Dalimilova Hronika

Ma pazi šta; nemam pojma, ali negde je mogao to pročitati. Zašto nisam iznenađen da bi odgovor bio baš takav. :)

A gle šta piše oko 1500. godine u jednom rukopisu dela Popa Dukljanina:

I tako je sveti čovek Konstanc postavio sveštenike i hrvatsko pismo i preveo je sa grčkog na hrvatski Jevanđelje i sve knjige,

Pogledajte prilog 1197462

Po ovome ispade da je taj izvorni, crkvenoslovenski jezik — zapravo hrvatski jezik?
U onom dokumentu autora kojeg inače ti puno ceniš, piše da je to hrvatski jezik. Evo piše; sve su to zemlje, zemlje kralja Budimira i njegovih potomaka (Stroilove dinastije), zemlje hrvatskog jezika:

Pogledajte prilog 1197463

Posle toga su četiri dana čitali stare povelje, kako one koje su bile donete iz Rima, tako i one grčke o svim kraljevstvima i gospodstvima hrvatskog jezika, kako primorskim tako i zagorskim.


A što se tiče tvog citiranja engleskog putopisa Džona Svintona iz 1734. godine...fasciniran sam pokušajem da to dovedeš u vezu sa Dalimilovom hronikom. :lol:



O, da... :mazipsa:
Pre svega:
Ajde, ne budali.


1. Zbog toga što jeste jedini primer mnogo čega neobičnog i inovacijskog LPD se može posmatrati kao kompilacija različitih želja porodice Šubić, a neki njegovi prepisi mogu da se svrstaju u novovekovne sanjarije hrvatskih šovinista.

2. Što se tiče moje teze da su srpski, racki, ilirski i (staro)slovenski sinonimi i tome sada pridodajem da je ćirilica poznata kao srpsko pismo, radi se o višestruko zabeleženoj tradiciji.

3. Ja sam rekao da se ne sećam pismenih izvora iz srednjeg veka koji crkvenoslovenski izvan srpske kulturne sredine nazivaju srpskim, ali imam nekoliko iz novog veka koji se, očigledno, oslanjaju na stariju tradiciju. Ima, npr. Anđelo Roka iz 1640. koji kaže da Vlasi koriste srpski jezik u bogosluženju

4.
gde bi hroničar mogao pročitati da je staro ime crkvenoslovenskog jezika bilo srpski (što je nešto što ni u Srbiji nije bio slučaj; od Svetog Save pa sve do Konstantina Filozofa ... to nije slučaj)
Koliko se ja sećam srpska tradicija naziva crkvenoslovenski jezik srpskim. Nije pametno pretpostaviti da su svi izvori do danas sačuvani, te da ako je Takozvani Dalimil upotrebio naziv Srbi za sve Slovene to izmislio kao "inovaciju" je ne postoji u starijim izvorima (koji bi morali svi biti sačuvani po tom rezonu). To je, dakle, izrazito priglup način rezonovanja.
 
Npr.
Kapitalno delo „Dalimilova hronika” najstarija je češka pisana hronika (XIV vek) koja govori o nastanku Slovena, pominjući Srbe kao starosedeoce i narod od kojih su nastali još iz vremena gradnje Vavilonske kule, te ona, svojim postojanjem, nedvosmisleno utiče na promenu saznanja o do sada dostupnim istorijskim podacima.

Ova knjiga je najzad prevedena na srpski jezik, u izdanju IK Besani u luksuznoj opremi i tvrdom povezu sa zlatotiskom.

Prvo predstavljanje „Dalimilove hronike” u Srbiji biće održano u KC Gradu, 26.07.2022. godine, u okviru nove sezone Bookinga, sa početkom u 19h.

Učesnici: pisac predgovora, istoričar i publicista Radovan Damjanović, prevodilac knjige Aleksandra Cimpl i urednik IK Besani Goran Stojičić.

Cena karte i podrška sceni: 150 rsd
1659347346913.png
 




Knjige

Dalimilova hronika​




1,200.00RSD

Dalimilova hronika je najstarija češka pisana hronika u stihu i jedno od kapitalnih dela za češki narod. Potiče iz 14. veka i u njoj veoma jasno stoji da su Česi došli na područje Morave iz srpskih zemalja.
Kada se u Pezaru 1601. godine pojavilo kapitalno delo „Kraljevstvo Slovena“, srpskog benediktinskog monaha i istoričara iz Dubrovnika, Mavra Orbinija, vrlo brzo se na to odgovarilo falsifikatom koji ima nekoliko naziva i zato ću ga ovde nazvati „Porfirogenitov spis“. Svi kasniji zvanični radovi o poreklu i „dolasku“ Srba na ove prostore, se crpu iz tog spisa. Nacrtane istorijske mape slepo i nekritički prate Porfirogenita i ostaju tako izvor prvog reda, naravno lažan.
Radovan Damjanović, istoričar i publicista

https://besani.online/knjige/dalimilova-hronika/
 
Srpski, racki, ilirski i slovenski su sinonimi. Gde je mogao da pročita o tome u srednjem veku - nemam pojma. Ali je činjenica da su i drugi o tome negde pročitali.

Na Maloj Strani (deo Praga), ako mu se može verovati, uglavnom govore visoko-nemački; ali u Starom i Novom Mestu (delovi Praga) poglavito češki. Široko rasprostranjen jezik, čiji dijalekti su češki, poljski i moravski, zove se racki. To je staroslovenski, i danas se govori u dobrom delu Mađarske, u Slavoniji, Hrvatskoj, Raškoj, Srbiji, Dalmaciji, Karnioli itd.

https://forum.krstarica.com/threads...a-i-slavistika-u-19-veku.919259/post-42000412
V úvodu autor uvádí ze všech pramenů, které používal, pouze pět kronik:
1. kroniku boleslavskou,
2. pražskou,
3. břevnovskou,
4. opatovickou a
5. vyšehradskou
(k tomu v textu ještě přidává
6. kroniku moravskou a
7. německou).

Předpokládá se, že pražská a břevnovská kronika jsou buď dva rukopisy Kosmovy kroniky, nebo označení dvou knih této kroniky. Opatovická kronika jsou nejspíš tzv. Anály hradištsko-opatovické. U vyšehradské kroniky (téměř určitě to není tzv. Kanovník vyšehradský, kterého autor přímo neznal) existuje také domněnka, že by to mohly být anály vedené u vyšehradského kostela,[4] Tomáš Edel upozornil, že vzhledem by to mohla být také Jarlochova kronika, čemuž by napovídal fakt, že tzv. Dalimil si této kroniky nejméně vážil (Jarloch zastával proněmecké postoje).[5] Prvně uvedená boleslavská kronika se Dalimilovi nejvíce líbila a také z ní nejvíce vycházel, což vedlo již Josefa Dobrovského ke konstatování, že se muselo jednat o Kosmovu kroniku, později se objevily názory, že se mohlo jednat o dnes neznámý opis Kosmovy kroniky s dodatky,[6] Edel se domníval, že se spíše jednalo o falešnou autoritu, kterou se Dalimil snažil podpořit kontroverzní výroky.[7] Moravská kronika nebyla identifikována a německá by mohla být rytířská báseň.

Tzv. Dalimil nepochybně vycházel také z pramenů, které nikde neuvádí, což bylo v jeho době běžné. Vedle zmíněných pramenů to bylo nepochybně ústní podání kmenových, místních a erbovních pověstí. Dále se zdá, že pro popis života sv. Václava znal legendu Oriente iam sole I, Edel se také domníval, že znal Voraginovu Legendu aureu, která se dodnes nedochovala a obsahovala články o třech českých světcích, o Václavovi, Ludmile a Vojtěchovi, dále možná znal kroniku Jindřicha Heimburského a Oty Durynského.[8]

Kronika obsahuje celkem 106 kapitol. Na začátku líčí stavbu babylónské věže, následující boží trest, zmatení jazyků a rozchod lidí do různých částí světa. Pokračuje chronologicky řazenými příběhy z historie Čech počínaje osídlením našeho území praotcem Čechem, pověstmi o Libušině proroctví[nedostupný zdroj], o Přemyslu Oráčovi a o Dívčí válce. Končí v období vlády Jana Lucemburského v roce svého dopsání (1314), existuje ale i několik pozdějších dodatků (zejména z let 1315 a 1316), které však patrně nenapsal původní autor.


https://cs.wikipedia.org/wiki/Dalimilova_kronika
 
Předpokládá se, že pražská a břevnovská kronika jsou buď dva rukopisy Kosmovy kroniky, nebo označení dvou knih této kroniky.

https://cs.wikipedia.org/wiki/Dalimilova_kronika

(Kosimova) Kronika je rozdělena do tří knih; začíná stavbou babylonské věže a původem Čechů a chronologicky postupuje až do Kosmovy současnosti.

Vedle Reginona použil pro některé pasáže jako předlohu Vita Lamberti z 10. století, který napsal lutyšský biskup Štěpán.

První kniha je faktograficky značně vágní a nepřesná, přesto z ideologického hlediska zásadní. Obsahuje vysvětlení původu českého národa při stavbě babylónské věže a jeho příchod do Čech. Je zde zdůrazněno, že se jednalo o krajinu neosídlenou a z tohoto hlediska vychází nároky Čechů na její nezpochybnitelné vlastnictví. Nevědomý lid žijící v těchto zlatých starých časech začal hromadit majetek a pro rozsouzení sporů, které kvůli majetku vznikly, potřeboval soudce. Soudcem se stal jeden z předáků Krok a později i jeho dcera Libuše. Ovšem s jejím postavením nebyli spokojeni a proto si vyžádali o určení knížete, který by je pevněji spoutal pod svou mocí. Jednou byl-li kníže nastolen, nemohli jej znovu sesadit a Češi se tak dobrovolně připravili o vlastní svobodu a zároveň odtud pramenilo právo přemyslovských knížat na věčnou a nezpochybnitelnou vládu nad Čechy. Vedle tohoto popisu vzniku knížecí vlády je zde popsáno, jak došlo k vytvoření poddaného postavení ženy vůči muži.

První kniha končí smrtí knížete Jaromíra v roce 1035 a obsahuje tak i přijetí křesťanství za knížete Bořivoje, stručné nastínění života dvou předních světců sv. Václava a sv. Vojtěcha, a především vlády jednoho z Kosmových panovnických vzorů Boleslava II., jemuž mylně přisuzuje zásadní podíl na vytvoření přemyslovského státu.

https://cs.wikipedia.org/wiki/Kosmova_kronika

Ovo je praktično izvor savremen nastanku crkvensoslovenskog jezika, odakle možemo zaključiti da je bio zvan srpskim i da je nastao kao panonski dijalekat (današnja Sremska Mitrovica) srpskog jezika.
 
(Kosimova) Kronika je rozdělena do tří knih; začíná stavbou babylonské věže a původem Čechů a chronologicky postupuje až do Kosmovy současnosti.

Vedle Reginona použil pro některé pasáže jako předlohu Vita Lamberti z 10. století, který napsal lutyšský biskup Štěpán.

První kniha je faktograficky značně vágní a nepřesná, přesto z ideologického hlediska zásadní. Obsahuje vysvětlení původu českého národa při stavbě babylónské věže a jeho příchod do Čech. Je zde zdůrazněno, že se jednalo o krajinu neosídlenou a z tohoto hlediska vychází nároky Čechů na její nezpochybnitelné vlastnictví. Nevědomý lid žijící v těchto zlatých starých časech začal hromadit majetek a pro rozsouzení sporů, které kvůli majetku vznikly, potřeboval soudce. Soudcem se stal jeden z předáků Krok a později i jeho dcera Libuše. Ovšem s jejím postavením nebyli spokojeni a proto si vyžádali o určení knížete, který by je pevněji spoutal pod svou mocí. Jednou byl-li kníže nastolen, nemohli jej znovu sesadit a Češi se tak dobrovolně připravili o vlastní svobodu a zároveň odtud pramenilo právo přemyslovských knížat na věčnou a nezpochybnitelnou vládu nad Čechy. Vedle tohoto popisu vzniku knížecí vlády je zde popsáno, jak došlo k vytvoření poddaného postavení ženy vůči muži.

První kniha končí smrtí knížete Jaromíra v roce 1035 a obsahuje tak i přijetí křesťanství za knížete Bořivoje, stručné nastínění života dvou předních světců sv. Václava a sv. Vojtěcha, a především vlády jednoho z Kosmových panovnických vzorů Boleslava II., jemuž mylně přisuzuje zásadní podíl na vytvoření přemyslovského státu.

https://cs.wikipedia.org/wiki/Kosmova_kronika

Ovo je praktično izvor savremen nastanku crkvensoslovenskog jezika, odakle možemo zaključiti da je bio zvan srpskim i da je nastao kao panonski dijalekat (današnja Sremska Mitrovica) srpskog jezika.
https://sr.wikipedia.org/wiki/Чешка_хроника
 
Srpski, racki, ilirski i slovenski su sinonimi. Gde je mogao da pročita o tome u srednjem veku - nemam pojma.
moje teze da su srpski, racki, ilirski i (staro)slovenski sinonimi

Tačan je odgovor: nigde. Nigde autor hronike ne bi mogao pročitati tako nešto, zbog toga što je, jednostavno, plod tvoje mašte. Za početak, ilirsko ime nije u tom kontekstu mogao pročitati, jerbo se ono uvodi tek vek i po docnije, za vreme mandata pape Pija II (1458-1464) odnosno bukvalno gotovo pred kraj srednjeg veka. Mnogi izvori čak i raško i srpsko ime iz tog razdoblja ne tretiraju kao sinonime, počev od upravo oko 1300. godine, čak razlikujući ta dva naziva (pa čak i kao dva naroda) zato što se temelje na podeli iz Deževskog sporazuma.

No, ti si ovde i strašno licemeran. S jedne strane, kritikuješ metode pojedinih kroatista i njihovog jednačenja hrvatskog i slovenskog (pa i ilirskog) imena — a u isto vreme ih u potpunosti usvajaš primenjuješ u slučaju Srba; zapravo, kopiraš ih. Ono što je tačan odgovor: nigde se dotično nije moglo pričitati, jer kao tradicija ništa slično nije u srednjovekovno doba postojalo među slovenskim narodima.

* iz početka XII stoleća, u Gesta principum Polonorum Gala Anonima, ničeg sličnog nema. Gal govori o Sloveniji i slovenskom jeziku.
* Kozma Praški, Češka hronika iz pomenutog razdoblja; o njoj je već puno puta bilo priče na forumu, neću da se ponavljam...tamo se vrlo jasno govori o slovenskom jeziku, o slovenskom identitetu; nema ničeg što bi ni nagovestilo nešto što ti imaš na umu.
* Velikopoljska hronika, nastala u približno slično vreme kao i Dalimilova, takođe govori samo o Sloviji i o Slovenima. Termin koji koristi je slovenski jezik (linguarum sclavonicarum)

sclavonicarum.JPG


Poljski hroničar govori o seobama Slovena i njihovom nastanjivanju u četiri zemlje Slovenije, u Kijevsku Rusiju, Panoniju, Češku i Poljsku, raspredajući celu istoriju, u kojoj antičke Parćane i pohode Marka Likinija Krasa u Aziji premešta u Poljsku, pa tako i u kroz Pompilija tj. potomke Julija Cezara vidi da su RImljani po Poljskoj osnovali razne gradove, a da je Poljska u pravom smislu te reči naslednik Rimskog carstva. Nigde ni ne nagoveštava dotično; štaviše, u toj hronici Rašani su samo jedan od ogranaka slovenskog plemena, čiju je etimologiju hroničar ovako rastumačio:

Slawico.png


Item regnum Racie a Racz quod vestigium equorum multitudinis exercituum in unum congregatorum dicitur nominatum. Nam ex hoc Slawi multitudinem equitancium dicunt Raci

Račka zemlja se zove po Racima, a reč rac znači „mnoštvo konja sabranih u jednu vojsku“, zbog čega i Sloveni mnoštvo konjanika nazivaju račkim imenom.

* Anali Jana Dlugoša, cvet poljske srednjovekovne tradicije. Ni kod Dlugoša nema apsolutno ničeg sličnog. Po Dlugošu, Srbi su potomci ljudi doselivši se iz Panonije i to su potomci Negna (Jafetovo stablo; iz haldejske zemlje) jednako kao i Hrvati.

I tako dalje...možemo govoriti o drugim češkim hronikama, o Pulkavinoj, o staroruskim hronikama koje vrlo jasno razlikuju među slovenskim plemenima Srbe i Hrvate; o Popu Dukljaninu, Tomi Arhiđakonu, o ogromnom repertoaru drugih srednjovekovnih pisanih izvora. I bio sam, da, nedvosmisleno jasan; reč je o inovaciji autora tzv. Dalimilove hronike. Nikakva relativizacija dotično ne može promeniti, koliko god bi ti želeo da to ne bude činjenica, već da podatak pripišeš nekim nikome poznatim misterioznim izvorima, koji odstupaju u celosti svim drugim starijim i bliski savremenim narativnim izvorima. Ono što treba utvrditi sada jeste šta bi mogao biti izvor Dalimilu. Ja sam predložio da je to inspiracija hrvatsko-srpskim kraljevstvom koje je izmislio Pop Dukljanin, a što je i samo po sebi bilo pod uticajem vizantijskih izvora razvijenog srednjeg veka koji su jedno vreme jednačili Hrvate i Srbe (nastavljači Skiličine hronike) i ne vidim niti jedno logičnije obrazloženje.

Nije pametno pretpostaviti da su svi izvori do danas sačuvani, te da ako je Takozvani Dalimil upotrebio naziv Srbi za sve Slovene to izmislio kao "inovaciju" je ne postoji u starijim izvorima (koji bi morali svi biti sačuvani po tom rezonu). To je, dakle, izrazito priglup način rezonovanja.

Zapravo — opet, ironije li čiste — ono što nije pametno jeste izvlačiti zaključke iz izrazito ograničenog, zanemarljivo malog repertoara. Srednjovekovnih hronika itekako da ima puno, ne samo zapadno slovenskih nego uopšteno slovenskih, pa i drugih pisanih izvora iz istog vremena. Intuicije da makar i predosetiš nešto kao npr. sumljivi_tip, nažalost nemaš (bukvalno ni u najograničenijim okvirima; može se reći i da si doslovno pravi antitalenat za istoriju), ali ovde čak dopuštaš sebi izvlačenje zaključaka na osnovu mrvica, odnosno pristupaš izvlačenju iz konteksta i selektivnom pristupu istorijskim izvorima. Tu se može videti i čista primena duplih aršina sa tvoje strane, jerbo to dopuštaš samom sebi — nekog drugog za višestruko blaže poteze, najoštrije bi osudio zbog toga što si upravo učinio i nazvao ovo što radiš politički motivisanom propagandom.

Jedino što nije glupo; što je iole smisleno, jeste celovito upoznavanje sa srodnim i vremenski biskim istorijskim izvorima, kao i sa činjenicam iz istorije iz dotičnog vremena; istorije Čeha i regiona u poznom srednjem veku, pa i opšte slovenskih naroda u dato vreme. I samo se tako može čak i zagrebati površina; izvršiti, dakle, najosnovniji koraci koji bi uopšte mogli i otvoriti put ka otkrivanju prošlosti. Isprazne rečenice tipa ko zna, možda nešto nije sačuvano, a mi ne znamo i to je bio izvor, ne'am pojma nema nikakve veze za istorijom; to je, naprasno, pseudoistorijsko izmišljanje izgovora kojim bi pokušao opravdati svoje potpuno proizvoljne insinuacije. A ovo što ti radiš, čista je nacionalno motivisana mitomanija, i to sve sa vrlo jasnim ciljem da dokažeš da je pokojni Jovan I. Deretić bio u pravu i ništa više od toga... :kafa:

Kakvi se čudnovati zaključci mogu izvlačiti selektivnim tumačenjem, može se primeniti, primera radi, na ovom citatu iz Dlugoševih anala:

enim in Polonico seu Slawonico, dicitur ruga, kasz autem dicitur plica in modo imperativo

http://rcin.org.pl/Content/12588/PDF/WA303_8660_SZ27-r1983-R27_Studia-Zrodloznawcze 01 Gawlas.pdf

Neki Poljski Mrkalj bi verovatno i ovo istrgao iz konteksta da proglasi kako možemo tvrditi da je opšte slovensko ime bilo, tobože — poljsko. :D
 
Koliko se ja sećam srpska tradicija naziva crkvenoslovenski jezik srpskim.

Pa loše se sećaš. Ne samo da je srpska tradicija taj jezik; jezik standardizovan u vreme ćirilometodijevske misije i prve prevode, dosledno naziva slovenskim, u najstarijoj srpskoj filološkoj studiji, na dvoru despota Stefana Lazarevića, piše jedan od najplodonosnijih pisaca i prvih proučavalaca slavistike, sledeće:

Lose se secas.JPG


pviejs.jpg

Ne govorimo ovde samo o potpunom odsustvu ikakvih argumenata za tvoje tvrdnje, nego Konstantin Filozof čak i doslovno kaže decidno ne nazivaju srpskim, već slovenskim. I da li treba uopšte i pominjati da u Konstantinovoj studiji nema ni traga (ni indirektno) ne samo da je neko tobož' izvorni crkvenoslovenski jezik nazivao srpskim imenom, već ni da je srpski jezik, tobože, majka svih slovenskih jezika...
 
Damjanovic mi uliva skepsu kako je cela hronika prevedena i interpretirana.

Damjanović nije prevodilac; samo je pisac predgovora. Predgovora koji po svemu sudeći treba preskočiti.

Dalimilova hronika je najstarija češka pisana hronika u stihu i jedno od kapitalnih dela za češki narod. Potiče iz 14. veka i u njoj veoma jasno stoji da su Česi došli na područje Morave iz srpskih zemalja.
Kada se u Pezaru 1601. godine pojavilo kapitalno delo „Kraljevstvo Slovena“, srpskog benediktinskog monaha i istoričara iz Dubrovnika, Mavra Orbinija, vrlo brzo se na to odgovarilo falsifikatom koji ima nekoliko naziva i zato ću ga ovde nazvati „Porfirogenitov spis“. Svi kasniji zvanični radovi o poreklu i „dolasku“ Srba na ove prostore, se crpu iz tog spisa. Nacrtane istorijske mape slepo i nekritički prate Porfirogenita i ostaju tako izvor prvog reda, naravno lažan.
Radovan Damjanović, istoričar i publicista

Gotovo ništa što je Radovan Damjanović napisao u ovom kratkom citatu nije tačno (a što on najverovatnije i vrlo dobro zna, da bude najgore od svega), tako da je verovatno i celi predgovor isto tako prepun neistina.
 
Sto automaski razbija zelju za kupovinom iste. Sramota naucne zajednice da je Damjanovic jedan od clanova ekipe koja je po prvi put hroniku prevela na srpski. Sta cu cekali.

Inače, to nije baš prevod zapravo Dalimilove hronike.

Vacac.JPG


Reč je o prevodu modernog prepeva nastalog na osnovu Dalimilove hronike; Vaclava Flajšhansa iz 1920. godine.

Dalim.jpg


Vaclav.jpg
 
Poslednja izmena:
Što se tiče porekla Srba, Velikopoljska hronika ovako to vidi:

IMG_20220801_184517.jpg

IMG_20220801_184634.jpg


Poljska hronika prenosi dve tradicije; po jednoj Srbi su dobili ime po reči sorban, a po drugoj čitavi ogranak slovenskog roda se zove po nekom eponimnom Sarbu ili Sorbanu, po kojem su svi dobili ime.

Ovo navodim samo kako bih dodatno ilustrovao kako izgleda kada se uzme knjiga sa hiljadu stranica, pročita jedan krajičak jedne napomene u samom dnu i onda na osnovu toga konfabulira jedno celo tumačenje, bez ikakve svesti šta piše na ostatku te stranice, a kamoli ostalih devet stotina devedeset devet. To nije istorija; to nije rekonstrukcija prošlosti, već vrlo selektivno traganje za potvrdom unapred zadatih ciljeva. U prevodu, vidi se ne ono što se piše u istoriji, već ono što se želi videti, u ovom slučaju nesumnjivo iz političkih motiva.

Englezi imaju vrlo lepu sintagmu za tu pojavu: wishful thinking.
 
Poljska hronika prenosi dve tradicije; po jednoj Srbi su dobili ime po reči sorban, a po drugoj čitavi ogranak slovenskog roda se zove po nekom eponimnom Sarbu ili Sorbanu, po kojem su svi dobili ime.

Netacno. Srbi su dobili ime po prilogu Ser koji se nije koristio u Poljskoj a kod nas se koristio u rimskom periodu prije nastanka Velike Moravske, kao na primjer SarMezi, Serretti, Serrappui, i SiroPaiones; i po Boiima jer su iz Bojke.
A to Poljaci ne mogu znati.
 
Netacno. Srbi su dobili ime po prilogu Ser koji se nije koristio u Poljskoj a kod nas se koristio u rimskom periodu prije nastanka Velike Moravske, kao na primjer SarMezi, Serretti, Serrappui, i SiroPaiones; i po Boiima jer su iz Bojke.
A to Poljaci ne mogu znati.

Totalno si promašio poentu.

Pitanje uopšte nije po čemu su Srbi dobili ime. Potpuno je nebitno šta je tačan odgovor. Pitanje je šta piše u hronikama slovenskog (i ne samo slovenskog) sveta u sklopu pokušaja konstruisanja nekakvog origo gentis koji bi objasnio poreklo dotičnog naroda, uklopljenu u dogmatske narative hrišćanske Crkve o postanku sveta, Nojevog potopa i grananja jezika od Vavilonske kule (baš svašta).

Iliti, kako sam detaljnije pojasnio ovde: https://forum.krstarica.com/threads/becko-berlinska-skola-vs-novoromanticari.486173/post-39058835

save.JPG


Biblijske tradicije o poreklu slovenskih naroda uvek vode u istom smeru; objašnjenje porekla Slovena sa područja današnjeg Iraka. Ako isključimo naravno crnomorsku pučinu, Sloveni su mogli doći samo iz dva smera; ili preko Dardanela odnosno preciznije galipoljskog moreuza, ili preko Kavkaza, kroz Sarmatiju. To su jedine dve opcije i obe su zastupljene u starim crkvenim hronikama odnosno u njenim mitološkim uvodima, i docnije, u modernije vreme, biće i predmet rasprave koja je od dve verzije tačna, uz naravno dosta i politike oko toga koja će biti preferirana (kada sarmatska tradicija bude kod severno slovenskih zajednica ovladala, Kavkaz će biti definitivno usvojen; prodor ideja humanizma o renesanse koji traže veze u antici ubaciće i maloazijskz Paflagoniju kao pradomovinu starih Slovena,..). Ove stvari nikakve veze nemaju sa nekim pređašnjim izvorima, a ponajmanje sa bilo kakvom zaboravljenom tradicijom, već sa standardnim književnim konstrukcijama čija je svrha uklapanje narativa u kontekst tradicije Svetog pisma.

Naši Novoromantičari se hvataju iz pomenutog razloga Dalimilove hronike kao pijani plota, bez razmatranja šireg konteksta prirode tih hronika; kako su i zašto nastajale, kakva je njihova istorijska vrednost i tako dalje. Njima je zanimljivo samo to što je autor Dalimilove hronike odabrao levu od ove dve opcije, zato što to žele da — na silu — uklope u Deretićev narativ.

Naši Novoromantičari se hvataju iz pomenutog razloga Dalimilove hronike kao pijani plota, bez razmatranja šireg konteksta prirode tih hronika; kako su i zašto nastajale, kakva je njihova istorijska vrednost i tako dalje. Njima je zanimljivo samo to što je autor Dalimilove hronike odabrao levu od ove dve opcije, zato što to žele da — na silu — uklope u Deretićev narativ. Bez obzira na to koliko se sve ove hronike razlikuju jedna od druge; bez obzira na kompleksni razvoj svih ovih tradicija i na to što mnoge svedoče i o seobi predaka Srba na jug, na područje srednjovekovne srpske države, uprkos tome što vide u Panoniji stanište pre širenja na područje Poljske ili Kijevske Rusije.
 
Poslednja izmena:




Knjige

Dalimilova hronika​




1,200.00RSD

Dalimilova hronika je najstarija češka pisana hronika u stihu i jedno od kapitalnih dela za češki narod. Potiče iz 14. veka i u njoj veoma jasno stoji da su Česi došli na područje Morave iz srpskih zemalja.
Kada se u Pezaru 1601. godine pojavilo kapitalno delo „Kraljevstvo Slovena“, srpskog benediktinskog monaha i istoričara iz Dubrovnika, Mavra Orbinija, vrlo brzo se na to odgovarilo falsifikatom koji ima nekoliko naziva i zato ću ga ovde nazvati „Porfirogenitov spis“. Svi kasniji zvanični radovi o poreklu i „dolasku“ Srba na ove prostore, se crpu iz tog spisa. Nacrtane istorijske mape slepo i nekritički prate Porfirogenita i ostaju tako izvor prvog reda, naravno lažan.
Radovan Damjanović, istoričar i publicista

https://besani.online/knjige/dalimilova-hronika/
Дакле, Дамјановић тврди да је легендарна прича о Чешком праоцу заправо истинита? Да ли је Дамјановић бар прочитао уводна поглавља издања хронике са коментарима Хавранека и Блахове, објављених пре више од 40 година, које и данас поштују скоро сви чешки, словачки и немачки аутори?
Шта је ово лудило?
Пошто сам довољно упознат са хроником – поставићу једно питање: да ли је текст у наставку, који је једини помен где се евентуално налазе такозване „земље српског племена“, довољан за озбиљне закључке?

1659373369623.png
 
Naši Novoromantičari se hvataju iz pomenutog razloga Dalimilove hronike kao pijani plota, bez razmatranja šireg konteksta prirode tih hronika; kako su i zašto nastajale, kakva je njihova istorijska vrednost i tako dalje. Njima je zanimljivo samo to što je autor Dalimilove hronike odabrao levu od ove dve opcije, zato što to žele da — na silu — uklope u Deretićev narativ.
Не знам колико пута је поновљено не само овде него и уопште да су рани словенски летописи позајмили у овој или другој мери библијску причу о Јафету и на основу ње створили легенде о својим истоименим прецима. То се види не само у Далимилу, већ и у Несторовом летопису (Повест минулих лета) и у пољским летописима, за које је већ постојала тема.
Дакле, ово није рупа у знању, већ чиста намерна манипулација у духу Деретића.
 
tome sada pridodajem da je ćirilica poznata kao srpsko pismo, radi se o višestruko zabeleženoj tradiciji

Možeš ti dodati još koliko god hoćeš stvari iz svoje mašte; ovo linije Potforum Lista Mrkaljevih želja. Ali opet samo vršiš projekcije na osnovu izuzetno ograničenog repertoara koji ti je poznat, što će reći da su zaključci ništa manje pogrešni.

Srpsko ime kao glotonim ili kao naziv za ćiriličko pismo, projektuješ na neke univerzalne razine bez ikakve osnove. Ćiriličkim je pismo prozvano srpskim na području srpske srednjovekovne države; teritoriji koja se našla pod političkim uticajem srpskog plemena (ili plemenskog saveza) i tako etnografski prenela svoje ime na pismo. Taj naziv se javlja na području srpske države, srpskog kulturno-političkog i istorijskog uticaja, kao što npr. ban Stjepan II Kotromanić 1333. godine pominje dve srpske listine; generalno na području onoga što nazivamo Porfirogenitovom „Krštenom Srbijom“, koje uključuje i primorski latinski svet, od čuvene Dubrovačke republike pa na dalje.

Zato se to ime javlja na tom, jadranskom području, kao posledica srednjovekovnog srpskog uticaja, po klasičnom modelu dihotomije mi-drugi kada neki etnonim dobije funkciju jasnijeg razgraničenja. Zato je imao tu ulogu za latinske izvore u Dalmaciji, ili za pojedine mletačke provinijencije, baš kao što je i pravoslavna veroispovesti (šizmatizam u njihovim očima) bio prozvan srpskom verom, iako je nedvosmisleno jasno da niti su Srbi izmislili pravoslavlje, niti su svi pravoslavci etnički Srbi. Slična je stvar i sa drugim nazivima, koji su posledica kulturoloških sudara, kao što je npr. albanska vera naziv za rimokatoličku religiju.

Ako misliš da su Rusi i Bugari tradicionalno nazivali svoje pismo srpskim, grdno se varaš. Postoji čak i nekoliko primera u kojima se naziva hrvatskim, ako se ne varam. Možda može @Boris T malo više o tome. U svakom slučaju, ovde opet pokušavaš, Mrki, da nešto proglasiš ekskluzivno srpskim, kako bi pokušao što tendencioznije rastumačiti taj redak iz Dalimilove hronike, pojačan drugim potpuno neosnovanim tumačenjima, kao što si pokušao iskoristiti Istorije Laonika Halkokondila za dotično. :mrgreen:
 
Дакле, Дамјановић тврди да је легендарна прича о Чешком праоцу заправо истинита? Да ли је Дамјановић бар прочитао уводна поглавља издања хронике са коментарима Хавранека и Блахове, објављених пре више од 40 година, које и данас поштују скоро сви чешки, словачки и немачки аутори?
Шта је ово лудило?
Пошто сам довољно упознат са хроником – поставићу једно питање: да ли је текст у наставку, који је једини помен где се евентуално налазе такозване „земље српског племена“, довољан за озбиљне закључке?

Pogledajte prilog 1197854

Radovan Damjanović je poznati komičar koji često gostuje na alternativnim mrežama. On generalno uzima te ideje pokojnog Jovana I. Deretića i koristi ih da poboljša prodaju svog tzv. srpsko-srpskog rečnika.

Ne veruje on ni u šta od toga, da se razumemo, osim ako nije po prirodi navike relativno nedavno počeo da veruje, naravno. On to radi iz materijalne koristi; pronašao je način kako da relativno lako manipuliše ljudima i od toga je napravio pravi lukrativni biznis, jerbo se prodaje više od bilo kojeg drugog novoromantičarskog autora.

царски.JPG


Постоји код Италијана фудбалски израз колно ди теста - ударац главом (не са главом!). Глава се овде појављује као једно „треће” јаје. Сличност је очигледна. Прво анатомско-физиолока, јер доњи тестиси су заправо кожне љуске напуњене масноћом која производи оно што треба. Горња глава - тестис, је коштано-кожната љуска у којој је главни део мозак; који је такође сав од масти. Ове три главу су дакле тестије за чување масти. Сад је време да наступи логика српског језика. Маст неопозиво стоји у вези са изразом мошт, сетите се мошнице! Али и моћ. Маст је „батерија” - резервоар моћи. А тестис и тесто? Сумњате? Једном сам сазнао да Толстој заправо значи - дебели. А дебео у старини је онај са резервама, пун се као нова батерија.


To je sve počelo prevashodno kao humor, ali čovek video da ima dosta naivčina nad kojima se može zaraditi, pa je bukvalno prodao svoj obraz i profesiju za šaku dolara. A pošto je dosta popularan misli da mu se može šta hoće tako da ga niko nije otpustio iz Prve ekonomske škole do današnjeg dana, pa nije čak ni pokrenuta procedura na njegovom fakultetu za poništavanje diplome (uprkos činjenici da oni vole da tvrde kako ih Republika Srbija, tobože, progoni — a zapravo je prema njima vanredno tolerantna).
 
Tacno, ali ne da bi se hronike omalovazile i bacile u smece komplet, nego da bi se recenicu po recenicu poredila dosljednost drugim izvorima.

U potpunosti se slažem. Zato sam i pretpostavio uticaj narativa Popa Dukljanina Odnosno, posredno, dela vizantijske poznije istoriografije koji je postao dostupan zapadnjačkoj literaturi; nastavljača Skiličine hronike, koji su srpsko i hrvatsko ime tretirali kao potpune sinonime.
 
U potpunosti se slažem. Zato sam i pretpostavio uticaj narativa Popa Dukljanina Odnosno, posredno, dela vizantijske poznije istoriografije koji je postao dostupan zapadnjačkoj literaturi; nastavljača Skiličine hronike, koji su srpsko i hrvatsko ime tretirali kao potpune sinonime.
Ali ta knjizica o gotima a ni DAI ne tretiraju hrvatsko i srpsko ime isto. Zna se gdje je Srbija a gdje Hrvatska.
 

Back
Top