Da li umete da živite?

Teško pitanje.
Umeti živeti onako kako se želi ili umeti živeti najbolje što se može u datim okolnostima?
Kako god da okrenem, kada bih bila krajnje surova i iskrena prema sebi, odgovor bi bio da ne umem da živim..... pa neću to ni reći.
Svesna prećutkivanja su vredna mala umeća, takođe...koliko god otužna bila.
 
Poslednja izmena:
Ne znam, cesto se to mesa sa onim ziveti punim plucima, a ja to vezujem za probati sve i dobro i lose, jer YOLO (jednom se zivi).
Ume da zivi onaj ko je srecan kome nije dan promasen, ko se tako ne oseca, bilo da je to zbog porodice, prijatelja, bandzi jumpinga, splavova. Biti srecan i zadovoljan sobom, ne kajati se za dan koji je prosao, jer nije protracen.

Ne umem da zivim.
 
Da li biste rekli za sebe da umete da živite?
Zašto da, zašto ne i šta po vama znači umeti živeti?

ne.
sputavam se i ograničavam otkad znam za sebe. ničemu što imam u sebi ne dopuštam da bude ispoljeno na pravi način, ni energija ni emocija ni neko ajd recimo malo ludilo, kreativnost, hrabrost..ništa.živim dan po dan dok ne crknem.
ima onaj odličan izraz za ovakve poput mene...mi ne živimo, već životarimo:)
 
Ne, ne zivim. Nekada ti drugi izreziraju zivot jos u detinjstvu. Svaki pokusaj u nekom zrelijem dobu pada u vodu pod teretom onog kamena oko vrata koji se kao krpelj prilepi i ne prestaje da pritiska. Uvek je tu da te podseti da si rodjen da bi umro, a onaj period izmedju je > kao< zivot.
 
Mislim da ne umem.....samo znam, da određena vrsta posvećenosti nekome ili nečemu, i zaborav na samoga sebe....je neka vrsta sreće...samo kada o sebi nisam razmišljala i posvetila se odrećenoj stvari, da sada ne iznosim ovde, sam bila ne potpuno srećna, ali srećna....
 
Mislim da ne umem.....samo znam, da određena vrsta posvećenosti nekome ili nečemu, i zaborav na samoga sebe....je neka vrsta sreće...samo kada o sebi nisam razmišljala i posvetila se odrećenoj stvari, da sada ne iznosim ovde, sam bila ne potpuno srećna, ali srećna....

Niko ne ume. Svi učimo do kraja života.

Kao što se učimo emotivnim odnosima, vaspitanju dece, svemu..I stalno grešimo .Mladosti je svojstvena melanholija, srednjem dobu depresija, starosti još uvek ne znam šta :lol:, ali saznaćemo svi kad stignemo tamo.
 
Niko ne ume. Svi učimo do kraja života.

Kao što se učimo emotivnim odnosima, vaspitanju dece, svemu..I stalno grešimo .Mladosti je svojstvena melanholija, srednjem dobu depresija, starosti još uvek ne znam šta :lol:, ali saznaćemo svi kad stignemo tamo.

Veruj mi da ja umem da zivim....kako samo umem...!...Ali sto rece Remark - "idealistima je potrebno i mnogo novca da bi ostavrili svoje ideje"...ili tako nesto...
 
Da li biste rekli za sebe da umete da živite?
Zašto da, zašto ne i šta po vama znači umeti živeti?

lose postavljeno...svi zivvimo ali je pitanje da li umemo uzivati u zivotu i pri tom ne mislim samo na srecni deo.... ja naprimer vise ne mogu...cak i patnju koja me je nadahnjivala dazanas dozivljavam kao opterecenje. da nema mladih zena ciji blesav pogled na svet moze da mi izmami pokoji osmeh mislim da bi se ucrvljo
 
Veruj mi da ja umem da zivim....kako samo umem...!...Ali sto rece Remark - "idealistima je potrebno i mnogo novca da bi ostavrili svoje ideje"...ili tako nesto...

Nema to veze sa novcem, već sa stavom prema životu.Da bi imao pozitivan odnos prema životu nije ti neophodan preveliki novac.Čovek može da uživa u svojoj bašti, cveću, kućnim ljubimcima, lepom danu, dobroj knjizi...bilo čemu.

Naravno da ja ne nipodaštavam novac kao elementarnu potrebu, ali on sam u velikoj količini ne donosi sreću.Naprotiv,često sa sobom nosi i lažne prijatelje, decu demotiviše za učenje i rad, stvara ti od porodice lak plen za narko dilere,profitere i grebatore svake vrste.

Kao što rekoh ne umemo da živimo, ali je najvažnije da se ne plašimo života. Da se ne plašimo udaje , jer će možda biti promašaj, da se ne plašimo rađanja dece, jer nećemo imati čim da ih iškolujemo i izdržavamo, da se ne plašimo promene radnog mesta, jer će možda biti gore..Suština čovekovog neuspeha u životu je STRAH koji ga koči u napretku.
 
Nema to veze sa novcem, već sa stavom prema životu.Da bi imao pozitivan odnos prema životu nije ti neophodan preveliki novac.Čovek može da uživa u svojoj bašti, cveću, kućnim ljubimcima, lepom danu, dobroj knjizi...bilo čemu.

Naravno da ja ne nipodaštavam novac kao elementarnu potrebu, ali on sam u velikoj količini ne donosi sreću.Naprotiv,često sa sobom nosi i lažne prijatelje, decu demotiviše za učenje i rad, stvara ti od porodice lak plen za narko dilere,profitere i grebatore svake vrste.

Kao što rekoh ne umemo da živimo, ali je najvažnije da se ne plašimo života. Da se ne plašimo udaje , jer će možda biti promašaj, da se ne plašimo rađanja dece, jer nećemo imati čim da ih iškolujemo i izdržavamo, da se ne plašimo promene radnog mesta, jer će možda biti gore..Suština čovekovog neuspeha u životu je STRAH koji ga koči u napretku.

Pa ima toga, ali ja nisam shvatila temu kao zivotnu, nego kao provod, smeh, zabavu, radost. U tom smislu sam odgovorila.

Nesto kao uzivanje u sadasnjosti.
 
Ma cime se bavili, bice to do smrti.
Znaci kratko.
Pa zasto se onda ne bi bavili onim sto volimo?
Ili makar pokusali da trazimo ono sto volimo?

Zar se zivot mora svesti na "stvaranje uslova" i "bavljenje necim da bi postali neko".

Sa neostvarenim zeljama, ma koliko nekome uspesni izgledali, znamo da smo niko.
I to je ponizenje na koje svesno i dobrovoljno pristajemo.
 

Back
Top