Stvarno se ne razumem u politiku, da sam išta razumela ne bih 2000-te štrajkovala i lupala u lonac, al' ajde-de, bilo pa prošlo, ali kucu Milu stavljati pod politiku, to mi nikako ne ide uglavu.
Hoćemo u Evropu a kerovima odsecamo šape, pa ih vezujemo za kola i vučemo dok jadni dušu ne ispuste, ima primera kol'ko voliš na ovo malo Srba koliko nas je. Sram da nas bude. Tri dana uzastopce vest dana je da je pas izujedao dete, ženu, trudnicu, detetu odgrizao uvo, a sve mi nekako miriše na to da će neki navaliti da pljuju nas koji se borimo za prava životinja, a nikako, ali NIKAKO, nikome ne pada napamet da vlasnike tih pasa stavi u bajbokanu na neodređeno, iliti dok ne nauče kako se treba ponašati sa psom, kako ga vaspitavati, da ne pričamo o zaključanoj kapiji, ili korpi na njušci dok se šetamo sa svojim kucama.
A još veća frka nastaje kad se pomenu psi lutalice, kao da su oni 'nako iz čista mira otišli iz toplog doma da lutaju i glođu šta stignu i gde stignu, neee, njih niko nije izbacio na ulicu iz čiste zajebancije, juče mi trebao pas, danas mi pa ni ne treba.
A koliko je smrt Brisa Tatona ispolitizovana, nemam pojma majke mi, mene takva rabota ni ne zanima, samo bih volela da se ne poredim nisakim u svetu kada je tako nešto u pitanju, volela bih da se ponašamo kao u doba moje mladosti, dakleM sedamdesetih godina kada su svi stranci u našoj, tada Jugoslaviji, mogli pod svakom šljivom da zaspu, niko ih dirao nije. Meni ovo što se sada dešava baš strašno, boli me uvo kako je u Engleskoj, Kanadi, Americi, ja sam srpkinja i volim kada ljudi dođu u moju zemlju, bez obzira na sva sranja koja čitaju o nama, shvate da smo mi normalan (ne nebeski) narod koji ima dušu i dostojanstvo.