Da nije bilo tebe...

Koji su za vas licno najtezi, najtraumaticniji, najstresniji momenti i periodi u zivotu,
i ko vam je tada pomogao? Ko se tu nasao?
Da li to cenite?

Kada sam kao dete imala tešku saobraćajnu nesreću, umalo ostala nepokretna i provela mesece po reha-centrima i banjama.

Kao i uvek kada bih se našla u nevolji, na nizbrdici, pred na prvi pogled nepremostivom preprekom, pomogla mi je osoba sa kojom se lako posvađam i još lakše pomirim, osoba koja na osnovu jednog mog "Halo" preko telefona zna da li sam tužna ili srećna, osoba kojoj je bitnija moja sreća od toga šta će svet reći...moja majka.
 
Koji su za vas licno najtezi, najtraumaticniji, najstresniji momenti i periodi u zivotu,
i ko vam je tada pomogao? Ko se tu nasao?
Da li to cenite?

Nemam pojma. Nisam imala neku traumu do sada. Ostajala sam bez posla i dozivljavala neka sra*nja, ali nista spektakularno.
I ne ocekujem da ce ljudi nesto da mi priskacu u pomoc. Mama se ne racuna, to joj je u opsiu radnog mesta :mrgreen:
 
Ima vise...

Bila sam lose u vreme polaganja maturskih ispita u sr.skoli.

Jednog dana, prof. knjizevnosti je to primetila i isla sa mnom na kafu nakon ispita i pricala sa mnom ^^

- - - - - - - - - -

To mi je znaiclo u tom trenutku, i sacam se toga i sada nakon 8 godina ;)
 
Koji su za vas licno najtezi, najtraumaticniji, najstresniji momenti i periodi u zivotu,
i ko vam je tada pomogao? Ko se tu nasao?
Da li to cenite?

1.Najteži trenuci su mi bili kad mi je bilo ostalo samo dva ispita do kraja. Pomišljao sam čak i da odustanem, stalno izlazim i padam. Nepomaže stalno odlaženje na konsultacije jedan profesor nepada na to, a drugi mi preti da ću polagati pred komisijom-"A tada, znas li kad ces tada poloziti " Na kraju sam se ipak izvukao
2.Najtraumačniji momenti su bili kad mi se dečko od jedne Tihane lažno predstavljao kao inspektor, pretio da ga nečačkam jer mi može namestiti da nemogu da izadjem iz zemlje. Kasnije su me doveli i do istražnog sudije. To nije bilo traumatično u momentu kad se dešavalo, ja sam super primio-zezao se, ali kasnije sam počeo da halusciniram Tihanu, njenog dečka, ćaleta imao sam problema, jedva sam se izvukao
3.Za sve te momente otac mi je najviše pomogao, bio je tu i da me razume i da mi da podršku, pa kad su ti ljudi razgovarali i sa njim-pružio mi je podršku-shvatio s kakvim gadovima(barem prema meni, možda su dobri prema drugim ljudima) imam posla.
4.Stres su za mene bila sva padanja vožnje-ni dan danas nisam položio vožnju
5.Cenim tako što ću mu to pamtiti do kraja života. Pamtiti po dobrom naravno
 
Koji su za vas licno najtezi, najtraumaticniji, najstresniji momenti i periodi u zivotu,
i ko vam je tada pomogao? Ko se tu nasao?
Da li to cenite?

Bilo ih je... Moj najveci problem je sto se jako tesko odlucim da trazim pomoc. Vecito glumim svemoguceg heroja koji moze sve sam. A ruku na srce, ne mogu.
Najteze mi je bilo kada sam isla na operaciju za koju su bile male sanse da prezivim. Sin mi je tada imao svega 2 meseca, ja 17 god. Svasta ti se vrti po glavi... Kada ce propricati, kada prohodati, ko ce ga vaspitavati,... Preziveh i onda 11 dana u sok sobi, dren, kateter,... a ti se boris da sacuvas mleko kako bi nastavio sa prirodnom hranom.
Taman se oporavila, on se razboleo. Opet bolnica, sumnje na leukemiju, ispitivanja,... A uz to polazem ispite za srednju, spremam prijemni za faks.
U tih godinu dana mi se sve nekako skupilo a samo sam cutala, gutala i terala.
Posle problemi sa ocem moga deteta. Razlazi, mirenja,... Malo slobode, pa opet njegovi hirevi, pretnje, ucene,... E tu mi je, najvise pomogla "svekrva". Neverovatna zena koja je uspela da se izbori sa emocijama i prvrzenoscu i potisne majcinsku ljubav zarad realnosti i objektivnosti. Spasila me je. I lisila moje dete negativnog uticaja. Naravno da cenim. Uvek cu :heart:
 
bilo je teskih trenutaka...rodjeni brat kad mi je umro,kad je tata dobio kancer,kad sam otkrila da muz ima konobaricu,kad su me ostavljali neki pa je bol bio dug i jak kao da nikad nece prestati...
uvek su uz mene bile dve drugarice,jedna koja me suta u dupe da me pokrene i druga koja pokusava neznoscu i razumom da pomogne.beskrajno sam im zahvalna na tome
pored toga,tu su uvek i sestre od tetke,kao najblize drugarice,roditelji i muz.niko nikada nije omanuo,ili da sam ocekivala pomoc ili utehu,a da mi nije pruzio
mali krug,ali cvrs pojas za spasavanje
 
Koji su za vas licno najtezi, najtraumaticniji, najstresniji momenti i periodi u zivotu,
i ko vam je tada pomogao? Ko se tu nasao?
Da li to cenite?

Rat, razdvojenost od roditelja skoro 3 god.(i to u periodu kad dete raste u pubertetliju), smrt bake i dede i nedavno tetka (prakticno mi je bio roditelj, formalno staratelj 3 god., pokosio ga je rak za mesec dana, i nije dao da ga iko vidi), seljakanja (posebno jedan period sa komsijama zrelim za ludnicu-mi ziveli u kuci u sredini, okolo nas "zaracene" strane, jedan bacao bombe kao igracke, inace u pitanju su bili bivsi supruznici i mala beba, pretio je i nama da ih "krijemo" od njega i sl.), promena 4 osnovne skole, prva godina faxa, iz vise razloga-duga prica, raskid veze (koju smo planirali-do kraja zivota), raskid prijateljstva (preko 15 god. ), saznjanje da mi štitna ne radi-doping hormoncici do kraja zivota, kad su mi ubili psa, kad je auto udarilo macku, pa je vodili na uspavljivanje, kad mi je uginuo "miš" (tj. morsko prase, imali smo je 8 god.), kad su me sa 10 god. shili bez ikakve anestezije...i tako, nabacano (nehronoloski) na prvu,...
Nisam sklona da trazim pomoc, mislim da nikad nisam (direktno) trazila nista, osim da me puste na miru. (tako naucila da ferceram)
Ali uvek se neko nasao. Cesce "stranci" nego oni bliski od kojih sam (potajno) ocekivala.
Cenim, kupe me ljudi 1 dobrim delom za ceo zivot.
..Cesto se setim jednog coveka koji je pomogao mojoj mami, totalni stranac, nije ga se ticalo da se mesa-rizikuje, a spasao joj zivot bukvalno, bio je rat, ko zna gde je sad...e, takve stvari su kao zavet.
Zivot namesti da ne mozes uvek uzvratiti dobrotu, bas toj osobi...pa u ime toga treba pomoci bilo kom, kad god mozes.
 
Rat, razdvojenost od roditelja skoro 3 god.(i to u periodu kad dete raste u pubertetliju), smrt bake i dede i nedavno tetka (prakticno mi je bio roditelj, formalno staratelj 3 god., pokosio ga je rak za mesec dana, i nije dao da ga iko vidi), seljakanja (posebno jedan period sa komsijama zrelim za ludnicu-mi ziveli u kuci u sredini, okolo nas "zaracene" strane, jedan bacao bombe kao igracke, inace u pitanju su bili bivsi supruznici i mala beba, pretio je i nama da ih "krijemo" od njega i sl.), promena 4 osnovne skole, prva godina faxa, iz vise razloga-duga prica, raskid veze (koju smo planirali-do kraja zivota), raskid prijateljstva (preko 15 god. ), saznjanje da mi štitna ne radi-doping hormoncici do kraja zivota, kad su mi ubili psa, kad je auto udarilo macku, pa je vodili na uspavljivanje, kad mi je uginuo "miš" (tj. morsko prase, imali smo je 8 god.), kad su me sa 10 god. shili bez ikakve anestezije...i tako, nabacano (nehronoloski) na prvu,...
Nisam sklona da trazim pomoc, mislim da nikad nisam (direktno) trazila nista, osim da me puste na miru. (tako naucila da ferceram)
Ali uvek se neko nasao. Cesce "stranci" nego oni bliski od kojih sam (potajno) ocekivala.
Cenim, kupe me ljudi 1 dobrim delom za ceo zivot.
..Cesto se setim jednog coveka koji je pomogao mojoj mami, totalni stranac, nije ga se ticalo da se mesa-rizikuje, a spasao joj zivot bukvalno, bio je rat, ko zna gde je sad...e, takve stvari su kao zavet.
Zivot namesti da ne mozes uvek uzvratiti dobrotu, bas toj osobi...pa u ime toga treba pomoci bilo kom, kad god mozes.
obično takvi radije pomognu i od srca pomognu...

bogami zajeban život si imala do sada...
 

Back
Top