DA li su politicari najvece lopovcine???

Da li su politicari najvece lopovcine ???

  • jesu najvece

    glasova: 15 68,2%
  • nisu posteni ljudi

    glasova: 7 31,8%

  • Ukupno glasova
    22
  • Anketa je zatvorena .
Pa naravno da su najveće lopovčine to se zna. Ja lično ne podnosim politiku i nisam član ni jedne stranke. Meni je sve jasno od 1990 godine. Ali i smešni su mi oni a njih na žalost najviše ima, koji se bave politikom, i što je još smešnije, čast izuzetcima, misle da sve znaju!!!
Zbog toga se ja ovde i zajebavam, ali malo ko me razume, šta ćeš!
 
KROSTIC:
ocemo REVOLUSIJU VRATIMO MONARHIJU


Oćemo REVOLUSIJU........, ajd povedi kolo
f015.gif
 
KROSTIC:
pa sta misliti da li su postenim radom policitari bogati

A šta očekuješ za odgovor od ljute cyber Krstarica ekipe koja ni žutu banku nije dobila od svojih idola ali zato znaju da "onaj drugi ne valja" dok bi "svom ljubljenom i poštenom" i gaće sa žice dali?

Ovce su za šišanje. Ne bi ovakvi diletanti krali po jednoj Engleskoj ili Francuskoj... Ma bilo gde gde komunizmom nije uradjen brainwash i upotrebljavana policija za "nepristojne gradjane"

PREVEDI NA BILO KOJI JEZIK - DRŽAVA ODUZELA NARODU DEVIZNU ŠTEDNJU BEZ OBZIRA NA POLITIČKU PRIPADNOST I NAROD NIJE IZAŠAO NA ULICU!?

PREVEDI NA BILO KOJI JEZIK - NOVA VLAST VRAĆA POKRADENU DEVIZNU ŠTEDNJU GRADJANIMA BEZ OBZIRA NA POLITIČKU PRIPADNOST ALI IH DEO GRADJANA IPAK NE PODNOSI JER NISU NJIHOVA POLITIČKA OPCIJA?

O kakvom mozgu da pričamo više?
 
text je preuzet iz Vreme-na (januar 2004.)

Podsećanje - radikali na vlasti
ONI SE NISU PROMENILI
Na parlamentarnim izborima održanim u septembru 1997. izborni slogan Srpske radikalne stranke glasio je: "Mi dolazimo". Šest meseci kasnije, 24. marta 1998. radikali su prvi put ušli u republičku vladu. Tačno godinu dana posle, 24. marta 1999, počelo je bombardovanje Jugoslavije – još neoporavljena od represije nad medijima i Univerzitetom, Srbija je ušla u rat. Oni su već uveliko bili došli.
Na poslednjim parlamentarnim izborima, izborni slogan Srpske radikalne stranke glasio je: "Znam šta hoću. Hoću bolje, radikalno bolje". Paroli je poverovalo preko milion glasača, radikali su postali izborni pobednici, a analitičari se trude da čitavu stvar objasne socijalnim razlozima, skretanjem SRS-a nalevo, razočaranjem u tekovine petog oktobra. Čini se ipak da je Srbija potpuno zaboravila šta znači "Radikalno bolje" i kako to izgleda kad oni dođu.
ZEMUNSKA ODISEJA: Iako je tokom šest godina postojanja i četiri godine učešća u parlamentu već bilo jasno o kakvoj je stranci zapravo reči, tek će zahvaljujući lokalnim izborima održanim 3. novembra 1996. postati jasno kako Srpska radikalna stranka vlada. Na tim izborima, naime, SRS je dobio većinu odborničkih mesta u Zemunu, predsednik stranke Vojislav Šešelj izabran je za gradonačelnika, a posle četiri godine radikalskog upravljanja, nova gradska vlast je u oktobru 2000. godine zatekla pustoš. Iako je pre svega utvrđeno da su radikali ostavili dug od 68 miliona dinara, naspram za tu godinu planiranog budžeta od 33 miliona dinara, utvrđeno je da ovaj manjak nije najgore zlo koje je snašlo grad. Zvanično želeći da stambeno obezbedi izbeglice, a u stvari obezbeđujući glasove za neke buduće izbore, radikali su u periodu 1996–2000. uspeli da prodaju čak 6596 placeva na kojima je podignuto 1500–2000 privremenih objekata ukupne površine veće od 4,5 miliona kvadratnih metara; u istom periodu, a bez adekvatne dokumentacije, urađeno je oko 12.000 adaptacija. Placevi su dodeljivani bez licitacije, dobijao ih je svako ko je imao bilokakvu "vezu" u opštini ili onaj ko bi prvi stao u red, a kontrola praktično nije postojala: na osnovu dozvola za privremene objekte od nekoliko desetina metara, podizane su palate od čak 800 kvadratnih metara; kako infrastrukture uglavnom nije bilo, novopečeni Zemunci su se zbog nižih troškova priključivali na kišnu kanalizaciju umesto gradske, što je uzrokovalo brojne sanitarne probleme. "Domaćinsko" upravljanje podrazumevalo je i podizanje stotina kioska, uglavnom na mestima koja za to nisu bila predviđena – Zemunski kej postao je pijaca, u gradskom parku je zbog podizanja ugostiteljskog objekta posečeno stablo staro 150 godina, a u Prvomajskoj ulici su slični objekti građeni na prostoru ranije predviđenom za drugu saobraćajnu traku. Ukratko, nekad austrougarski gradić počeo je da liči na zapuštenu kasabu, suprotstavljenu ne samo zakonima o zaštiti spomenika i prirodnih bogatstava već i najosnovnijim elementima estetike i zdravog razuma.
mrzi me da otvaram novu temu, ionako se o lopovima radi
 
Ni to, naravno, nije bilo sve. Već na samom početku radikalske vlasti, hala "Pinki" predata je na upravljanje Aleksandru Vučiću i postala omiljeno zborno mesto masovnijih stranačkih skupova – u međuvremenu, u zgradi je izbio veliki požar, a tada mlađahni Vučić obećao je da će krivac biti otkriven za tri dana, što se nije dogodilo. Pored toga, iz Stare kapetanije izbačena je gradska biblioteka stara 175 godina, a jedan deo zgrade iznajmljen je na 30 godina politički podobnom kafedžiji, na čijem se meniju našla čak i "četnička pljeskavica" s krstom i četiri ocila. Uprkos takvim i (brojnim) sličnim zloupotrebama, najvećim skrnavljenjem ipak se smatra ono što su radikali učinili sa zgradom Magistrata, podignutom u XVIII veku i u nadležnosti Zavoda za zaštitu spomenika. Građevina je najpre renovirana iz opštinskog budžeta, ali bez osvrta na činjenicu da je reč o spomeniku koji treba očuvati u prvobitnoj formi: autentični prozori zamenjeni su metalnim plastificiranim, enterijer je potpuno izmenjen, srušeni su autentični dimnjaci, fasada je neadekvatno obojena, u dvorištu (koje je inače arheološki teren gde su nađene rimske iskopine) izgrađen je tržni centar. Konačno, kad su sve to lepo uredili opštinskim novcem, radikali su prostor površine 2000 kvadrata zakupili na 30 godina uz uslov da plaćaju mesečnu kiriju od tadašnjih 100 maraka.
Događaj koji je ipak pokazao da se ne radi samo o devastatorima i ljudima sklonim finansijskim mahinacijama, već o nečem mnogo gorem, jeste slučaj porodice Barbalić. Dok su bili na letovanju, u julu 1997, Barbalići su jednostavno iseljeni iz svog zemunskog stana u koji je odmah useljena Ljiljana Mijoković, sekretarica u stranačkom glasilu "Velika Srbija". Sledile su sudske odluke, sprečavanje da se one izvrše, reakcije demokratske javnosti, ali pomoći nije bilo. Vojislav Šešelj isticao je nacionalnu pripadnost porodice i upozoravao da "mali ustaša" Dario Barbalić ne može da ide u obdanište zbog toga što "ima hrvatski pasoš". Malo posle iseljenja (odnosno krađe – Barbalićima je jednostavno oduzet čak i nameštaj), Šešelj je u studiju BK Televizije verbalno isprovocirao porodičnog advokata Nikolu Barovića, ovaj ga je polio vodom, a čitava stvar završila se time što je Barovića premlatio Šešeljev telohranitelj i što je radikalski vođa, uz ciničan osmeh, prokomentarisao da se Barović u stvari "okliznuo na bananu". Slučaj Barbalić još nije rešen. Porodica i dalje živi u podstanarskom stanu u Hrvatskoj, a u njihovom stanu i dalje je Ljiljana Mijoković.

Svi ovi i brojni drugi primeri radikalskog upravljanja Zemunom bili su ipak samo uvod u ono što se tek spremalo Srbiji posle republičkih izbora 1997.
SRBIJO, MAJKO: Kada je 1996. upitan o mogućnosti koalicije svoje stranke sa socijalistima, Vojislav Šešelj samouvereno je izjavio: "Ako vam ja unapred kažem da ne postoji nikakva varijanta da SRS uđe u koaliciju sa SPS-om i Slobodanom Miloševićem, to ostaje. Ako je neko čovek od reči, onda su to ljudi koji su na čelu SRS-a." Došli su, međutim, izbori 21. septembra 1997. i čovek od reči pristao je da se pospe pepelom. Na tim izborima, koje je bojkotovalo 12 opozicionih stranaka, SRS osvaja 82 poslanička mesta, a 24. marta 1998. pristaje da uđe u tzv. vladu narodnog jedinstva: uz 16 članova iz SPS-a i pet iz JUL-a, u vladi kojom će predsedavati Mirko Marjanović radikalima je pripalo 15 mesta, od čega dva potpredsednička.
Prva istorijski važna tekovina ove "crveno-crne" vlade bila je jednoglasna odluka da se prihvati predlog Slobodana Miloševića i republičkom parlamentu naloži da raspiše referendum na kojem bi se građani izjasnili o tome da li prihvataju učešće stranih predstavnika u rešavanju problema na Kosovu. Na sednici održanoj 6. i 7. aprila 1998. Skupština će najpre usvojiti Zakon o skraćenju potrebnog vremena između zakazivanja i održavanja referenduma, da bi već za 23. arpil zakazala i referendum. Od ukupnog broja izašlih birača, tog dana je čak 94,7 zaokružilo negativan odgovor: zvanična reakcija bila je da su se građani izjasnili "patriotski", dok se Kontakt grupa pokazala mnogo konkretnijom i odmah posle referenduma uvela drastične sankcije Srbiji. Kosovska kriza potom će se drastično zaoštravati, a konstantne pretnje iz inostranstva na neki način će radikalima i socijalistima dati alibi da na domaćoj političkoj sceni urade sve što je "u interesu otadžbine".
Za početak, samo mesec dana posle referenduma, Skupština Srbije usvojila je Zakon o Univerzitetu odbijajući pritom sve amandmane opozicionih partija i samog Univerziteta – produkt je bio zakon koji je ograničavao autonomiju Univerziteta, a profesore i saradnike, kako je ocenjeno, "pretvorio u poslušnike vlasti". Šokantan čak i samo na papiru, zakon usvojen 26. maja bio je još šokantniji u praksi. Na čelo nekih fakulteta, naime, imenovani su stranački kadrovi, a šampioni bezočnosti su po opštem mišljenju bili upravo dekani radikali. Novoimenovani dekan Vladan Teodosić je na fakultet doveo obezbeđenje koje je sprečavalo profesore da se vrate u kabinete iz kojih su prethodno izbačeni, preko svojih emisara pretio profesorima da će ih "srediti čim bude usvojen zakon o terorizmu", sprečavao predavače da odlaze na unapred zakazane kongrese, zabranio ulazak onima koji su negodovali zbog novog režima na fakultetu, nalagao obezbeđenju da iz zgrade iznosi one koji bi se oglušili na naređenje,... uopšte učinio niz stvari koje su i danas mrlja na istoriji ETF-a. Pored Teodosića, u ovom periodu posebno se istakao i dekan Filološkog fakulteta Radmilo Marojević, takođe radikalski kadar: nasilnom penzionisanju profesora (čak i lingviste svetskog glasa Ranka Bugarskog), imenovanjem novih šefova odseka, angažovanjem famoznog Danijela Šifera za predavača i sličnim merama Marojević se nije zadovoljio, pa je predložio i da se na njegovom fakultetu ukine grupa za svetsku književnost, a da postdiplomci pod obavezno moraju da uče i polože ruski jezik. Kako su se zbog svega toga studenti pobunili i otpočeli štrajk, Marojević se prisetio kolege Teodosića, pa je 4. februara 1999. na fakultet upala grupa maskiranih batinaša prebijajući sve koji su im se našli na putu. Epilog svih ovih događaja bile su ostavke, svađe, protesti, stvaranje Otpora i brojne nuspojave čije se posledice i danas osećaju.
i jos...
 
Hartmann:
Politicari su biznismeni, nista vise i nista manje od toga. A sto je narod glup nisu oni krivi, samo su se snasli i iskoristili to.

U pravu si, ali sa malom ispravkom ( po meni ) !
Politika daje organizacioni okvir za uspesno funkcionisanje drzave i politicare narod bira u tu svrhu , dok su oni za svoj posao nagradjeni ugledom, visokim primanjima i raznim privilegijama. Casnom coveku koji se bavi politikom bi to trebalo da bude dovoljno kao satisfakcija za trud ulozen u jacanje svoje zemlje i njen sto veci ugled u svetu. Ovi koji su u politici samo kao biznismeni i iskljucivo zbog toga, po meni su obrazovan olos koji zloupotrebljava politicku nepismenost glasaca , ali si u pravu da nisu oni krivi sto je narod glup .
 
Политичари су јајаре, највише дрпају бизМисмени, мало потплате ове јајаре и згрћу огромну лову.
А имамо и пример ујке и сестрића - Динкић - Мишковић. Страва тандем.
 

Back
Top