kiš objavio za života, Grobnica za Borisa Davidoviča (1976) i Enciklopedija mrtvih (1983), predstavljaju značajan doprinos ovoj vrsti proze, obitavajući negde između mašte i konkretne stvarnosti dokumenta. Baš kao što Borhesove priče uspevaju na uskoj granici koja deli činjenicu od fantazije, i Kišovo delo crpi ogromnu snagu iz pokušaja da osvoji stvarnost prepravljanjem dokumentarne istine.
Taj postupak možda izgleda paradoksalno, ali on samo svrstava Kiša među one pisce čija se percepcija stvarnosti, kao što je primetio Branko Gorjup, razlikuje od percepcije „onih realista čija narativna tehnika zavisi isključivo od upotrebe mimezisa”. U tom smislu se on ne razlikuje od Džejmsa Džojsa, Bruna Šulca ili Kafke, koji su znatno uticali na njegovo delo. Ukoliko je Kišov projekat mestimično problematičniji od njihovih, to je zbog eksplicitno istorijskih tema koje provocira, kao što su holokaust ili Staljinove čistke. Čitalac voli da zna, piše on, da li se „sve to dogodilo” baš kao što vi opisujete, da li ste bilo šta izmenili u aktuelnom toku događaja; redak je čitalac koji zna da se „sve to” nije nikada dogodilo bilo gde do u samom delu, bilo ono biografsko ili autobiografsko, roman ili priča. Memoari su poslednji žanr koji će pružiti iluziju stvarnosti.

Grobnica za Borisa Davidoviča (u engleskom prevodu Duške Mikić-Mičel), ciklus priča koje opisuju kako su jezovito skončali brojni zaboravljeni (zapravo, izmišljeni) jevrejski revolucionari Kominterne, upravo i ukršta fikciju i činjenice na najprovokativniji način. Ove priče su konstruisane tako da liče na neobično majstorske pasaže iz istorijskih knjiga, ili na odlomke iz biografskih leksikona, na tekstove pretrpane fusnotama i primedbama u stilu „neki izvori tvrde”, „uprkos oskudnim podacima koje obrađuju najranije razdoblje njegovog života”, „svedočanstva o njemu su protivrečna”. Zajedno s Kišom, i mi se povijamo, ponirući u mračne dubine svake priče, pokušavajući da dešifrujemo pojedinosti. Ovo je tako ubedljivo izvedeno da ne treba ni da nas podsećaju, što reče Met F. Oja, da se Kiš „zapravo uopšte i ne ograničava na doslovnu istinu: sva ta mesta, datume i činjenice on drži u malom prstu do najsitnijih detalja, jer daje sebi slobodu da ih, ukoliko mu se svidi, i izmisli. Ali, umesto toga, on bira da izmisli i sama ograničenja s kojima se istoričari suočavaju: nepotpune pisane izvore, protivrečne iskaze svedoka, više mogućih tumačenja jednog događaja.”

Preplićući stvarno i fiktivno na ovakav način, Kiš se ne poigrava njima tek igre radi. Otac i mnogi članovi porodice ovog pisca, Srbina polujevrejskog porekla (1935, Subotica), ubijeni su u Aušvicu. Kao što je u jednom intervjuu iz 1985. izjavio, verovao je da književnost mora da ispravlja istoriju. „Istorija je uopštena, a književnost je konkretna. Istorija je mnoštvo, književnost – individualno. Istorija je bez strasti, bez zločina i bez obzira na brojke: šta znači šest miliona mrtvih (!) ako ne vidimo jednog jedinog čoveka i njegovo lice, njegovo telo, godine i njegovu ličnu povest.” Pre nego što će se latiti portretisanja homicidne alogike staljinizma, pozabavio se holokaustom, u izuzetnoj trilogiji koju čine ciklus kratkih priča Rani jadi (1969) i romani Bašta, pepeo (1965) i Peščanik (1972), pisanoj na tragu očaravajućih postupaka „mitizacije stvarnosti” Bruna Šulca. „Šulc je moj Bog”, poverio se Kiš Apdajku jednom prilikom.
Međutim, Kiš nije bio monoteista. Jedna od ključnih crta njegovog opusa je utabavanje staza kojima je prethodno prošlo mnoštvo različitih pisaca. U svom skorašnjem ogledu, „Remiks transmisionog i individualnog”, Tom Makarti razmatra ovaj vid „primanja koji znači podržavanje, ponavljanje”, a sam Kiš će ustvrditi da je od svih uticaja koji su bili u opticaju u istoriji književnosti najviše voleo onaj „delom na delo”. Drugim rečima, kako ističe Aleksandar Hemon, „Kiš ne pozajmljuje od drugih pisaca, on komunicira s njima”. Dve njegove glavne teme – hvatanje u koštac sa istorijom i očuvanje sećanja (što je za njega takoreći isto) – s pravom najbliskije odjekuju i kod najvećeg komunikatora tog kova, Džejmsa Džojsa. Za Stivena Dedalusa u Uliksu, istorija je noćna mora iz koje pokušava da se izbavi, i Kiš deli njegovo ubeđenje da je umetnost jedini legitiman način da se tome prida neki smisao. Isto tako, na Digmanovoj sahrani u Uliksu, Leopold Blum zuri u grobove i sumorno se pita možemo li se iole nadati da ćemo se bezbrojnih mrtvih sećati duže od, recimo, petnaest godina. Grobnica za Borisa Davidoviča je kenotaf – doslovno, prazan grob – skrivenih žrtava Staljinovih čistki. Enciklopedija mrtvih (u engleskom prevodu Majkla Henrija Hajma) takođe je istovetni projekat koji se nadovezuje po znatno upečatljivijim metafizičkim linijama. Kao svojevrstan odgovor na Blumovu anksioznost, ova priča opisuje borhesovsko krilo Švedske kraljevske akademije u kome je pohranjena knjiga koja sadrži opise svakog pojedinačnog života običnih ljudi počev od 1789.

Ispod same površine Kišovog pisanja nalazi se teorija, ali je takvo pisanje, kao što primećuje Josif Brodski, „u suštini poetička operacija”. Uprkos glazuri objektivnosti koju su iziskivale njegove poznije priče, čitalac nikada nije daleko od detalja koji proizvode disproporcionalnu količinu deskriptivne svetlosti. U „Simonu Čudotvorcu” nepredvidljivost ranohrišćanske crkve proističe iz predstave apostola koji propovedaju po selima nasađeni na klimavim burićima. U „Magijskom kruženju karata”, dok ubica prolazi pored bolničkog portira, „bivšeg kozaka koji je, naliven votkom i klateći se sasvim neznatno, spavao uspravno, kao u sedlu” – nasilje staljinističke ere ide ruku pod ruku sa onim crvene konjice za vreme rata između Sovjetskog Saveza i Poljske, i seže duboko u prošlost.

Kiš je jedan od najvećih evropskih pisaca posleratnog perioda, ali njegova reputacija u zemljama engleskog govornog područja nije onakva kakvu zaslužuje. Njegovo delo počelo je da biva poznatije na Zapadu tek 1989, kada je preminuo od raka u Parizu, u 54. godini, ali on sam nije doživeo posthumno priznanje kao Roberto Bolanjo. Kao i ovaj Čileanac, čije delo takođe obrađuje biografiju i istoriju, Kiš tvrdi da fikcija može da dosegne nivo istine kakav istorijsko pamćenje ne može nikako da dostigne. Kiš je često navodio stav Dostojevskog da ništa nije fantastičnije od same stvarnosti, a u svom eseju „Saveti mladom piscu” (1984) poručio im je da ne veruju u statistiku, brojeve, niti u zvanična saopštenja, jer je istorija nešto što se ne može sagledati golim okom. Dve godine ranije, u priči „Jurij Golec”, još je bolje to formulisao, napisavši da ništa ne može da opstane izvan velike iluzije stvaranja, gde nema izgubljene energije, a svaka napisana reč je poput Postanja.

Kris Pauer

Prevod sa engleskog: Vesna Roganović

 

[Baudrillard]

IZMEĐU BORHESA I ŠTAJNERA [TEMA: KIŠ]


Od svoje sam majke nasledio sklonost ka
pripovedačkoj mešavini fakata i legende.
D. K. (1983)


Nabujala kišologija ušla je gotovo u sve pore piščeva života i djela, osvijetlila mnoge dotad zanemarivane aspekte i proanalizirala temeljne odnose autora s inim stvaralačkim svjetovima i opredjeljenjima. Autorov vlastiti prinos tim i takvim tumačenjima posebno je vrijedan i nemimoilazan; njegova svijest i samosvijest, te golema erudicija i poprilična teorijska potkovanost, pružili su bogatu argumentaciju za različite pristupe i što dublje razumijevanje njegovih intencija i dometa. Naravno, ne odveć velik, ali iznimno širok i razveden, opus Danila Kiša ne dade se svesti na jednoznačno stajalište, a još manje nam dopušta da jednokratno iscrpimo njegove poticajne silnice i često raznorodne sastojke, ali nas trajno izaziva da pokušamo odrediti najvažnije orijentire i nastojimo shvatiti težinu piščeva stvaralačkog uloga i dosegnutog rezultata.
Moj pristup Danilu Kišu nije vođen nekom znanstvenom metodologijom, premda uvažavam rezultate niza interpretativnih pokušaja, nego ponajprije dugom empirijom praćenja opusa u nastajanju, čitateljskom praksom pravovremenog suočavanja sa svim knjigama iz Kiševa pera. Prava fascinacija njegovim romanom Bašta, pepeo (što sam tada smatrao i dalje smatram najnadahnutijim i najzrelijim ostvarenjem od bilo koja „mlađeg” pisca u južnoslavenskom prostoru) navela me da se odmah potom uhvatim u koštac s početnim mu diptihom (Mansarda i Psalam 44). Izdanje Peščanika pak potvrdilo je rast u visinu i dubinu, ovladavanje novom tehnikom u svrhu intimnog posvajanja i nalaženja korelativa za transpoziciju najtraumatičnijih iskustava. Pojava Grobnice za Borisa Davidoviča pomalo je čak zasjenjena bukom i bijesom njezine polemičke recepcije, no svakako je označila novi kreativni korak, autentični prodor u mogućnost svjedočenja i otpora laži i strahovima, a u okvirima sustavno provedene „mješavine fakata i legende” — da se izrazim vlastitom mu tvrdnjom.

Upravo navedeni kvintet narativnih svezaka (romanesknih i pripovjednih konstrukcija) predstavlja nesumnjivu čvrstu okosnicu Kiševa beletrističkog opusa. Estetski valjda ne zaostaju Rani jadi (ali ipak nužno ostaju u sjeni Bašte, pepela) niti Enciklopedija mrtvih predstavlja neki pad ili popuštanje radne sabranosti (štoviše, nakon društveno-političke i angažirano-polemičke razine Grobnice…opravdano se želi dovinuti do univerzalno tanatoloških, pravih „metafizičkih” protega egzistencije), ali morfološki spada u matricu nalik prethodećoj knjizi. I užu i širu jezgru Kiševa fiction-faction opusa pratio sam s nesmanjenim zanimanjem, smatrajući njegov razvoj više nego indikativnim za stanje i mogućnosti književnog izraza u drugoj polovici dvadesetog stoljeća — i ne samo u našim stranama.
Ali nipošto nisam bio ravnodušan ili nesklon i inim emanacijama Kiševa duha i metjea, znanja i umijeća, spreme i vještine. Čitao sam većinu njegovih esejističkih i publicističkih intervencija, pratio njegove polemike i adaptacije, uživao u raskošnim rasponima njegova prevodilačkog posla, posebno u empatijskim prepjevateljskim zahvatima, kojima kao da je ispunio zahtjeve svoje neosporno lirske naravi, te kompenzirao nedovoljno ostvarenu pjesničku dionicu (nikako se nisam mogao saglasiti s procjenom autoritetnog Antuna Šoljana, koji je u Kiševim verzijama Adija, Radnotija i Joževa nalazio tvrdoće i nezgrapnosti). Tko je poput Kiša mogao virtuozno prenijeti erotske doskočice Bordela Muza ili ludičke varijacije „Stilskih vježbi”, tko se mogao podjednako suvereno odmjeravati s arhaičnim stihovima francuskih barokista i klasicista, kao i s modernističko-avangardističkim ostvarenjima od ruskih futurista do mađarskih suvremenih neoverista?

S obzirom na spomenutu fascinaciju i sustavno praćenje opusa, svakako se nisam kritički dolično odužio Kiševu opusu i njegovu utjecaju. Pisao sam o njegovoj prvoj esejističkoj knjizi i nastojao protumačiti njegov odnos prema pjesništvu i prevođenju, a u trenutku smrti pokušao sam sumarno odrediti njegovu važnost i značenje za kulture južnoslavenskih sredina, te akcentirati izrazito slobodarsku vokaciju, praćenu zahtjevnom i strogom literarnom formacijom. U nekoliko rijetkih susreta s njime, uspio sam mu izraziti svoje poštovanje i zahvalnost, podsjetiti ga kako nas veže bavljenje „Stilskim vježbama” i prepjevima starinskih erotskih pjesama, te mu pokloniti primjerak Borhesove poezije (koju sam prevodio) kao znak da posebno cijenim njegov odnos prema tom piscu — za mene također epohalnom — odnos visokog uvažavanja i jednako vidljivog nepodvrgavanja, odnos plodnoga dijaloga s one strane recepta i patenta, ali i mimo ideologije i emocionalnog predznaka. Upravo u vezi s mojim zanimanjem za Borhesa, te primjereno mojem dugovanju Kiševom modelu recepcije Borhesa, odlučio sam sačiniti ovaj prilog podgoričkom skupu o velikom piscu, te ga nasloviti „Od Borhesa do Štajnera”.

Dakako, Borhesovo ime stavljam na prvo mjesto, slijedeći znanu apodiktičnu Kiševu formulaciju: „Nema sumnje, pripovedna, tačnije rečeno pripovedačka umetnost, deli se na onu do Borhesa i na onu posle Borhesa.” Na drugo mjesto stavio sam ime Karla Štajnera, autora memoarske knjige 7000 dana u Sibiru, na koju se sâm Kiš poziva kao na izvor nekih dokumentarističkih pasusa što ih je koristio u svojoj napadanoj i branjenoj Grobnici za Borisa Davidoviča. Naslovnom polarizacijom upućujem na najizrazitiju dihotomiju Kiševa opusa, na raspon između literature i svjedočanstva, fikcije i fakata, ali istodobno i na polje napetosti između elitističke univerzalnosti i domaće empiričnosti, turobne uronjenosti u zbilju.

Na raznim bi se razinama mogla pokazati Kiševa bitna i plodna raskrečenost između gotovo suprotnih strana ili opcija. Na razini praćenja i djelovanja, u okvirima francuske književnosti, njegova bi se pozicija mogla odrediti parabolom od Corneille-a do Artaud-a (ili od Verlaine-a do Sollers-a), unutar mađarske književnosti našli bismo amplitude od Vitkovits-a do Petry-ja, (ili od Petöfi-ja do Pilinskoga), u ruskoj poeziji okušao se ponašivanjem kako Jesenjina i Majakovskoga, tako i Cvetajeve i Ahmatove. Nanizali smo nekoliko egzemplarnih prevoditeljskih okušaja kao naznaku raznolikih i disparatnih iskustava s kojima je nužno ne samo došao u dodir, nego se s njima i kreativno odmjeravao ili ih čak dijelom mogao (morao) asimilirati.

Premda Kišev skromni poetski korpus smijemo smatrati samo prvim vježbalištem stilova i načina, jer se, uostalom, uglavnom odnosi na rano, početno razdoblje njegova stvaralaštva (1953–1966), ipak nam može biti indikativan kao široki repertoar raznih oblikovnih rješenja. Njegove pjesme, naime, osciliraju između postromantičkih i simbolističkih okušaja, potom između ekspresionističkih i nadrealističkih utjecaja, da bi na koncu i u stihovima nastojao odgovoriti nekim izazovima aktualiteta i fakticiteta. A nije zanemarivo ni da je u adaptaciji Elektre (1968) došao do vizije krajolika i — citiram Kiša — „surove moralne klime, koja na neki način asocira na folklornu Crnu Goru. Možda odatle tako čest deseterac, kletve i lelekanje?” Dakle, obraćanje desetercu i leleku nekakav je implicitni hommage drugom, „izgubljenom zavičaju”, relikt istanjene obiteljske linije što vodi i do Marka Miljanova, nostalgični otpozdrav cetinjskom ambijentu, kojemu nije umio/htio/smio literarno pristupiti, osjećajući ga već „okamenjenim”.
Kiš se vrlo rano samokritički suočio s vlastitom morfološkom miksturom, sposobnošću prihvaćanja raznolikih modela i svojevrsnom osuđenošću na (izvanjsku) eklektičnost. Već u romanu Mansarda, u odjeljku neosporno autobiografskih svojstava, nailazimo na razervirani sud što ga naratoru izriče stanoviti Osip: „To je zato… što ideš iz krajnosti u krajnost. Nije li život negde između toga? Uostalom, možda grešim. Sudim po onim fragmentima koje si mi prošli put čitao kod tebe na mansardi. Onda mi se sve to bilo svidelo, no — ipak — nije li pravi život, realitas, negde između tvoje mansarde i tvoje Valpurgijanske noći?”

 

[Baudrillard]

U navedenom mjestu nalazimo ne samo autorovu svijest o krajnostima svojega izraza („po onim fragmentima koje si mi prošli put čitao”), nego i bolnu spoznaju o dubokom procjepu između pisanja i zbilje, između poetske sanjarije, izdizanja u više sfere (nadzemne „mansarde”) i pravoga života. Već u tom početničkom, prevrelom i počesto razbarušenom proznom prvijencu, Mansardi, pisac je pokušao barem donekle učiniti određeni korak prema stvarnom, faktičnom, dokumentarnom. Ako su u tekstu navedeni jelovnik i popis vina poetski preparirani, inventura knjiga držanih u ambijentu agonista sasvim je realna, i razdoblju i uzrastu odgovarajuća, indikativna, dok je registar stanara, spisak osoba u kući, na kraju knjige, naveden uz kutiju za zvonce, dakako fiktivan, ali načinjen lege artis kao da je citat. Svojevrsnom „montažom aktrakcija”, kolažiranjem stvarnih, ili stvarnima nalik, popisa, protokolga, kataloga elemenata, Kiš je znatno uvećao mimetičnost svojega teksta, umiješao u izmišljeno faktor faktičnosti. A eto, već je i u tom svom prvom romanu, što sam ga sam na jednom mjestu naziva „užasno sebičnom knjigom”, našao priliku da se otvori i nekoj široj perspektivi. Naime, da bi mogao pročitati upravo spominjani registar, prozni subjekt postavlja šibicu „između sebe i stisnute gomile likova koji čekaju milost uobličenja”. Znatan dio potonjih Kiševih napora bit će posvećen prevladavanju uske „sebične”, egoistične vizure i dominantnoga lirskog tona u korist plejade likova i kolektivnih sudbina, tretiranih, dakako, adekvatnijim literarnim postupcima. Pridodamo li da je, isto tako, već u Mansardi mladi pisac parafrazirao i persiflirao (dogradio i razgradio) nekoliko ulomaka iz djela „uzornih” autora, Kišev se prvijenac nameće kao nepreskočiva karika u razumijevanju i tumačenju cjeline opusa.

Primjerenog diplomanta na studiju svjetske književnosti, mogli bismo situirati i u tjesnac između Gide-a i Mann-a, ili, u daljnjem razvoju, između Joyce-a i Proust-a, ili — čak — između Krleže i Andrića, da ne govorimo o francuskom „novom romanu” kao kratkotrajnom izazovu i kreativno usvojenom modelu. U svim se usporedbama krećemo samim vrhovima, suočavamo s maksimalističkim pretenzijama, a činjenica da nižemo mnoge potvrđuje da nigdje nije riječ o pukom oponašanju jednoga zadanog modela, nego o usvojenoj nakupini temeljnih poticaja s raznih strana, o plodnom amalgamu bitnih tekovina književnog modernizma (a s nemalim rezervama prema ekshibicionizmu radikalnih, eksperimentalnih, usko cerebralnih ili strogo tehnicističkih pokušaja).

Kiševa simbioza i sinteza inače raznorodnih postupaka i prosedea u sretan se trenutak susrela s Borhesovim književnim univerzumom, koji je, sa svoje strane, također svojevrsni sažetak i sukus goleme tradicije od Stevensona do Kafke, od Chesterton-a do Poe-a, od Homera do Tisuću i jedne noći i od Shakespeare-a do Macedonia Fernandez-a. Sve navedeno, i ino, Borhes je znalački akumulirao i sveo na zajednički nazivnik, a oblikovno koncentrirao, kristalizirao u naizgled objektivan, stegnut, funkcionalan izraz (dalek metaforičnosti, baroknosti, dekorativnosti, no zauzvrat metafizičan, konceptualan, paradoksalan, aluzivan, sugestivan). Količnik Borhesove fantastike omeđen je geometrijskom strogošću, uzleti mašte vođeni su eruditskim koordinatama.
Mislim da je vrlo dobrodošao bio Kišev susret s Borhesom, a posebno još smatram značajnim što je naš autor znao što i kako postupiti s pronađenim modelom (te odmah priznati ustanovljenu filijaciju). Moralo ga je privući Borhesovo poigravanje razinama zbilje, paradiranje stvarnim i izmišljenim knjigama i ljudima, namjerno ulančavanje realija i efemerilija u mitske i simbolične strukture itd. Pročitavši Opću povijest beščašća Kiš je doživio stanovitu iluminaciju ili inkubaciju te poželio uzvratiti drugačijim mentalnim prodorima, epifanijama ili opsesivnim prizorima. Poticaj je poslužio zapravo za pisanje protuknjige, polemičkog odgovora na moralno indiferentan kontekst morfološkog predloška pretežno egzotičnih priča.
Tu dolazimo do mjesta gdje se pak ukazuje plodnost Kiševa susreta sa Štajnerovom knjigom, odnosno s dramatičnim i tragičnim primjerima ideološke represije i političkih zločina. Neravnodušan sudionik vremena, višestruko traumatizirani pojedinac u totalitarnim društvima, Danilo Kiš je osjetio potrebu, nuždu, kategorički imperativ da progovori o onome što ga tišti i što je pritiskalo i pritišće brojne naraštaje ljudi u mnogim sredinama, čitave narode u velikim vremenskim odsječcima, zapravo u pretežnom dijelu „kratkoga”, dvadesetoga stoljeća. Ako je Psalam 44 bio pokušaj sublimacije jezovitih situacija iz nacističkog logora, uz piščevu muku i strah da dominantan motiv židovske patnje ne kompromitira patetikom i neprikladnom pristranošću; ako je Bašta, pepeo bila suptilna evokacija proživljena proganjanja i muke ugrožena identiteta, ispisana pomalo eliptičnim i kriptičnim lirskim rukopisom; ako je Peščanik bio spomenik stradalome, ubijenome ocu, prebačen dijelom u sferu evazije, no sa sidrom tvarno postojećega očeva voznoga reda, preostalo je Kišu još određenije i snažnije obračunati se sa svijetom diktatura i zatiranja, prihvatiti rizik govorenja koje bi se moglo bolje čuti i jasnije shvatiti, na neki način baciti izazov ambijentu u kojem se kao pisac rodio i živio, a posebno — u ambijentu gdje je kao zreli pisac djelovao — izazvati ogluhlu i zaslijepljenu intelektualnu elitu europske ljevice, nespremnu da se suoči s istinama o sovjetskom društvenom poretku, s gubitkom iluzija o ostvarenom antipodu zaglušujućeg kapitalizma.

Protuknjiga Borhesovoj Općoj povijesti beščašća nastala je preokretom perspektive i prenamjenom intonacije. Umjesto da se bavi zločincima i ubojicama, ona se bavi žrtvama i mučenicima, a umjesto hedonizma živahne naracije, nudi bremenitost empatijske participacije. Grobnica za Borisa Davidoviča također je svojevrsna „enciklopedija mrtvih”, ali njezini su nekrolozi i trenodije, kenotafi i žalovanja posvećeni onima koji su iz pamćenja prebrisani, a nisu zaslužili zaborav. Kiševa zbirka priča radikalna je denuncijacija staljinističkog aparata, sustava „čistki” i gulaga, kontekstualizirana i paralelizmom povezana sa srednjovjekovnom inkvizicijom i krvavim progonima Židova. Zbirka izričito ne govori o sličnim pojavama na domaćem terenu, no nužno ih podrazumijeva, te kao da upire prstom u sličnosti nekih postupaka i kod nas (u novije vrijeme), pa nije sasvim čudno da je izazvala određenu sablazan, samo maskiranu literarnim razlozima i insinuacijom o plagijatu.

A Grobnici za Borisa Davidoviča bili su upravo strukturalno neophodni verificirani ulomci, samo se na temelju interpoliranih dokumenata i stvarnih figura moglo doprijeti do razine „angažirane” uvjerljivosti i izazova koji od čitatelja traži aktivniju pažnju i emotivnije sudjelovanje. Nekoliko posebno „sočnih” i uzbudljivih primjera iz Štajnerove knjige, iz Štajnerovih doživljaja i iskustava, poslužili su kao neophodan začin i čvrsta točka na kojoj čitava konstrukcija počiva. Od Borhesove fragilne mreže i Štajnerovih neoborivih činjenica Danilo Kiš je sačinio gusto tkivo što nas ne može ostaviti bez odjeka.
Drugačije kazano, na estetičku potku upleo je etički impetus, odnosno uspostavio dinamičnu ravnotežu između zahtjeva mašte i vještine i prava sućuti i istine, između izazova neizrecivoga i obaveze svjedočenja zbiljskoga. Takoreći, od prvih svojih koraka Kiš je s pravom insistirao na poetici, odnosno na poetičnosti koja neće biti lišena etike. Piščev moral, u njegovu slučaju, vodio ga je najprije nepopustljivosti, strogosti metjea, a potom do potrebe da stane na stranu žrtava i ugroženih, slabijih i onih koji ne mogu govoriti, a protiv moćnika, silnika, ideologa, krvnika, zatornika, upotrebljavajući upravo građu onih što su uspjeli svjedočiti, a sve to kao oružje uvjeravanja onih koji nisu raspoznali razmjere epohalnog zla.


„Ko tvrdi da je Kolima bila različita od Aušvica, pošalješ ga do sto đavola” — zapisao je Kiš jednom prilikom. Nije to napisao, naravno, da bi umanjivao nacističke zločine, nego iz ogorčenja prema lažima, s druge strane i prema potrebi da se ne zavaravamo. Zaključujući i iz te tvrdnje, možda bismo mogli reći da ga je karakteriziralo viđenje cjelovitosti, povezivanja raznih fenomena, a ne toliko njihovo izdvojeno gledanje. Tako bismo i Kiševu stilističku opciju mogli ocijeniti kao kumulativnu, integrativnu, kohezivnu, pripadnu metodi: i — i, a ne ili — ili. Njegovo kretanje krajnostima možemo zamisliti također spiralnim, usmjerenim prema sve većim zahtjevima i obavezama. Za djelo nastalo, kažimo tako, u idealnom međuprostoru Borhesa i Štajnera, ustanovit ćemo kako je svojim po-etičkim naponom ostvarilo i katarktičnu funkciju.

Tonko Maroević

 

[Nina]

Svake večeri, umorni od neostvarenih želja, ali uvek uz
drhteći od nade u srcu, šapnem jednu reč:
Sutra!

Sutra će mi neko reći: sine;
sutra će mi neko reći: draga;
sutra će mi neko reći:... volim;
sutra ću sve patnje sahraniti u jedan grob, u jedan grob
bez krsta, bez znaka, da ne ostane uspomena na njih;
sutra...

I tako trista šezdeset pet dana u godini -
Sutra!... Sutra!

Danilo Kiš

 

[Baudrillard]

Oproštaj s majkom

Majko! Tvoj stakleni pogled dušu moju muti
i režu mi zjene izlomljene bore…
Skamenjena, modra, tvoja usna ćuti,
a ja čujem tihe, nježne razgovore.

Još jednom, majko, o još samo jednom
tople prste ti u kosu mi uroni,
da osjetim, majko, u tom jutru lednom
žar ljubavi tvoje… I dok zvono zvoni,

samo jednu riječ utjehe mi kaži,
pa sklopi oko što u beskraj zuri,
osjećam da taj pogled mene traži,
dok niz svelo lice zadnja suza curi.

O, ta bi suza htjela reći mnogo:
poljubac majke što se na put sprema,
i savjet prije no se kaže: “Zbogom…”
nježnu ljubav majke koje više nema!

Danilo Kiš

 

[gost 444588]

"Bejah zauzet čitanjem i pisanjem, kad grunu u moju sobu velik broj tih ljudi naoružanih neznanjem tupim kao batina i mržnjom oštrom poput noža. To ne bejahu moje svile od kojih im se zakrvaviše oči, no moje knjige poređane po policama; svilu smotaše pod ogrtače, a knjige pobacaše na pod i stadoše ih gaziti nogama i cepati ih na moje oči. A knjige te bejahu u kožu povezane i obeležene brojevima i bejahu napisane od učenih ljudi, i u njima bejaše, da su ih hteli čitati, hiljade razloga da me smesta ubiju i bejaše u njima, da su ih hteli čitati, leka i melema za njihovu mržnju. I rekoh im da ih ne cepaju, jer mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna; i rekoh im da ih ne cepaju, jer čitanje mnogih knjiga dovodi do mudrosti, a čitanje jedne jedine do neznanja naoružanog mahnitošću i mržnjom."

Danilo Kiš (Grobnica za Borisa Davidoviča)

 

[Baudrillard]

Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo “pakao to su drugi”, u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija. Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.

Danilo Kiš

 

[Nina]

Danilo Kiš o religiji:

"Iz mog ugla, za vernika, za svakoga ko traži Boga, nema prihvatljive religije.
Zato za mene ne postoje ni „dobre“ ni „rđave“, „više“ i „niže“ religije.
Inače, Bog nije ideja koja me posebno zaokuplja."

 

[gost 444588]

Mislio sam, kao što ljudi u teškim nevoljama misle, da će mi promena mesta pomoći da zaboravim svoj bol, kao da svoju nesreću ne nosimo u sebi.

Danilo Kiš (Enciklopedija mrtvih)

 

[Baudrillard]

Otišli su cirkusanti, “atlete” i mečkari, jesen je na izmaku. Tu na Malom polju ili na Grofovom zapećku, kako ga još zovu, ostali su još samo tragovi njihovog boravka, utabano polje i zgažene trave. Nasred livade nalazi se jama, duboka skoro metar i jasno vidljiva među razgaženim krtičnjacima. Tu je još nedavno bio zaboden šatorski jarbol, pri dnu širok i netesan, a pri vrhu tanak i vitak; na njemu barjak. Oko jame izrovano zemljište, sasvim golo, nazire se ilovača izvučena iz dubine. Nije to ona jama od prošle ili pretprošle godine, kako bi se moglo pomisliti. Jer cirkusi dolaze i odlaze, mali provincijski cirkusi sastavljeni od Cigana i mađioničara, od pelivana i “atleta”, svake godine, s jeseni, kao poslednje slavlje leta, kao neki smešni paganski praznik.

Danilo Kiš - Rani jadi

 

[gost 444588]

"Bojim se da ću vas unekoliko, štaviše, da ću vas uveliko razočarati: moja je misao satkana od skepse, ona je skepsa sâma, i njeno bi se osnovno načelo moglo izraziti ovako: nikoga ni u šta ne možeš uveriti, svaki je čovek svet za sebe, usamljena planeta, zvezda ili zvezdani prah (to ponajpre), meteorska čestica koja se po nekim slepim zakonima privlačnosti-odbojnosti susreće sa drugim česticama, sudara, sudara suludo, besmisleno, a govor, govorenje, tu je samo izvor novih nesporazuma."

Danilo Kiš

 

[Nina]

"Pisac je, ako ima i trunke talenta, jedno od onih privilegovanih bića koja su - pre svega i iznad svega - svesna banalnosti ljudskog malograđanskog i građanskog života i njegovih pokretačkih strasti, i dar se pisca može, usudio bih se reći, meriti koliko po toj svesti o banalnosti opštih ideja, toliko i po meri svog sopstvenog, knjiđevnog i ličnog stava u odnosu na banalnost."

Danilo Kiš

 

[gost 444588]

"Opasno je naginjati se nad tuđom prazninom, a u pustoj želji da se u njoj, kao na dnu bunara ogleda svoje vlastito lice; jer i to je taština. Taština nad taštinama."

Danilo Kiš

 

[Baudrillard]

Ulazimo u voz sa svojim smešnim prtljagom, vučemo sa sobom čergu svoga lutalaštva, žalosnu priču mog detinjstva.

Danilo Kiš - Rani jadi

 

[paketije]

Neviđena hajka koja se podigla oko knjige Grobnica za Borisa Davidoviča i njenog autora ostala je za nama kao kakav provincijski šabbat; prozori su ponovo u mraku, zavese su spuštene, psi su umukli, a po trgovima vetar prevrće staru novinsku hartiju — poslednje svedočanstvo te val-purgijske noći, tog veštičjeg (književnog) karnevala.
I kako će, možda, jednog dana neki književni istoričar pokušati da se razabere u svemu tome, u celoj toj raboti koju su novine krstile „najvećom posleratnom književnom aferom u nas", da pokupi, dakle, na gomilu tu požutelu novinsku hartiju kako bi sagledao iz aspekta književnoistorijskog, nepristrasno, šta se sve zbivalo na tom pijanom vašaru naše književnosti, to ja ovde želim da njemu, tom budućem istraživaču, pružim nekoliko podataka o stvarima koje bi mogle tada da ga in-teresuju i da mu pomognem da se snađe u tom mraku.
Jer uprkos silesiji prolivenog mastila, štamparske boje i žuči, taj budući književni istraživač teško da će se razabrati u svemu tome, jer stvari su se odvijale uglavnom zakulisno, u našim knji-
ževnim „salonima" i klubovima, u našoj književnoj krčmi, a štampa je pisala o svemu tome najčešće senzacionalistički, što će reći glupavo.
I da nije bilo te senzacionalističke štampe i naših novinara-propalih-pisaca koji su svemu tome davali boju i ton, možda do ove knjige i ne bi došlo, ne bi moralo doći, jer bih sve to — ili barem najveći deo toga što imam reći — izneo na stranicama štampe još tokom same te afere. I ja sam u tom smislu (razjašnjenja nekih nejasnosti i nesporazuma) bio napisao nekoliko tekstova u pravi čas, no te tekstove ili nisam mogao da objavim, zbog tobožnje objektivnosti nekih naših književnih i ne-književnih glasila — čiji su urednici smatrali da ja kao zainteresovana stranka nemam pravo da dajem svoje mišljenje o stvarima koje se mene i te kako tiču — ili zbog toga što sam te tekstove sam povukao, shvativši da će iz njih naši visokoti-ražni listovi izvući (kao što su to učinili i sa mojim ranijim tekstovima) samo takozvani senzacionalis-tički deo, oduzimajući im svaku argumentovanost i svaku smislenost.
Hajka ta trajala je punim intenzitetom nekih sedam meseci (od septembra 1976. do marta 1977), što zakulisno što javno, a polemički požar koji se razbuktao na stranicama naših glasila osvetlio je kao iznenadna bengalska vatra lice naše književne palanke. Ali samo za trenutak. Čim je plamen buknuo, zapretivši da će oprljiti smutljivce koji deluju u mraku i iz mraka, oni su se naglo povukli i skrili se iza svojih institucija, iza svojih laži, porekavši svoje dojučerašnje javne, polujavne ili tajne izjave, srećni što su prošli sa opekotinama drugog ste-pena. No ja sam im, onemogućen da progovorim tada, obećao da ću se pozabaviti njihovim tekstovima, da ću njihove sastave pročitati pažljivo, „sa entuzijazmom dobrog čitanja" (close reading), da ću stvar isterati na čistinu i pokazati na primerimа jasnim i poučnim da oni nisu merodavni za donošenje bilo kakvog suda o knjigama, jer su za to nekvalifikovani, moralno koliko i književno. Tu jednostavnu i prijatnu razonodu ostavljam za drugi deo ove knjige. U prvom ću se pak delu osvrnuti ovlaš na Grobnicu za Borisa Davidoviča, na njen nastanak, na njene izvore i na neke književ-noteorijske postavke na kojima ona počiva. Kako je tu reč o jednom poznatom fenomenu modernog književnog postupka — korišćenju paraliterarne i dokumentarne građe u književne svrhe, prosedeu koji je od Flobera naovamo postao jednim od dominantnih — to ću, iz pedagoških razloga, navesti neke poučne tekstove, textes à l’appui, čitavu jednu hrestomatiju utkanu sasvim à propos u sam moj tekst i označenu znakom iiF
Jer pri današnjem stanju naše književne kritike i naše književne teorije — stanju koje ne obećava nikakav boljitak — govoriti o svojim knjigama književnoteorijski nije više nikakav hir, nego nužnost.
Na kraju krajeva, sve što se piscu događa, zlo i dobro, deo je njegove književne sudbine (a on druge i nema). Tout est à aboutir à un livre (Malarme). Sve na svetu postoji da bi se napisala jedna knjiga.
I još od prvog časa kada mi se ta zamisao javila — ne samo da demonstriram neke od principa na kojima počiva Grobnica za Borisa Davidoviča nego i da napravim jedan anatomski rez na moralnom i književnom profilu književničke cosa nostre i jeremićevske kritike kao estetičke osnove ove naše literarne hajdučije — od tog prvog časa stajao je pred mojim duhovnim očima, kao vizuelna metafora tog mog postupka, kao ilustracija i kao omot te buduće knjige, Rembrantov ČAS ANATOMIJE, onaj iz muzeja u Hagu, sa portretom profesora Tulpa i njegovih učenika. Posle izvesnog kolebanja, oprede-lio sam se ipak za taj Čas, a ne za onaj drugi, onaj kasniji, iz 1656, koji me kao slika i kao ilustracija teme možda još više privlači, svojom paletom, svojom sudbinom (ta je slika prošla kroz iskušenje plamena), svojom fragmentarnošću, svojom majstorskom egzekucijom, gde više ne vlada ona glatkoća i perfekcija kao u Času profesora Tulpa, no gde je data s lakoćom majstorstva — kao demonstracija tog majstorstva — krvava i ispražnjena utroba mrtvaca i gde ruka sa skalpelom, ruka doktora Joana Dejmana, mada u drugom planu, dominira zapravo slikom, jer ta ruka sa skalpelom koji blešti kao britva jeste istovremeno i ruka majstora, ruka onoga koji je stavio u nju skalpel, islikavši ga jednim jedinim brzim pokretom kičice, jednim jedinim zamahom ruke, kao rezom bisturija. I ako sam najzad potisnuo tu ilustraciju u drugi plan, a na račun one druge slike, ruka sa skalpelom još jednako ostaje u mom duhu, blistavi se čelik skalpela premestio, u mom viđenju, u ruke profesora Tulpa, sa onog drugog tabloa, i sad profesor Tulp ima, kao rezime tog sažimanja, skalpel i anatomske makaze istovremeno! Tu sam, velim, prvu ilustraciju odbacio na račun ove druge samo zato što je ovaj drugi čas javni i što je leš na anatomskom stolu obična lešina, bezbojna kao leš utopljenika, sterilna, sterilizovana, dobra samo da se na njoj demonstriraju simptomi nekog patološkog stanja, te nije potreban brasero da kadom svojih trava otkloni bazd raspadanja.
Profesor Tulp je rastegnuo anatomskim nožicama mišićna vlakna odrane leve podlaktice i pokazuje učenicima to klupko mišića i žila, vena i arterija kroz koje više ne kola krv, pokazuje im sa mirom i pribranošću čoveka koji zna da je ljudsko telo, izvan duhovnih funkcija, izvan duše i morala, samo probavna mašina, mešina, splet creva i živaca, hrpa žila i mesa, kao onaj odrani vo (iz Luvra) što ga je Rembrant naslikao nekih pet godina kasnije: gomila mesa obešena naglavce. Profesorova leva ruka, sa priljubljenim palcem i kažiprstom — to doticanje epiderme na jagodicama prstiju, gde se može osetiti najfiniji dodir praha s leptjrovog krila ili cvetnog polena, tanan, skoro odsutan, kao dah, kao kâd jabuke, što ga Francuzi zovu maglom zvo-nâ (brume des cloches), ta živa ruka podignuta u gest privlači pažnju nekih od učenika više nego mrtva podlaktica i rasporene žile: kao da će iz tih priljubljenih prstiju da kresne elektricitet, inkarnacija duše, emanacija vitaliteta, kao kontrast mrtvim žilama lešine i kao — naravoučenije. Ono što poput emanacije vibrira između tek jedva primaknutog palca i kažiprsta primarijusa Nikolaesa Pitersona (Tulpa), ona iskra saznanja i iskustva koja samo što nije kresnula kao električno pražnjenje između dva alabastera šaržirana masom elektrona (te se učenicima čini da će to empirijsko iskustvo doktorovih prstiju da ih nadahne kao sveti sakrament), to iskustvo svih ranijih (anatomskih) saznanja sadrži u sebi, bez sumnje, i čas profesora dr Seb. Egbert-sa, kao što i Rembrant ima u svom poslu „uzor i preteču” u Predavanju iz anatomije dr Seb. Egbert-sa što ga je naslikao Tomas de Kejzer (1597—1667) i gde se u sredini kompozicije isprečio goli ljudski skelet, ne bez metafizičke poruke. I estetičke; one iste koju naslućujemo i koja je imanentno prisutna i kod Rembranta, kao eho klasične (aristotelovske) „estetike ružnog”: „Ima stvari koje nerado gledamo u njihovoj prirodnoj stvarnosti, ali kada su naročito brižljivo naslikane, onda ih sa zadovoljstvom posmatramo, na primer: oblike najodvratnijih životinja i mrtvaca ” (Aristotel: Poetika, IV).*

Jedan od učenika, ako to nije asistent, najbliži profesoru, drži u ruci knjigu, možda podsetnik ili udžbenik histologije. Kraj profesora, na desnoj strani slike, takođe jedan presavijen list: ništa nije prepušteno improvizaciji, pisani spomenici su tu, iskustvo sveta, saznanje antroponomija, iskustvo svih ranijih anatomskih istraživanja i rezultata tu je, u duhu, u logosu, tu vlada duh nauke, bibliografija već postoji, suma dotadašnjih iskustava, od pitagorejca Alkmeona preko Galena (koji posmatra antropoide i rasuđuje o funkcijama čovečijih organa više per analogiam), od Galena do Mundijusa i do Vezalove De humani corporis fabrica (1543), od Vezala do Leonarda da Vinčija (koji je, dakle, u dvostrukom srodstvu sa Rembrantovim Časom), od Leonarda do Varolija i do Fabricija d'Akvapenden-tea, sa čijim je radovima o arterijama i venskim zaliscima profesor Tulp, bez sumnje, upoznat: svet ne počinje od danas i mi znamo, vidimo, da ovo nije prvi čas anatomije pod kapom nebeskom, ali još se mogu saznati nove stvari, posmatranjem, seciranjem i vivisekcijom, praksisom i sumom iskustava koja su nam dostupna.
Ćas može da počne.

 

[Nina]

„Pisanje mi pre svega služi kao nadoknada za život koji sam već kao dete zamišljao drugačijim od onog koji vodim. Ne želim ovim da kažem da sam nezadovoljan svakodnevnim životom, svakodnevnim stvarima, već to da između svega onoga što bi čovek mogao da živi i onoga što živi postoji ogromna razlika. I stoga mislim da ja (ili bilo koji drugi pisac) zamenjujem te mogućnosti života jednim izmišljenim životom.”

Danilo Kiš
(„Gorki talog iskustva”, intervju iz 1986)

 

[Baudrillard]

DANILO KIŠ, ZALUTALI VITEZ


Hommage a Danilo Kiš

“Svaki je čovjek dužan da na sebe primi bol i muku svijeta i drugih ljudi, da podijeli njihovu sudbinu”.

Nikola Berđajev: DUH I REALNOST

“A ti Danijele zatvori ove riječi i zapečati ovu knjigu do pošljednjega vremena: mnogi će pretraživati, i znanje će se umnožiti”.

Knjiga proroka Danijela, 12, 4

U književnom životu sreo sam dvojicu čije su norme obavezivale i strašile, čije je ludilo bilo opojan program i lijek duši; zračili su skromnost i detinjsku vedrinu; ali i gordost, nekakvu mračnu brigu za tekst koja u njih bješe uvijek nešto više od brige za literaturu; obojica su me grdili i nasmijavali ostavljajući mi da sam tumačim nježnost grdnje i grkost smijeha. Obojica sa istim imenom starozavjetnog proroka; ne pomišljam da će ovaj, koji je sad mrtav, ubuduće biti manje sa mnom.

*

Ne htjede obrok od jela careva; ako mu je dar bio darovan za svoj se moral morao izboriti; sam.

Bio je visok, nije stajao čvrsto na zemlji.

Bješe mu dato da razumije utvaru i sne, a čemu je trebalo mudrosti da bude bolji od vrača i zvjezdara.

Pred likovanjem svakidašnjice očitovala se njegova nepokornost; brinući za zajedničko spasenje nije držao važnim misliti na vlastito.

U svojim stanovima doimao se kao gost, kao da mu od stana dostaje posjedovanje adrese.

Nigdje nije bio u tuđini osim u svojoj tuđini, u onom rasipajućem svijetu što ga je sabio u sebi.

Površno je udisao zrak; neumjereno duhovnost, i dim.

Rekao je: za pisca ne postoji alibi, nikad, nikakav, niučemu.

U onomu što ga se ticalo iskazivao je sasvim nekršćansku strast, a sad kad razmislim vidim da je bio siroti monah.

Kad bi udario rukom o stol, stol se lomio; ne od snage udarca, već od snage njegova uvjerenja.

Radio je predano za Nekoga tko ne trpi laž. Prst je njegov na retku knjige bio kao mač, i bio je tad strašan u licu kao anđeo Gospodinov. Teško je tom nemilosrdnom sucu, tom eksterminatoru kontrafe, prispodobiti dobrohotnost i naivnost, ženskost i mekoću živog Daniluške.

Koliko je mogao pomagao je drugima; koliko je mogao odmagao je sebi.

Žene i tekstovi koje je on voljeo zauvijek su dobivali nešto svečano od njegove ljubavi.

Pio je ma koje smeće jer mu je drugo bilo preče od užitka; jedne noći odlučio je da se opija vodom. Nisam se usudio okusiti tu vodu da ne iskušavam, bez prijeke potrebe, izvjesnost.

Za jednim će stolom mnogi lagati, domišljati se kako bi našli što da mu zabave; ali ne mogahu naći pogrješke. Sudili su ga po zakonu Medskom i Perzijskom ali on je bio uvjerljiviji od lavova; jer nije učinio zla.

I riječi svemoći bit će još u ustima careva zemaljskih a Danilove će biti zapisane u knjigama.

Bio je blizak Istoku i Zapadu; bio je užasnut i pobijedio je užas; sada je u kući čiji su prozori otvoreni.

S neizdržljivom osjetljivosti, s bolnom potrebom preciznosti, D.K. je bio čist anakronizam; neka vrsta zalutalog viteza iz vremena kada se plemstvo mjerilo samo poletom duha i uzvišenošću cilja. Usuđujem li se ufati da je možda anticipirao neke buduće ljude o čijoj dobroti, žestokoj istinoljubivosti, i duševnosti, teško da možemo imati stvarne predodžbe?

Da sam mu mogao što ukrasti dok je bilo vremena, izabrao bih njegov dar za neozbiljnost gdje je ozbiljnost bila preuzetna, ruganje sebi, hranjivu krepost smijeha.

*

Od onoga što nam je Danilo namro učit će se; što je Danilo činio razumjet će se. U tomu, prednost onih što su ga poznavali i voljeli nikakva je. Ako u prednosti ne brojimo sjetu što ih je dopala da je među se razdijele.

Milan Milišić

Dubrovnik, 23.10.1989.

Književne novine, br. 785 od 1. novembra 1989

 

[Nina]

Zašto pišem – Danilo Kiš

Pisanje je vokacija, mutacija gena, hromozoma; pisac se postaje kao što se postaje davitelj.
Pišem jer ne znam ništa drugo da radim; jer od svega što bih mogao da radim, ovo radim najbolje i (I hope) bolje od drugih.
Pisanje je taština. Taština koja mi se ponekad čini manje ništavnom od drugih oblika egzistencije.
Pišem, dakle, jer sam nezadovoljan sobom i svetom. I da bih iskazao to nezadovoljstvo. Da bih preživeo.

 

[echinacea]

Pivara

...Ivan Vasiljevič, učesnik revolucije, seljački sin, boljševik, utrošio nam je dva sata dragocenog vremena na uzaludno naklapanje i ubeđivanje. Smatrajući da je ispunjenje mesečne norme u proizvodnji piva važnije od crkvenih prikazanja, zgužvao je naredbu Narkoma i bacio mi je u lice...

...ja sam pokušao da ga urazumim i da mu objasnim da je u opštem interesu da se crkva osposobi za bogosluženje. Najzad sam ga, nemoćan pred njegovom tvrdoglavošću, odveo u kancelariju i u četiri oka mu poverio tajnu, ne pominjući ime zvanice. Ni taj argument nije mu bio dovoljan, kao ni nekoliko telefonskih razgovora koje sam sa poljskog telefona u njegovoj kancelariji obavio sa rukovodećim ljudima...

...Najzad sam morao da potegnem poslednji argument: uperio sam u njega svoj nagan. (...)...


Čizme malinove boje

...Aljoša, šofer Rajkoma, onaj isti koji ga je dovezao, poljubio mu je ruku pri ulasku u kola...

.... U prvi mah sam pomislio da se Aljoša šali, ali sam se uskoro uverio da ljudskom lakoverju nema granica: da sam se bio pojavio sa carskom krunom na glavi, on bi, nema sumnje, pao ničice u sneg i blato...


MEHANIČKI LAVOVI - Danilo Kiš


@ да није трагично, било би комично



http://www.danilokis.org/mehanicki_lavovi.htm

​

​