Rat, razdvojenost od roditelja skoro 3 god.(i to u periodu kad dete raste u pubertetliju), smrt bake i dede i nedavno tetka (prakticno mi je bio roditelj, formalno staratelj 3 god., pokosio ga je rak za mesec dana, i nije dao da ga iko vidi), seljakanja (posebno jedan period sa komsijama zrelim za ludnicu-mi ziveli u kuci u sredini, okolo nas "zaracene" strane, jedan bacao bombe kao igracke, inace u pitanju su bili bivsi supruznici i mala beba, pretio je i nama da ih "krijemo" od njega i sl.), promena 4 osnovne skole, prva godina faxa, iz vise razloga-duga prica, raskid veze (koju smo planirali-do kraja zivota), raskid prijateljstva (preko 15 god. ), saznjanje da mi štitna ne radi-doping hormoncici do kraja zivota, kad su mi ubili psa, kad je auto udarilo macku, pa je vodili na uspavljivanje, kad mi je uginuo "miš" (tj. morsko prase, imali smo je 8 god.), kad su me sa 10 god. shili bez ikakve anestezije...i tako, nabacano (nehronoloski) na prvu,...
Nisam sklona da trazim pomoc, mislim da nikad nisam (direktno) trazila nista, osim da me puste na miru. (tako naucila da ferceram)
Ali uvek se neko nasao. Cesce "stranci" nego oni bliski od kojih sam (potajno) ocekivala.
Cenim, kupe me ljudi 1 dobrim delom za ceo zivot.
..Cesto se setim jednog coveka koji je pomogao mojoj mami, totalni stranac, nije ga se ticalo da se mesa-rizikuje, a spasao joj zivot bukvalno, bio je rat, ko zna gde je sad...e, takve stvari su kao zavet.
Zivot namesti da ne mozes uvek uzvratiti dobrotu, bas toj osobi...pa u ime toga treba pomoci bilo kom, kad god mozes.